Kultura

KONCERT: Scena Amadeo oživljava zagrebačko ljeto: Arsen Dedić za sjajan početak

Arsen Dedić je uvijek, u isto vrijeme, i topao-poetičan-nostalgičan i mračno-ironičan. Ustvari najviše - samoironičan.

Piše: Elizabeta Hrstić

Koncertom Arsena Dedića i njegovog nerazdvojnog partnera pijanista Branka Bulića ('Arsen & Bula - Obrtnik & partner'), u ugođajnom i akustičnom atriju Prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu, u subotu (13.7) je započeo program kazališno-glazbene scene Amadeo. Scena Amadeo postoji od 2000. godine i jedini je opsežniji ljetni kulturni program u Zagrebu, koji je sad već i 'na papiru' europski grad, a već dugo bi imao posve mrtva ljeta da nije ovih Amadeo događanja.

Arsen Dedić je uvijek, u isto vrijeme, i topao-poetičan-nostalgičan i mračno-ironičan. Ustvari najviše - samoironičan. Istodobno je i ležerno-romantični šarmer, ranjivi Don Huan, stalno svjestan mana, pa zatim ujedno i stari zagrebački gospon sa stilom intelektualca i zabrinutno sjetni i samozatajni šibenski dječarac. Zauvijek vjeran svojoj dragoj Gabi, unuci Lu i svojoj majci (pjesme upućene njima trima izveo je pred kraj, jednu za drugom), a opet, i vrckavo radoznao, sklon verbalnom flertu s lijepim 'gospođicama'.

Arsen Dedić je svojim umjetničkim statusom, repertoarom i stilom idealan izbor za otvorenje kulturnog ljeta pa i ove scene, a u subotu je i sam sebe svrstao u sortu 'takozvanih ljetnih pjesnika'. To su, kako veli, oni lagani, novcem i ugledom neopterećeni pjesnici, koji i svoje mračne tuge i gorčine izražavaju na nekakav ljetno-lepršavi način, a ne na glamurozno-patetičan način, kako bi to činili oni zimski - rastrošni, razmaženi i zahtjevni pjesnici.

Pjesma 'Ono sve što znaš o meni' je već ritual kojim Arsen počinje svoje koncerte. Ovaj put je i nadalje većinom redao svoje hitove i pjevao malo komercijalniji (ako uopće možemo ovaj epitet vezati uz njegov opus) repertoar, a izvodio je i svoje drage pjesnike (Ujević, Golob...) te posvete svojim najdražim živim i pokojnim prijateljima (Endrigo, Paoli), a čak je i svom 'partneru' i vršnjaku Buliću otpjevao '70 ti je godina tek'.

Arsen Dedić je uvijek, u isto vrijeme, i topao-poetičan-nostalgičan i mračno-ironičan. Ustvari najviše - samoironičan. Istodobno je i ležerno-romantični šarmer, ranjivi Don Huan, stalno svjestan mana, pa zatim ujedno i stari zagrebački gospon sa stilom intelektualca i zabrinutno sjetni i samozatajni šibenski dječarac. Zauvijek vjeran svojoj dragoj Gabi, unuci Lu i svojoj majci (pjesme upućene njima trima izveo je pred kraj, jednu za drugom), a opet, i vrckavo radoznao, sklon verbalnom flertu s lijepim 'gospođicama'.

Svoje pjesme, Arsen je i ovaj put, možda i više nego uobičajeno, ispresijecao čitanjem svoje poezije koju uvijek čita na neki nonšalantni način, upravo kao da vodi razgovor s frendom, za stolom u kavani. Čitao je uglavnom svoju noviju poeziju, a prisjetio se i ovaj put svoje 'limb faze', svoje životne krize, bolesti te operacije i svog novog života - novog početka. I to uvijek rezultira logičnim povlačenjem paralela između svjetla i tame, lica i naličja, smrti i života.

Gotovo dvosatni koncert je prebrzo prošao, a oko polovice je napravljena i jedna mala pauza (za, kako veli Arsen - šanksonijere!). Bis kao i uvijek, kod Arsena znači - ne još pjesmu ili dvije nego još jedan pravi mini-koncert.
Nakon svega, prikazan je i dokumentarni film o našem najvećem kantaautoru 'Čovjek kao ja'.

Otvorenje Amadea blagoslovilo je i ovih dana inače ćudljivo 'nebo' pa je ova ljetna večer bila jedna od onih najugodnijih - vedra, mirna i blago svježa. Pokoja kamera ili fotografski aparati, zasigurno su zabilježili raznježena lica publike svih životnih dobi podjednako (Iako Arsen često upozorava da ne preporuča svoje koncerte mlađima od 65!) i po tome je jedan od fenomena naše scene. Jer njegova glazba i njegova poezija,svježa je i arhaična, starinski nostalgična i opet vječno moderna..onakva kakav joj je i tvorac. Jer i kao mlad, Arsen je bio pomalo star i sluteći sve životne tame i udarce koji vrebaju iz zasjede; no kako je stario, postajao je i mlađi, na neki svoj potpuno osoben način. Jer sve uspomene u njemu su životne i svježe, i svi njegovi mrtvi, prisutni su jednako živo kao i živi.

Sam sam
sve je pogašeno
u kuhinji
koja je i dnevni boravak
Samo u dragocjenom ulju
lumin
žižak
dušica
kućni svetac.
pijem
s mrtvim ocem.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, arsen dedić, scena amadeo