Elizabeta Hrstić

KAZALIŠTE: PREMIJERA Veliki Gatsby u ZKM-u: Američki san i ljubavna priča

Dio radoznale publike vjerojatno je bar donekle razočaran. Najveći problem predstave su "bujice teksta" čiji pandan u knjizi prirodno priliježe uz pripovjedački šarm ich-forme odnosno uz tok svijesti.

Piše: Elizabeta Hrstić

Dramatizirati "Velikog Gatsbyja" Scotta Fitzgeralda uistinu je težak zadatak. Drama, zanimljivi i slojeviti likovi, ambijentalnost romana, duh americane... sve to predstavlja izazov, vuče na obradu predloška. Ipak, jednom modernom književnom djelu, "brbljavost" pristaje daleko bolje nego dramskom uobličenju istog.

Razlog je posve jednostavan: od kazališta očekujemo vizualizaciju atmosfere romana. Pokušaj Ivice Buljana u ZKM-u, da se uhvati u koštac s ovim složenim, ali i primamljivim poslom, nipošto nije bio zaludu. No, prosječnom gledatelju radnja romana je dakako poznata (makar iz filma), pa su i očekivanja veća..

 
Dio radoznale publike vjerojatno je bar donekle razočaran. Najveći problem predstave su "bujice teksta" čiji pandan u knjizi prirodno priliježe uz pripovjedački šarm ich-forme odnosno uz tok svijesti.

Krhkost američkog sna, sve zamke visoko zadanih ciljeva, ideali i krivi putevi kojima ih slijedimo, fatalizam, malograđanština i udarci zadani istoj, ljudska površnost, bogatstvo i razuzdanost koje idu ruku pod ruku s osamljenošću i prazninom, punina izvana i gorčina iznutra... sve te teme i danas nam mogu biti bliske.

Ovdje dramatizacija vjerno prati roman, imamo naratora koji jako ubrzano mora izgovoriti brdo teksta. U prvom dijelu predstave, koji nas mora uvesti u priču i predstaviti nam likove na sceni, ovakav pripovjedački postupak je poprilično zamoran, jer zahtijeva dosta koncentracije na suvišak teksta, a nauštrb one vizualne ili glazbene komponente.

U redu, navikli smo se nekako da poduži uvod moramo "progutati" da bi kasnije bili nagrađeni razigravanjem predstave. Srećom, sve se razmahalo, a uigrali su se, kako glumci, tako i publika. Narator ovdje u stvari ima ulogu važnog komentatora: zamislite da se vozite i na radiju pratite važnu utakmicu - ton tj. komentator vam je vrlo bitan za dočaravanje atmosfere.

Tako nam je i u ovom Buljanovom Gatsbyju, narator bio važan za oslikavanje ambijenta i popunjavanje svih rupa manjkave ili nedovoljno raskošne scenografije i kostimografije. Bogataške razuzdane zabave, Gatsbyjevi balovi, doba prohibicij, hedonizma, istodobnog smijeha i suza, plesa i jazza, ovakva ili onakva Amerika, grozničavi pokušaji da se dostigne "američki san", život od danas do sutra. A u središtu svega - jedna obična ljudska drama. Love story. I uzaludnost da se dohvati ona najobičnija mala topla sreća, u nečijem zagrljaju. Priča o samoći koju okružuje buka i raskoš, priča o iluziji uspjeha.
 
Ne može se negirati pokušaj stvaranja raskošne scene. Bitno drugačiji od uobičajenog dojma, daje i proširena pozornica sa crvenim ferrarijem u središtu pozornosti. Tu je i bazen, "više soba", 2 kata, kafić, benzinska... Barem nam se igrama osvjetljenja pokušalo dočarati dinamiku izmjene prizora i raznolikost. U velikoj mjeri, za to su zaslužne naratorove izmjene u dikciji, dok se nešto nespretnije doimalo njegovo doslovno prebacivanje iz ambijenta u ambijent.

