Kultura

NOVA KNJIGA: Fališ mi - Mani Gotovac u dopunjenom izdanju svojeg hita odlučila se skinuti do kraja

Ljepoti večeri će pridonijet će i koncert - koji priprema Arsen Dedić u čast Mani.

Piše: PolitikaPlus

Fališ mi bio je vjerojatno najveći hrvatski književni hit u 2010., 2011. i 2012., umnogome šokiravši nesvakidašnjim razmjerima u kojima se slavna kazalištarka odlučila ogoljeti pred svojim čitateljima. No, godinu kasnije, Mani Gotovac je shvatila da se može otići još koji korak dalje i umjesto običnog doštampavanja drugog izdanja odlučila svoje uglavnom autobiografsko djelo dopuniti svime onime što se na početku nije usudila - ili možda tada čak ni sama nije bila svjesna da se nije usudila napisati i reći.

Drugo izdanje tako nije samo prilika za one koji nisu pročitali prvo izdanje (objavljeno tada u dva dijela), već i za one koji su ga oduševljeno progutali - želeći još!


Zagrebački Vip Club poziva da u ponedjeljak 18.2.2013. provedete večer s Mani Gotovac i njezinim prijateljima Lelom Margitić, Hanom Hegedušić, Elizabetom Hrstić, Arsenom Dedićem, Velimirom Viskovićem, Robertom Plemićem, povodom izlaska novog nadopunjenog izdanja velikog hita - Fališ mi u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi.

Ovo nije klasična promocija knjige jer s Mani svaki odgađaj preraste u prekrasnu dramu, a ljepoti te večeri će pridonijeti i mini koncert - koji priprema Arsen Dedić u čast Mani.

Pogovor knjizi napisala je Elizabeta Hrstić, kolumnistica PolitikaPlusa, originalno objavljen kao prikaz na stranicama ovog portala:


.........

 

.....

 

 

NOVA KNJIGA
Mani ogoljuje svoje ja čak i onda kad bi ga velika većina skrila kao zmija noge.
Mani Gotovac: Fališ mi – autobiografija bez uljepšavanja


VEĆINA PISANJEM O SVOJEM ŽIVOTU ŽELI POPRAVITI GREŠKE I POSTUPKE, ULJEPŠATI SVOJ ŽIVOT DA ISPADNE VEĆI U TUĐIM OČIMA. MANI NEMA POTREBU VEDRIM BOJAMA BOJATI SIVA MJESTA SVOJE PROŠLOSTI, ISPUNJAVATI ŽIVOTNE PRAZNINE. KRENULA JE OBRATNIM POSTUPKOM – PRIKAZIVANJEM SEBE U SVIM MOGUĆIM I NEMOGUĆIM, NEREPREZENTA- TIVNIM ULOGAMA. OGOLJUJE SVOJE JA ČAK I ONDA KAD BI VELIKA VEĆINA TO SKRILA KAO ZMIJA NOGE. PIŠE I O STVARIMA KOJE ĆE ŠOKIRATI ČITATELJE, SABLAZNITI LICEMJERE.

Tjednima se već pitam ima li smisla, nakon raznoraznih napisa, još jedanput pisati o knjizi, koja otkako se pojavila i bila predstavljena (20. prosinca u Zagrebu, a nedavno i u Splitu i Rijeci, 2. dio romana) ne silazi s prvog mjesta najprodavanijih knjiga kod nas. I pitam se koliko ima smisla piskarati vlastite dojmove o knjizi koja sama kaže sve, i što god da imaš za reći, blijedi pred snagom jedne jedine rečenice u ovom autobiografskom romanu. Ali, preporuka valjda ipak nije uzalud, u vrijeme kad nam je književnost i uopće kultura na tako niskim granama. O knjigama se sve manje piše, pa ponekad čak i oni koji žele nešto pročitati, izgube se u šumi novih naslova. Kapljica ne izdubi kamen snagom, nego čestim padanjem.

