Elizabeta Hrstić

KAZALIŠTE: PREMIJERA U HNK I konje ubijaju, zar ne: Hrvatska između Plesa sa Zvijezdama i Velike Depresije

Možda bi bilo efektnije da je nešto jači naglasak stavljen na ono dramatsko, socijalno. Ipak, jedna ovako svježa, zabavna (unatoč mračnoj bazi) i dinamična predstava, više je nego dobrodošla na repertoar drame HNK.

Piše: PolitikaPlus/Elizabeta Hrstić

Za uprizoriti dobar tekst, svako vrijeme je pravo. Iako je prošlo i desetljeće od našeg ranog posljeratnog razdoblja, pa iako smo na reality show-ove već poodavno navikli, kao i na dugačke blokove iritantnih reklama, ova dramaturška obrada McCoyevog djela (naravno, i samo djelo) ipak sadrži popriličan broj aktualnih i dobro uklopljenih tema, u ovo naše tranzicijsko vrijeme, vrijeme - ideala na klimavim nogama.

Možda bi bilo efektnije da je nešto jači naglasak stavljen na ono dramatsko, socijalno. Ipak, jedna ovako svježa, zabavna (unatoč mračnoj bazi) i dinamična predstava, više je nego dobrodošla na repertoar drame HNK.

Plesni maraton nije samo lov na glavnu nagradu, ta suluda iscrpljujuća utrka postaje simbol životne borbe, traganje za neuhvatljivom zvijezdom. No, što više odmiče, sve više postaje gorka, poražavajuća i ponižavajuća borba. Kao metafora smrskanog sna. U početku ih je održavala živima, na kraju je stavila točku na apsurdno začarano kolo sudbine kojoj ne mogu izmaknuti.

Roman Horacea McCoya objavljen je 1935. godine u SAD-u, u vrijeme velike depresije, pa je tekst bio vrlo životan i aktualan. Radnja se vrti oko brojnih plesnih parova koji stižu na plesni maraton koji bi pobjedniku trebao omogućiti nagradu od 10.000 dolara. Uvjet je izdržati 2500 sati gotovo neprekidnog plesa (uz povremene kratke pauze).

Taj ples nekima predstavlja sam život, nekima put do sna, a većini zadnju nadu u malo bolje sutra. Svi plešući likovi su "male ribe", oni sa dna društvene ljestvice, looseri koji još uvijek imaju više ideala od "velikih i važnih faca" ili "krupnih riba". Nekima pak ideali vise na koncu - frustrirani su neimaštinom (bez doma i bez posla), osamljenošću, neki ratnim traumama, ili nesretnim djetinjstvom.

Plesni maraton im nije samo lov na glavnu nagradu, ta suluda iscrpljujuća utrka postaje simbol životne borbe, traganje za neuhvatljivom zvijezdom. No, što više odmiče, sve više postaje gorka, poražavajuća i ponižavajuća borba. Kao metafora smrskanog sna. U početku ih je održavala živima, na kraju je stavila točku na apsurdno začarano kolo sudbine kojoj ne mogu izmaći.

Kratke pauze između plesnih točaka pružaju prostor za potresne monologe galerije likova, za njihove trenutke međusobnog zbližavanja ili rasprave i prolijevanje žući. Za čitav dijapazon verbalne i neverbalne agresije kojoj ovaj ludi plesni ritam pomaže da izbije iz njih van poput dugo potiskivane bujice...
 
Ni snovi danas ne mogu ostati samo snovi - čisti, nevini i neostvarljivi. Ovim parovima će njihov plesni san o nadi zaprljati brojne "krupne ribe", u vidu slavnih filmskih zvijezda, koje dolaze da budu viđene,i koji više ni za što i ni za koga nemaju kvalitetnih 5 minuta (zvuči li to poznato?). Ukočenih maski,namještenog smiješka, s uvježbanim i izdeklamiranim i uvijek istim dijapazonom od par praznih fraza; u predstavi su iskarikirani do kraja. Ništa nova, doduše, kritika kao kritika, no ovaj put s dobrom dozom autoironije (s obzirom da se u tim ulogama pojavljuju naše cijenjene i rasprodane glumačke zvijezde).

Sve vrvi od menadžera, pokrovitelja, sponzora, pa catteringa i velikih kreatora...veliki hvataju male u svoje mreže, satkane od lažnih obećanja. I sami show je sve očitija laž, pred aktere se stavlja sve više ponižavajućih zahtijeva, kušnji. Od glumljenja raskošnog vjenčanja za publiku gladnu "kruha i igara" do perverznih ucjena. Ali haljine su raskošne, a sponzor ima "pivo koje ne deblja", iluzija je potpuna, ko voli nek izvoli.

Zvuči li prepoznato?

I kao da ni to nije dosta, na video-zidu su još povremeno "izravne" izjave nekih važnih faca koje izgovaraju važne frazetine (neke se i ponavljaju), a tu i tamo ih prekidaju reklame za reality showove (Nove i RTL-televizije). Istina, moglo je i bez tog podilažućeg ne baš nadahnutog rješenja.

Pitanja je ovdje puno, i izvan aktualnog konteksta: Što je to slava? Što su ideali? Što vrijedi žrtvovati za ideale ili 5 minuta slave? Da za sve postoji iznimka (koja potvrđuje pravilo) tu je i glumica Nera Stipičević kojoj je njenih 5 minuta (ali i puno više) omogućio upravo jedan takav ismijani Story Super Nova talent show.

Što je i gdje je danas naša pozornica i umjetnost koju treba obilato sponzorirati? Kakvi likovi se loptaju s našom širom društvenom stvarnošću, ili i doslovce - kazališnom pozornicom? Predstava je sigurno dobro došla i za glumačka preispitivanja samih sebe i za analizu vlastitih puteva do slave. Jer na pozornici je gotovo cijeli ansambl drame HNK, a i gosti.


