Elizabeta Hrstić

KOLUMNA: FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA Ivanov: Izgubljen u magli života

Evo dakle dokaza da novac nije ono ključno u stvaranju sjajne predstave, da je sve "na leđima" aktera. I dokaz da nije nužnost ići u krajnost suvremenog izričaja, kao i da se klasik ne mora obraditi na staromodan način, a da ipak sačuva sve svoje vrijednosti.

Piše: Elizabeta Hrstić


Ovo berlinsko kazalište želi privući što šarolikiju publiku, zadržati njihovu pažnju, a u isto vrijeme žele zadržati misaonost, pružiti publici i mnogo više od dobre zabave za jednu večer. Pružiti ono nešto što se pamti i u nama nadograđuje, što odjekuje. A za takav efekt, evo možemo posvjedočiti, nije potrebna skupa i luksuzna scenografija, raskošni kostimi i rekviziti...

Jesen u Zagrebu nije mogla bolje početi. Barem što se tiče magije kazališta. Prvu predstavu koju smo pogledali na Danima svjetskog kazališta, donio nam je berlinski teatar Volksbühne, i s predstavom na čelu s redateljem Dimitrom Gočevim. Čehovljevog "Ivanova" Gočev je obradio tako da tekst i njegovo značenje nije izobličio, jer tema je vječna. No, nadogradio ga je tako da ona progovara modernim jezicima, a likovi su još slojevitiji, kompleksniji, kompatibilni sa šizofrenošću današnjice. One u kojoj je novac jedini Bog, a nedostatak istog vodi u ponor. One današnjice koju obavija magla otuđenosti.

Kao rezultat, teatar je dobio sjajnu (s pravom prvonagrađenu predstavu), koja je u isto vrijeme provokativna, ekscentrična, dinamična, počesto nalik na performance; ali također i, na klasičniji način - suptilna, dirljiva, promišljena i analitična. Originalno duhovita.


Naravno, riječ je o tragikomediji i nevjerojatnoj mješavini melankolije i groteske. Šaroliko mnoštvo likova, izgubljenih u magli. Ivanov je  četrdesetogodišnjak, propali plemić, no ne samo u financijskom smislu. Prema ženi više ne osjeća ništa, iako zna da je bolesna i da umire, kao i to da ga bezrezervno i požrtvovno voli. Od nje bježi mladoj Saši, prijateljevoj kćerki, zaluđen poput mladića, i učini se da je strast ono što će ga pokrenuti. Ali strast pokreće samo jedan dio tijela, a krizu identiteta izliječiti ne uspijeva. Jer prokletstvo srednje dobi, brojna razočaranja, iznevjereni ideali, Ivanovu ne dopuštaju da povjeruje u novi početak, ništa više nego i u duhove.

Na drugoj strani imamo mladost ili metaforu mladosti - u liku njegove ljubavnice Saše, onu mladost kojoj se uvijek čini da može promijeniti svakog čovjeka i da može preokrenuti svijet. Kao kontrast imamo i starije likove, također gubitnike - groteskne figure, međutim već dovoljno stare i naviknute na prozaična životna zadovoljstva, opsesiju hranom... u njima su vatre odavno ugašene, ciničniji su i mirniji od Ivanova koji je na vjetrometini...

Oni koji dobiju dobre karte, koje ne uništi stalno prisutni "herc", mogu se možda i spasiti. Suzdržan, uskogrudan, kukavica, ali i savršeno iskren glavni je lik - Ivan Ivanovič Ivanov. Njegovoj tjeskobi kontrastira upravitelj imanja Borkin, koji za razliku od ostalih ima zavidnu energiju, i dalje je pun planova za što lakšim bogaćenjem, njemu filozofiranje o smislu života neće pokvariti dan. Na kraju će nam priznati da knjigu nikad nije pročitao jer bi mu se od nje uvijek spavalo. Ovaj lik odnosno njegovo glumačko utjelovljenje je vrlo duhovito i komunikativno, životno - pravi primjer za ono što, između ostalog, karakterizira teatar Volksbuhne, za onaj "pučki" dio.



Naime, ovo berlinsko kazalište želi privući što šarolikiju publiku, zadržati njihovu pažnju, a u isto vrijeme žele zadržati misaonost, pružiti publici i mnogo više od dobre zabave za jednu večer. Pružiti ono nešto što se pamti i u nama nadograđuje... što odjekuje. A za takav efekt, evo možemo posvjedočiti, nije potrebna skupa i luksuzna scenografija, raskošni kostimi i rekviziti... nije potrebno doslovce ništa do golog talenta, sposobnosti, rada i entuzijazma. Čitava skala emocija uspijeva biti izražena glumčevim tijelom, svakim djelićem tijela i najsitnijom mimikom lica (sjedeći u drugom redu imala sam sreću to jako dobro uočiti). Glumci su fascinantni, i to svi redom. Više nego očito je da ti ljudi konstantno rade na, ne na jednom nego na više talenata, u što je uključen i pokret i glas (mnogi i pjevaju). Glazba je izvanredno pratila scene.

Imaju ispečen klasični zanat (koji sigurno konstantno "peku") ali su i performeri. Uspjeli su iznijeti svu slojevitost i "plastičnost" Čehovljevih karaktera, ali i ne manje sjajno šokirati uprizorenjem bolesnog tranzicijskog društva. Razotkrivanjem, sloj po sloj, ogoljavanjem do karikaturalnosti.

U skladu sa scenografijom koja je zahtijevala tek stroj za maglu koji je radio punom parom. Magla se zgušnjavala i razilazila, a ovisno o gustoći i  osvjetljenosti stvarala je različite efekte. Likovi su nestajali i izranjali, gubili i iznova stvarali, čas jasni čas blijedi. Magla je s vremena na vrijeme otvarala prolaze, no posve je jasno da joj se umaći nije moglo. Doista, posve dostatan rekvizit i metafora.

Magla je i simbol samoće, onog ljudskog prokletstva kad se ono za čim vječno tragamo više ne zna, ne može upotrijebiti... magla proždire snove, jer su opetovana iznevjerena očekivanja čovjeku (Ivanovu) "slomila kičmu"... A u svemu je sam i neshvaćen, jer svjetina gleda plošno, vidi samo šablone, stvorene prema vlastitim gabaritima, i na osnovu toga osuđuje.

No, ni Ivanova nije briga za tuđu "slomljenu kičmu" (ženinu i ostale) jer mu je i vlastita prevelik teret. Svi imaju svoje monologe, svoju "mantru", predstava pršti od eholalije, kao da i sami sebe glasno moraju uvjeravati u te svoje istine, u to da doista postoje... Začarani krug od usamljenih, začahurenih i izgubljenih figura. Koje jedna po jedna nestaju u magli...

Na kraju - evo dakle dokaza da novac nije ono ključno u stvaranju sjajne predstave, da je sve "na leđima" aktera. I dokaz da nije nužnost ići u krajnost suvremenog izričaja, kao i  da se klasik ne mora obraditi na staromodan način, a da ipak sačuva sve svoje vrijednosti.

Bit će zanimljivo usporediti s ovim još jednog sjajnog Ivanova, ali opet potpuno drugačije poetike, (onog madžarskog, Ascherovog ) koji je na rasporedu zadnji dan ovog festivala, koji će, nadam se, zaokružiti priču.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

festival svjetskog kazališta, Volksbühne, ivanov, ELIZABETA HRSTIĆ