S obzirom na količinu sredstava kojima raspolažu naša kazališta (izuzev HNK) nije baš da smo očekivali čuda. No, možda su kostimi ipak mogli biti i maštovitiji, provokativniji. Za dočarati raskošne zabave, nedostajala je najviše gola kvantiteta, tj. više glumaca na sceni, barem statista. Tu se barem moglo malo izmaknuti izvorniku. U nedavnoj dramatizaciji "I konje ubijaju zar ne" pravi efekt je proizveo ogroman broj glumaca na sceni (ali tu je ipak riječ o HNK).
 
Glazba je vrlo ugodno iznenađenje. Nije se pribjeglo puštanju starih jazz hitova sa CD-a, hvalevrijedan je pokušaj da se svemu prida jedan originalniji, "domaći" touch, ili nastojanje da se i na taj način djelo učini univerzalnim. Tako nas je svojom maštovito skladanom glazbom počastio Arsen Dedić, u potpunosti prateći duh kultnog Gatsbyja.

Dobili smo i hit koji čak dva puta pjeva Gabi, atmosferično i proročanski:"...Vječan je trenutak, a kratka je vječnost..."
 
Uloga zagonetnog i nesretnog Velikog Gatsbyja pripala je Filipu Noli, sasvim zaslužno. Fizionomijom, kretnjama i mimikom, te dikcijom, oživotvorio je pravog otmjenog Gatsbyja: u isto vrijeme dalekog i prisnog, društvenog usamljenika, sanjarskog mešetara, odmjerenog i neuhvatljivog,a ludo zaljubljenog. Nola je zanimljiv glumac, sposoban je odigrati vrlo raznolike uloge.

Iznenađuje vrlo uvjerljiv i u kazalištu manje poznat Petar Ćiritović, vrlo uvjerljiv i energičan u ulozi Toma Buchanana. Naratora, Carrawaya, glumio je Borko Perić. Pa iako je količina posla koja mu je pripala možda i redateljski promašaj, Perić je zadatak solidno obavio.

U to ludo gorko-rasplesano razdoblje, u dušu Amerike iz doba prohibicije, na najbolji mogući način nas je "uvukla" Nina Violić, kao Jordan Baker. Nije lako stvoriti na sceni lik Jordan Baker - zahtjevnu, provokativnu, ciničnu, inteligentnu i samozatajnu (ne)damu. Violićka je u toj ulozi izvanredna, pa iako nisam pogledala kako se tu snalazi Dora Polić (njena alteracija) sumnjam da joj parira.
Ksenija Marinković je glumica kojoj dobna zrelost jako odgovara u profesionalnom razvoju, ona je u punom glumačkom zamahu u ulozi gđe. Wilson.

Nataša Dorčić kao Daisy Buchanan kao da je više poradila na samoživoj karikaturizaciji svog lika nego na "drami" svog lika. Istina, Daisy pristaje mix histerije i očaja, no kao da je dio njenih emocija ostao negdje "visiti u zraku": manje se doimala kao nesretna heroina, a više kao groteska žene koja ne zna točno što želi, a osjećaje prikriva brbljavošću, pregrčevitim gestama i smijehom.

Ipak, svi glumci su funkcionirali i nosili predstavu. Zbog ekipe (uz spomenute su tu još i Pjer Meničanin, Suzana Nikolić, Nađa Perišić-Nola, Urša Raukar, Sreten Mokrović,Maro Martinović, Barbara Prpić-Biffel,Edvin Liverić, Kristijan Ugrina, Danijel Ljuboja) najviše se i isplati pogledati ovu ZKM-ovu predstavu.

Čak ni pauza nije bila prazna od sadržaja, dobili smo jedno zgodno iznenađenje, koje to i nije ako ga prepričamo. Radnju kultnog romana (ili istoimenog kultnog filma) također je suvišno prepričavati.

Krhkost američkog sna, sve zamke visoko zadanih ciljeva, ideali i krivi putevi kojima ih slijedimo, fatalizam, malograđanština i udarci zadani istoj, ljudska površnost, bogatstvo i razuzdanost koje idu ruku pod ruku s osamljenošću i prazninom, punina izvana i gorčina iznutra... sve te teme i danas nam mogu biti bliske.

Odgovore uvijek tražimo u prošlosti. Našoj, ali i tuđoj. I ova drama tako završava riječima: "Plovimo kao brodovi, uvijek protiv struje - u prošlost, u prošlost..."

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, ivica buljan, veliki gatsby, zkm