Pitanja je ovdje puno, i izvan aktualnog konteksta: Što je to slava? Što su ideali? Što vrijedi žrtvovati za ideale ili 5 minuta slave? Da za sve postoji iznimka (koja potvrđuje pravilo) tu je i glumica Nera Stipičević kojoj je njenih 5 minuta (ali i puno više) omogućio upravo jedan takav ismijani Story Super Nova talent show. 

Kao cjelina, predstava je funkcionirala jako dobro. Besprijekorna dinamika, što je osim glumačkog truda, velika zasluga redateljice Ivice Boban. Potonja se pozabavila i dijelom koji se tiče dramaturške obrade, koja je tekla glatko i bezšavno. Dramaturginja je bila Sanja Ivić. Za svaku pohvalu je i izbor te obrada glazbe (Dinko Apelt). Trebalo je znati odabrati i uklopiti te mnogobrojne puzzle od glazbenih hitova (iz prošlog nam stoljeća) u jednu skladnu cjelinu. To je napravljeno jako dobro, bez i jednog podbačaja koji bi lako mogao poremetiti osnovnu dinamiku.
Dapače, ovdje je glazba bila i bitan pokretač ogromne energije koju je čitava ekipa uložila u zahtjevnu izvedbu.

Ugodno sam bila iznenađena činjenicom da su brojne songove izvodili sami glumci, i što su se poprilično potrudili oko plesa, maštovitih plesnih kretnji, ali i pokreta općenito. Naravno, trebalo je znati izabrati talentiranu ekipu.

Možda jedino imam zamjerku na redateljičin odabir glavnog plesačkog (glumačkog) para, posebice Stjepana Perića kao Roberta Syvertena. Periću nedostaje nešto uvjerljivosti i energičnosti za pojedine zahtjevnije scene (bolji je bio u plesnom dijelu). Ponešto je u njegovoj problematičnijoj dikciji, ali možda najviše u tome što mu manje leži ovakav tip uloge. No, poprilična je težina na glumcu koji predstavu mora i otvoriti i zatvoriti. Nije nepravedno od takvog očekivati da publici pruži i ono nešto više.

Njegovu partnericu odigrala je Ivana Boban, koja umije ispoljiti mnogo širu paletu emotivnih stanja negoli njen partner. Podbacila je u uvodnom dijelu (možda i zbog treme?) zvučeći malo pretjerano deklamatorski, gotovo početnički; no kako je predstava odmicala i ona je s uigravanjem postajala ipak sve bolja i bolja. Zato se nadam da će u narednim izvedbama napredovati i iznjedriti više.
 
Nikša Kušelj je dobio ulogu voditelja showa, i izvanredno je odabran za ovu ulogu. Njegova dikcija, talent za narječja i sluh su savršeni, a i uloga mu je jako dobro "legla" (za razliku od npr. one u "Oluji"). Dobio je i dosta prostora za pokazati svoj pjevački talent.

I Mladen Vasary kao voditelj - plesni sudac bio je nekako saživljen s tom ulogom,a zasigurno je, uz ostalo, bio bitan "motor" dinamičke mašinerije.
 
Žarko Potočnjak dobio je originalnu, izazovnu ulogu umirovljenice i "tragične heroine" plesnog maratona gđe Layden. Istovremeno je bio duhovito-parodičan i dirljiv. Na kraju je gđa Layden postala "kolateralna žrtva", možda na neki čudan način - žrtva upornog slijeđenja svojih snova o svjetlima pozornice, koje je strastveno sanjala čitavog života i od čijeg bljeska kao da se na kraju morao ugasiti i njen život (mračna ironija sudbine).

Spomenula sam već Neru Stipičević i iznimku koja potvrđuje pravilo. Ovdje ću se lupiti po prstima zbog svoje skeptične reakcije kad sam pročitala i njeno ime na popisu glumaca. Ipak,moram pohvaliti Neru koja je u predstavi bila odlična (emocije,energija, pokret, glas, ples), i sa zanimanjem ću pratiti njen daljnji glumački razvoj.

Njen partner Mislav Čavajda imao je jedan od najupečatljivijih monologa, uvjerljiv i s pravim omijerom mješavine tuge, bijesa i nemoći.
 
Alma Prica - standardno dobra, dobila je jednu od najzanimljivijih ženskih uloga, koja joj je očigledno jako bliska.Ulogu sanjarske glumačke duše koja ne zna da li je glumica ili to samo misli, dok "krade tuđe riječi" i mašta o šumu mora... (Kristin Tomblin)
 
Jasna Bilušić - dobar i gotovo nezamjenjiv odabir za ovakve "mjuzikl tipove" uloga.
 
I ostatak mnogobrojne ekipe (ukupno oko 50 glumaca) bio je kompaktan, disali su, odnosno plesali poput jednog, svi svjesni sebe, a ne zasjenjujući ostale... Ležerno, solidno izveden i nenametljiv je bio i pokušaj interakcije predstave s publikom. Scenografija je funkcionirala, kostimi također, iako je sve skupa moglo biti i maštovitije. No, onaj "ljudski faktor", što je i najvažnije, nije iznevjerio.

Mnogo uloženog truda rezultiralo je dobrom, dinamičnom, u prvom redu atraktivnom predstavom. Moglo je, svakako, biti i bolje, možda i mnogo više u dosluhu sa trenutnom nam sivom svakodnevicom, ali nećemo tražiti dlaku u jajetu, jer zadatak je bi za svaku ekipu bio krupan zalogaj.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, hnk, I konje ubijaju zar ne, Horace McCoy