 

Mani Gotovac, teatrologinju, kazališnu kritičarku, bivšu direktoricu velikih teatara... ženu snažnog 'ženskog' srca i lucidnog 'muškog' uma, ne treba posebno predstavljati. Uostalom, u svojem romanu 'Fališ mi' ona je samu sebe sjajno i ogoljelo predstavila. Bez dlake na jeziku, bez srama i skrupula, iskreno, pošteno i s djetinjom čistoćom.

Mani kaže da se na ovu književnu vrstu odlučila želeći napisati autobiografiju na drugačiji način od uobičajenog. Naime, većina pisanjem o svom životu želi popraviti greške i postupke, uljepšati svoj život da ispadne veći u tuđim očima. Mani nema potrebu vedrim bojama bojati siva mjesta svoje prošlosti, ispunjavati životne praznine. Krenula je suprotnim postupkom – prikazivanjem sebe u svim mogućim i nemogućim, nereprezentativnim ulogama. Ogoljuje svoje ja čak i onda kad bi velika većina to skrila kao zmija noge. Piše i o stvarima koje će šokirati čitatelje, sablazniti licemjere. Ono što upada u oči, Mani se nikad nije svrstala, ni lijevo ni desno, ona ljude ne stavlja u ladice, cijeni ili ne cijeni njihove postupke, a šansu je davala svima. Kao da ima neku svoju vlastitu lijevu stranku.

Drugi, ovaj noviji dio 'Fališ mi', nosi podnaslov – jesen/ljeto, a godinu dana ranije objavljen je prvi dio, s podnaslovom zima/proljeće. Godišnja doba predstavljaju poglavlja iz različitih životnih doba, u prvi plan stavljaju životne mijene. One se kod Mani, opiru ukalupljenju. Ona piše o dualnosti svih životnih razdoblja i svako njeno životno doba nosi neku svoju vrstu 'jina i janga'. Njeno životno proljeće i ljeto nije samo poletno i lepršavo kako bi ga mnogi prikazali u svojim prpošnim autobiografijama, pamteći samo lijepe uspomene.

Manina mladost bila je burna: burna politička previranja, pa Hrvatsko proljeće, a karijera puna lijepih uspona i naglih padova. Pohvale i ovacije, podmetanja i zabrane. Njeno rano majčinstvo i brak, nije bilo konvencionalno ni idilično. Mani otvoreno piše o tajnim sastancima s ljubavnikom, dok ju doma čeka maleno dijete. Manini reci prepuni su životnog vrenja, strasti i erotike, čak i kad piše o svojim novijim danima. Ni kao baka se ne odriče svoje ženskosti, otkačenosti, zaraznog humora, beskrajne životne radoznalosti, pa ma koliko to živciralo dežurne malograđane. A kad smo već kod mediokriteta, u Maninim autobiografskim crticama, ima ih čitava galerija. Stvarnih, plastično opisanih, uglavnom s punim imenom i prezimenom. Možda je i to jedan od razloga što je knjiga tako prodavana? Ipak, neki likovi su tajanstveni, zaštićenog identiteta. Možda stvarni, a možda i nestvarni. Mani na početku pisanja kaže: 'P.S. U ovoj knjizi je sve izmišljeno osim imena i prezimena.'





IZVRSNA SU I POGLAVLJA O NAŠOJ KULTURI, KAZALIŠTU, UMJETNOSTI. I OPET – DVOJAKOST. S JEDNE STRANE, TO JE PODRUČJE KOJE JE NAŠU SPISATELJICU UVIJEK ČINILO SRETNOM, U KOJEM JE UVIJEK MOGLA NAĆI UTOČIŠTE. NA DRUGOJ STRANI, POKAZALA JE I ČITAVU PALETU LJUDSKIH MANA KOJE SU SVOJIM KANDŽAMA KIDALE I ONO ŠTO BI VEĆ PO VOKACIJI TREBALO BITI OAZA LIJEPOG, ČISTOG. PUNO KARIJERISTA I BIROKRATA, PONEŠTO 'PREKO LEŠEVA DO CILJA' TIPA LJUDI, A NAJVIŠE KUKAVICA SKRIVENIH IZA LIJEPE I ČVRSTE MASKE ZVANE 'RAD U KULTURI'.

