Elizabeta Hrstić

KAZALIŠTE: PREPORUKA: PREMIJERA U HNK Danse Macabre - Sva lica smrti

Mogu samo reći da je bilo poput sna. Bio je to i naš susret sa samima sobom, i naša svjesnost o smrtnosti, tražili smo neke svoje puteve, neka samo naša utočišta. Neraspletiv spoj glazbe i pokreta, proveo nas je kroz naše snove, samoće, suočavanja, borbe.

Piše: Elizabeta Hrstić

HNK nas je u subotu ponovno oduševio, napravivši zanimljiv i nepredvidiv iskorak: darovan nam je sugestivni ekspresivan i ekstravagantan balet-alegorija, djelomično i balet-film, uz izvanrednu glazbu mladog i talentiranog makedonskog skladatelja Marjana Nećaka.

Mladi, izuzetno plodni koreograf Stašo Zurovac, nakon četiri godine, ponovo radi predstavu za zagrebački HNK, odakle je i ponikao.

Iz kojeg kuta on promatra taj famozni Danse macabre koji fascinira i inspirira umjetnike još od srednjeg vijeka?

Poticaj je pronađen u poetsko-alegorijskom djelu Hazarski rječnik Milorada Pavića. Svaki dio predstave popraćen je odlomkom iz spomenutog djela, te razrađen. Naslovi su maštoviti i sugestivni ("Onaj čije se ime ne smije izgovoriti", Devet obješenih djevica, Adem i Hava, Mojih sedam smrti, Kako je plakala ili koga je čekala, Lovci na snove, Danse Macabre, i P.S. Jerihonska ruža.)

Predstava počinje baletom-filmskom projekcijom (redeteljica Vlatka Vorkapić): dva jednaka lika na stolicama (on i on), futuristička "ikonografija" i dva ekrana koja prikazuju ono isto, a od čovjeka do čovjeka tako različito unutrašnje zbivanje... borba s vragom, borba sa smrću koja je nalik borbi sa dvostrukošću u samom sebi...

Filmić sam pratila s velikim zanimanjem - izvrsno, plastično prikazana borba-duel između  "ovog ovdje" još nesvjesnog i "onog" koji je "u limbu", koji već ima svijest o tome da korača u smrt...Lice i naličje. Zanimljiv uvod u svijet snova. Napetost iščekivanja plesa...a onda je uslijedilo - iznenađenje i  pravo osvježenje. Uz glazbu koja oduzima dah, podvlačeći dvostruko sve redateljske zamisli.

Lik dalje, bježeći od svoje sudbine, nailazi na devet obješenih djevica (među njima je i ona "prava" koja mu uvijek izmiče) koje plaču, nepomirene sa sudbinom. A onda nailazi na ubojito bijelu smrt koja "proždire djevojčicu" koju jedan par nikad nije imao...a toliko su htjeli... Siloviti bijeg se nastavlja, a smrt je okrutna: ne uzima one koje žele umrijeti, poput "lude princeze" koja neprekidno nekog (smrt?) čeka na vratima. "Smrt" je hladni i otuđeni lik, groteskan, simbol životnog umora.

Bijeg se nastavlja i u snovima... Je li bijeg uzaludan? Vrijedi li ponovo i ponovo ustajati nakon tolikih padova, nakon tolikih susreta sa smrću, a svjesni smo da nam je sve bliže i bliže? To su pitanja koja postavlja i pokušava razriješiti  koreograf i redatelj Zurovac, odnosno ova predstava.

Tema - lajtmotiv je smrt kao samo vrijeme ili život sami kao proces umiranja, te traženje onog malog prostora-oaze, u kojem možemo iza sebe "zatvoriti teška vrata", nesvjesni smrti koja često vreba i same snove. Za sve nas, taj prostor predstavlja nešto drugo. I u tome ima nečeg čarobnog. Puteva je bezbroj, iako svi neminovno vode na jedno mjesto.

U koreografskom smislu, vidjeli smo spoj prirodnog, nepatvorenog i stilizacije. Ples je poetičan, alegoričan, možda "preorganski" da bi bio erotičan... Ili je tu bilo nešto od one vrste erotike i ljubavi u kojoj prebiva i strah, svijest o vremenu koje otkucava... nervozne i egzibicijske kretnje, polet i lakoća koji se izmjenjiju s "grčem".

Kostimografija (Katarina Radošević Galić) nije upečatljiva, ni preoriginalna na prvi dojam, možda je mogla biti i zanimljivija, no ipak ima poprilično smisla - uklopljena je u naglasak predstave na ono naturalističko, na krhkost čovjeka. Naglašava izražajnost plesačkih kretnji, samo tijelo. Kao da poručuje: "prah ste..."



Glazba je definitivno ono što ovdje najviše oduševljava - spoj klasike i etna, od futurističke atmosferičnosti do prizivanja prošlosti, nadahnuta "Orijentom". S bezbroj iznenađenja, naglih promjena ("uspona i padova"), moderno uznemirujuća i ujedno puna harmonija koje nude nadu. Život koji se koprca unutar smrti... A vokal (upečatljiv, pomalo jezovit i divan bariton, čiji je vlasnik sami skladatelj) pristiže uvijek u nenadanim momentima, poput upozorenja, opomene ili poput glasa smrti. Zanimljiva je uvodna pjesma na perzijskom, koju pjeva hodža, a govori o čovjeku koji s onog, stiže ponovo na ovaj svijet, da vidi je li trebao umrijeti. Glazba je savršeno dočaravala temu, usuđujem se reći da je nudila i "višak prostora". Glazba koja može stajati i sama, umjetničko djelo "za sebe".

