Elizabeta Hrstić

PREPORUKE: PREMIJERA U HNK Wagnerov Lohengrin u intrigantnoj hrvatsko-njemačkoj koprodukciji

Raskošna orkestracija, moćni vokali, čarobna Wagnerova glazba, ali i puno kiča na pozornici.

FOTO: Saša Četković
Piše: Elizabeta Hrstić

Ako se odlučite pogledati ovu slavnu Wagnerovu operu, u intrigantnoj hrvatsko-njemačkoj koprodukciji (Hrvatsko narodno kazalište s Mainfranken Theater Würzburg), najprije se pripremite na trajanje od četiri i pol sata (naravno, uključujući i dvije pauze između činova). Bit će to na pomalo staromodan način zanimljiva i romantična večer - posvećena dobroj opernoj glazbi i libretu koji angažira sva čula i potiče na razmišljanje. Raskošna orkestracija, moćni vokali, uvijek čarobna Wagnerova glazba, ali i puno kiča na pozornici.

Sjajna sopranistica Tamara Franetović Felbinger ovdje je izuzetno sigurna, a njen bogati karizmatični sopran i suptilno pjevanje prepuni istančane dinamike, na momente kod slušatelja izaziva i viškove ganuća, gotovo tjelesnu reakciju.

Richard Wagner (1813-1883) je operi općenito, podario puno novina: koncepcijski, tematski,u kompletnom pristupu. Uvijek je smatrao da je za dobru operu potrebna podudarnost pisca i skladatelja, te da skupa, s istim žarom trebaju slijediti ideju. Upravo zato, Wagner se osim skladanjem, pozabavio i libretima svojih opera. Oduvijek su ga okupirale legende i mitovi, njihova vječna simboličnost i intrigantnost, a ova opera je možda njegovo najzagonetnije, a ujedno i najliričnije djelo.

Lohengrin
je treća opera Wagnerove romantične trilogije, nastala nakon Ukletog Holandeza i Tannhausera. Praizvedena je 1850 u Weimaru, pod ravnanjem Franza Liszta, a posvećena je 100 - godišnjici Goetheovog rođenja. Iako praizvedba baš i nije bila uspješna, zaredale su izvedbe po čitavom svijetu i od tada pa sve do danas zadržala je iznimnu popularnost i čak i veću atraktivnost od ostalih Wagnerovih opera.

Redatelj ove koprodukcije, Kurt Josef Schildknecht (uspješna suradnja s HNK i na Wagnerovom Parsifalu), poslu je pristupio ozbiljno, romantičarski ali i pomalo staromodno i neinventivno. Dakako, ne može se uprizorenju osporiti živost i dinamičnost. No tema libreta je već sama po sebi dovoljno mistična, i lirična, pa i patetična, pa bi nekakav više minimalistički pristup svakako dobro došao. Umjesto toga, redatelj se odlučio lirici kontrastirati vojskom s mačevima na pozornici, što je izvedbi dalo izvjesnu atraktivnost i energičnost, no i daleko je od najinventivnijeg rješenja.








Glazbeno, opera je doista dojmljiva. Dirigent Nikša Bareza je napravio odličan posao, zbor i orkestar Opere HNK zvuče besprijekorno, također i solisti glavnih uloga. Lohengrin je poznat po prekrasnoj uvodnoj predigri, što se i ovaj put moglo osjetiti, doživjeti. Tu je nekoliko poznatih i dopadljivih arija (Oproštaj od labuda, Priča o Gralu, Elsina priča vjetrovima...) u kojima su solisti bili doista dojmljivi, posebice u duetima (duet Lohengrina i Else). Slavni 'Svadbeni ples' je naravno, razgalio publiku.

U naslovnoj ulozi Lohengrina (vitez Sv.Grala) bio je Hugo Mallet, odličan tenor koji je ovoj ulozi podario dosta mekoće, i toplo-strasnog ugođaja. Partnerica (Elsa od Brabanta) mu je bila sjajna sopranistica Tamara Franetović Felbinger, ovdje izuzetno sigurna, a njen bogati karizmatični sopran i suptilno pjevanje prepuni istančane dinamike, na momente kod slušatelja izaziva i viškove ganuća, gotovo tjelesnu reakciju. Izvrsno je odabrana i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, prekrasne i posebne boje glasa, koja je u ulozi zle Ortrud zvučala zaista moćno, proročanski.




U alteraciji u ulozi Ortrud nastupa Ivanka Boljkovac




Kostimografija je možda najlošiji dio ovog uprizorenja. Prekičaste i nemaštovite haljine, zasnovane tek na napadnom kontrastiranju i doslovnom doživljavanju uloga. I Lohengrin je mogao imati nekakav jednostavniji kostim, jer naprosto je previše sjaja i u njegovoj osobnosti, u mitologiji Sv. Grala te patetici labuda, pa se sjajna  blještava odjeća čini kao višak koji otklanja pažnju od dobro odigrane i otpjevane uloge.

Na pozornici je i stepenište koje je doduše najpraktičnije rješenje, ali i dosta doprinosi vizualnoj grandioznosti. Ipak, daleko bolji scenografski efekt, iznjedrila je zamisao s mnoštvom cvjetova koji u pravim momentima ispunjavaju dio po dio pozornice, a isti se zatim bijesno i žalosno trgaju (Elsin bijes) što je vizualno odlično naznačilo tužan kraj.

Poznato je da se Wagner pišući Lohengrina poprilično i predomišljao, te je tako Lohengrin umalo završio s nekom vrstom happy enda. No neki su ga (i Franz Liszt također) ipak uvjerili da je ovo jedini mogući kraj. Definitivno, pouka bi tada izgubila na svojoj snazi, opera na zagonetnosti, i vrlo vjerojatno ne bi toliko dugo plijenila pozornost ljubitelja opere. I danas, unatoč činjenici da je Wagner nakon nje itekako mijenjao i usavršavao svoj stil komponiranja, zadržala je neku posebnost i svježinu.

..........

 

..........

 



'Lohengrin je tražio ženu koja u nj vjeruje, koja ne pita tko je on i otkuda dolazi, nego da ga ljubi takvog kakav je. On nije tražio ženu pred kojom će se morati objašnjavati i opravdavati, već onu koja će ga bezuvjetno ljubiti. Stoga je morao sakriti uzvišeno podrijetlo svoje naravi, jer mu je upravo to neotkrivanje, to neobjavljivanje njegovog uzvišenog bića moglo pružiti jedino jamstvo da mu se ljudi neće diviti samo zbog takvog bića i da ga neć e- poput nečega što se pravo i ne shvaća - obožavati i ponizno mu se klanjati. Ta njemu nije samo do divljenja i obožavanja; on je tražio ono jedino što ga je moglo izbaviti iz osamljenosti i utažiti njegovu čežnju: ljubav, osjećaj da je ljubljen i shvaćen pomoću ljubavi... On nije htio biti ništa drugo već potpun, čitav čovjek toplih osjećaja,, kojih toplinu i drugi mogu osjetiti, jednom riječi - čovjek.. Ali on ne može drukčije izgledati nego čudesno; čuđenje prostih ljudi i otrov zavisti, baca sjenu i u srce njegove ljubljene žene. Sumnja i ljubomora, posvjedočujući da ga nisu shvatili, već samo obožavali, izmamljuje priznanje njegova božanskog podrijetla. Uništen, on se vraća u svoju samoću.'

Richard Wagner