Svi koji su roman čitali, zasigurno će se složiti da je najbolje od svih napisano prvo poglavlje druge knjige ('Mamica') u kojem Mani bez truna zadrške, dirljivo i do boli iskreno, piše o svojoj pokojnoj kćerki Ani, koja je umrla kao šestogodišnja djevojčica. Teško da će ijedan čitatelj, čitajući ovo tužno, ali i prekrasno poglavlje, ostati suhih očiju. A opet, Mani je ovo poglavlje uspjela napisati bez mrve patetike ili knjiške pretencioznosti. Suptilno, bujicama riječi i emocija, živim tokom svijesti. Baš onako kako je stvarno bilo. Dugo su se u njoj oblikovale te bujice riječi, taložili slojeve vremena, kao oko školjke bisernice. Ali biser je ostao unutra, sjajan i nepromijenjen kao i sve ono što je u životu duboko proživljeno.

Uz intimne epizode, Manina knjiga vrijedi i zbog prikaza izvrsne slike društva. Njegovog odnosa prema smrti i bolesti, prema općenito drugačijem, društva koje okreće glavu od svega što nije sjajna varka, obećanje sreće.

Mani Gotovac je pravi majstor od pera kojim skenira ljudske predrasude i uskogrudnosti. Izvrsna su i poglavlja o našoj kulturi, kazalištu, umjetnosti. I opet – dvojakost. S jedne strane, to je područje koje je našu spisateljicu uvijek činilo sretnom, u kojem je uvijek mogla naći utočište. Na drugoj strani, pokazala je i čitavu paletu ljudskih mana koje su svojim kandžama kidale i ono što bi već po vokaciji trebalo biti oaza lijepog, čistog. Puno karijerista i birokrata, ponešto 'preko leševa do cilja' tipa ljudi, a najviše kukavica skrivenih iza lijepe i čvrste maske zvane 'rad u kulturi'. Mnogo borbi protiv vjetrenjača.

Srećom, ima u ovom romanu i malih, ali divnih, upečatljivih, epizodnih likova, poput jednog ribara, naprimjer.

Iz gotovo svakog Maninog retka, ma o čemu pisala: djeci, muževima, unucima, ljubavnicima, moru, poeziji, kuhinji, kazalištu, politici, pisanju, odjeći, bolestima, starenju, seksu, smrti... izbija fascinantna količina strasti, životnosti. Unatoč gorčini, izdajstvima onih koje je voljela ili im vjerovala, unatoč ružnim životnim šamarima i beskrajnim tugama, i u ovoj zimi svog života, Mani živi za ljubav i želi vjerovati u čovjeka, pokloniti povjerenje. Želi vjerovati u umjetnost, u snagu kazališta, pa makar i u iluziju da ono doista mijenja svijet u kojem živimo.

Roman sjajno završava -  novom pjesmom njezinog dvanaestogodišnjeg unuka Jakova:

Mali crni pijuni

Hodaju prljavom ulicom

Ulicom života

Izgubljeni

Mali crni pijuni

Prolijevaju krv

Kojom bojaju cigle

Njihovih ulica

Mali crni pijuni

Ja ih volim

Ja ih mrzim

Ja sam jedan od njih

Mali crni pijuni

Zamračeni, utučeni

A lijepo nesretno sretni

Mali crni pijuni

Ja ih mrzim

Ja ih volim.


Elizabeta Hrstić

 

 

 

 



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

lela margitić, arsen dedić, elizabeta hrstić, fališ mi, mani gotovac