A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://politikaplus.com//upload/images/arhiva/A-B/anna-calvi-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Najbolji albumi iz 2011.: Što treba slušati (i slušati) i u 2012.? | Politika+
Kultura

MY CHOICE: Najbolji albumi iz 2011.: Što treba slušati (i slušati) i u 2012.?

Izbor albuma koji su me ushitili, ukomirali, izbacili iz orbite i vratili u realnost, više od svih ostalih iz 2011. godine:

FOTO: Anna Calvi
Piše: Slaven Matić

Izbor albuma koji su me ushitili, ukomirali, izbacili iz orbite i vratili u realnost, više od svih ostalih iz 2011. godine:


1. Album godine:
BILL ORCUTT / How the Thing Sings


Komparativna metoda u slučaju lika i djela Billa Orcutta neke će odmah natjerati u bijeg, a drugima sline na usta. Glenn Gould, Cecil Taylor, Derek Bailey, John Fahey i Blind Willie Johnson samo su neki od utjecaja uočljivih već na prvo slušanje bilo koje izvedbe sa „How The Thing Sings“...



2- 10. (bez rangiranja):

PETER EVANS / Ghosts
JOHN ZORN / Nova Express
CHARLES LLOYD / Athens Concert
KEITH JARRETT / Rio
MATTHEW SHIPP / Art of the Improviser
JOSH T. PEARSON / The Last of the Country Gentlemen
P.J. HARVEY / Let England Shake
ANNA CALVI / Anna Calvi
FUCKED UP / David Comes to Life

Neka pojašnjenja:

Nakon preslušavanja istoimenog debut albuma Anne Calvi stvarno sam razmišljao o izjavi Briana Enoa da je Calvi (bar što se tiče ženskih izvođača) „najbolja stvar od Patti Smith!“ Svaki pokušaj stereotipnog etiketiranja njene glazbe s pravom je osuđen na propast.

Mračna, glamurozna, strastvena, lynchovski zagonetna, ali na trenutke i himnički oslobađajuća – gotovo na tragu onog što nam je, prerano preminuli, Jeff Buckley ostavio na sad već legendarnom Grace. Od gotičke balade The Devil koju bi rado zakucao i Nick Cave do hitova Desire i Blackout, dostojnih Siouxsie And The Banshees ili Arcade Fire, Calvi iskazuje zavidno pjevačko i gitarističko umjeće - zamislite flamenco gitaristu sa glasom Lise Gerrard! Ostaje nam se nadati da joj prvi album neće, kao u slučaju već spomenutog Buckleya, biti i zadnji.



Bez obzira na neupitne vrijednosti prethodnih albuma, tek „Let England Shake“ pozicionira P. J. Harvey na sam vrh engleske rock scene. Sudeći po odjecima P. J. je stvarno 'prodrmala' Englesku. Riječ je o beskompromisnom preispitivanju uloge vlastite nacije u geostrateškom, političkom i kulturološkom profiliranju svijeta kakvog poznajemo (od krvavih kolonijalnih pohoda, preko Galipolja do recentnijih vojnih eskapada na Bliskom istoku) te vlastitog osjećaja pripadnosti / odbijanja / snalaženja u takvoj ostavštini.

Zvučna slika bazirana na indie-rocku ranih albuma prošarana je utjecajima engleskog folka te nešto eteričnijih suzvučja poznatih ljubiteljima 4AD etikete. Provjereni suradnici (John Parish, Mick Harvey, Flood) također su nedvojbeno utjecali na kristalizaciju vanserijskog tekstualnog i glazbenog materijala u zaista veliki album.



Da mi je netko rekao da ću u vrh prošlogodišnje produkcije staviti punk / hardcore operu u četiri čina smatrao bih to apsurdnim. Priča o tvorničkom radniku, ljevičarskoj aktivistici i tragičnom kraju njihove ljubavi koja se rašomonski kompleksno razvija u teoriju urote bila bi krupan zalogaj i za jednog Petea Townshanda ili Rogera Watersa iz najluđih dana.

Međutim, ovom sekstetu iz Toronta predvođenom Damianom Abrahamom uspjelo je sve to uobličiti u luđački nabrijanu, do bola gnjevnu, ali dirljivu i potresnu priču o iskupljanju. Zen Arcade za novi milenij!



Fascinantan solo debut (stvarni debut zbio se još prije 10 godina sa bendom Lift to Experience i njihovim The Texas Jerusalem Crossroads) snimio je i teksaški trubadur Josh T. Pearson. Odrastanje uz propovijedi oca svećenika i romantični fatalizam Hanka Williamsa presudno su utjecali na Pearsonov glazbeni rukopis.

Nevjernost, krivnja, melankolija i usamljenost tematski su krug iz kojeg kao da nema izlaza. Kad u završnoj pjesmi ponavlja „Help me and drive her out of my mind…“ više nisam siguran da li se radi o ženi ili boci alkohola. Glas čovjeka koji je prošao sve o čemu pjeva i gitaristička pratnja u rasponu od prštavih arpeggia do meditacije na rubu tišine, sugestivno dočaravaju (ponekad i samom duljinom izlaganja) pustinju čiji beskraj protagonistu jedino vraća njegovoj vlastittoj nutrini. A tu utjehe nema, niti oprosta. Jedino svijest o svom mjestu u nizu: „I come from a long line in history of dreamers, each one more tired than the one before…“. Svojom kvalitetom „The Last Of The Country Gentlemen“ zaista može stajati uz bok antologijskom ostvarenjima Johnnya Casha, Townes Van Zandta ili Grama Parsonsa.



Komparativna metoda u slučaju lika i djela Billa Orcutta neke će odmah natjerati u bijeg, a drugima sline na usta. Glenn Gould, Cecil Taylor, Derek Bailey, John Fahey i Blind Willie Johnson samo su neki od utjecaja uočljivih već na prvo slušanje bilo koje izvedbe sa „How The Thing Sings“. Nasljeđe bluesa delte Missisipija suptilno je, gotovo organski, pohranjeno ispod bujice disonantnih tonova koje Orcutt čupa iz svoje specijalno uštimane akustične Kay gitare (bez A i D žice).

Kompozicije lišene bilo kakve tekstualne, ritmičke i harmonijske okosnice (u tradicionalnom smislu riječi) slobodno slijede unutarnju logiku njegove imaginacije i inspiracije. Lagani dijelovi doimaju se poput skupljanja oblaka pred oluju ili osvještavanja o onome što se upravo zbilo. A između toga - orgazmički trans čovjeka obuzetog višim silama, praćen frenetičnim trzanjem žica, gouldovskim mumljanjem i prekidan jedino potrebom da se dođe do zraka. U sličnom stanju ostaje i slušatelj ukoliko posjeduje dovoljno hrabrosti i izdržljivosti slijediti Orcutta u njegovoj avanturi. Isplati se!




35 najintrigantnijih glazbenih albuma:
Najbolje što nam je donijela 2011.

Jedna posve osobna ljestvica onoga što će biti zanimljivo i dogodine, pa i za deset godina.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ANNA CALVI, JOSH T. PEARSON, P.J. HARVEY, BILL ORCUTT, Slaven Matić, FUCKED UP