Scenografija i osvjetljenje (Žorž Draušnik, Deni Šesnić) u potpunosti su "u službi djela". Odlično odrađen posao.

Na kraju mogu samo reći da je bilo poput sna. Bio je to i naš susret sa samima sobom, i naša svjesnost o smrtnosti, tražili smo neke svoje puteve, neka samo naša utočišta. Neraspletiv spoj glazbe i pokreta, proveo nas je kroz naše snove, samoće, suočavanja, borbe. I na kraju, kao onaj P.S. na kraju predstave, pružio nam je nagovještaj nade, u vidu vjere u postojanje one sitne kapljice koja će oživjeti i našu "Jerihonsku ružu". Ružu s istočnih obala Sredozemnog mora, koja ima osobinu da ako se osušena poškropi vodom - opet procvjeta!

O SKLADATELJU - MARJANU NEĆAKU

Rođen 1976 u Bitoli (Makedonia) gdje je završio srednju glazbenu školu (solo pjevanje, kontrabas). Sklada još od djetinjstva, dobrim dijelom samouk. Od 1997. godine počinje skladati za kazalište - drame, opere, mjuzikle, balete, filmove... preko 60 djela. Surađivao je i u performansima te tv-projektima. Radi u kazalištu u Bitoli. Što se tiče Hrvatske, radio je dosta toga s Brankom Brezovcem (Riječko kazalište). U Zagrebu je već gostovao u ZKM-u ("Kamov smrtopis") , ITD-u (W&T). Sa HNK surađuje prvi put (a toplo se nadam da ne i zadnji). Nagrađivan i jako hvaljen od kritičara.Ovo je već druga njegova suradnja sa Zurovcem, i drugi balet za koji je napravio glazbu.

Nećak smatra da je glazba ta koja nosi priču, da bez glazbe u biti ni nema baleta. Fasciniran je čudom u kojem jedna umjetnost prožima drugu (kao glazbena i baletna umjetnost)

O KOREOGRAFU I REDATELJU - STAŠI ZUROVCU

Rođen 1973. u Zagrebu gdje je završio školu za klasični balet, usavršio se u Sankt Petersburgu na Baletnoj akademiji Vaganova. Član HNK je od 1989., a od 1995. i solist zagrebačkog Baleta. Uskoro se počinje baviti i koreografijom. Jako cijenjen i puno puta nagrađivan. Spomenut ću gostovanje u portugalskom ansamblu u kojem je koreografirao "San zaručnice", a koji je izveden na svjetskoj izložbi Expo 98 u Lisabonu. Predstava je gostovala u Londonu, Zagrebu, Dubrovniku i Beogradu na 5. festivalu koreografskih minijatura gdje je nagrađena prvom nagradom i nagradom publike.

U Ljubljanskom baletu SNG, postavio je baletne predstave "Purgatorio" i "Kiklos" za što ga je nagradio međunarodni žiri za najbolje baletno djelo.

Posljkednje što je radio na zagrebačkoj pozornici bilo je vrlo hvaljeno djelo "Cirkus primitif balet" na glazbu J.M.Zelwera. Od 2003 do danas, ravnatelj je Baleta HNK u Rijeci, gdje je postavio brojne hvaljene i nagrađivane predstave. Poznat je kao svjež, inovativan, zaigran i duhovit koreograf, vrlo originalan i energičan. Talentiran za "prenošenje" poetskih slika na baletnu pozornicu. S obzirom da mu je tek 35 godina, ima doista impresivan curiculum vitae.

O DANSE MACABRE

Alegorija koja datira iz kasnog srednjeg vijeka, od 14. stoljeća je česta tema u književnosti i slikarstvu, a nešto kasnije i u glazbenoj, dramskoj i baletnoj umjetnosti. Pojam je na neki način iznjedrila kuga, kao pošast koja je izjednačila bogate i siromašne, kod sviju je izazivala jednako snažan strah . Jedina mogućnost bila je mirenje sa smrću i što bolje osmišljavanje preostalog vremena života.

Smrt je ta koja je ujedinila ljude u jednome, što je iz različitih kuteva ovjekovječeno na umjetnički alegorijski način.Najpoznatija književna alegorija je Bocacciov Decameron (1353). U likovnoj umjetnosti prikaz "Dance macabre" je bio dosta čest, posebice na crkvenim freskama ili obiteljskim grobnicama. Danse macabre je najčešće prikazivan kao kolo koje predvodi Smrt - kostur vodi za ruku smrtnike svih staleža (od careva do prosjaka).

Beramska freska

U hrvatskim krajevima poznat je prikaz Mrtvačkog plesa u kapeli svete Marije u blizini Berma. U crkvi Sv.Trojstva u Hrastovlju, u slovenskom dijelu Istre možemo naći isti motiv (različiti autori). Beramska freska prikazuje desetero ljudi različitih staleža i starosnih skupina, a svakog od njih prati Smrt koja je prikazana kao ogoljeli kostur. Trgovac smrti nudi novac, no on joj je potpuno nevažan.

Do dana današnjeg Danse Macabre je sveprisutan u umjetnosti, smatra  se vječno inspirativnom alegorijom. U klasičnoj glazbi, poznati su Danse macabre Camille Saint-Saensa, Franza Liszta, Musorgskog, Schoenberga, Šostakovića, itd. Najpoznatiji filmovi na temu odnosno nadahnuti temom su Bergmanov Sedmi pečat te Fellinijeva Roma". Najpoznatije baletno djelo na tu temu je Kurt Joosov Zeleni stol.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

STAŠO ZUROVAC, HNK, ELIZABETA HRSTIĆ, danse macabre, marjan nećak