KONCERT U LISINSKOM: Ivo Pogorelić i Zagrebačka filharmonija: Genijalnost i zagonetka bezvremenih umjetnika

Koncert je započeo Koriolan predigrom Ludwiga van Beethovena, koju je skladatelj napisao za dramu svog prijatelja i slavnog dramatičara von Collina. Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem sjajnog i nagrađivanog Shloma Mintza ovu uvertiru je izvela sigurno, uvježbano i dovoljno dramatično da posluži kao izvrstan uvod u sljedeće djelo i dolazak slavnog Pogorelića na pozornicu.

Pogorelić je u početku koncerta zvučao nježno i eterično, a način na koji koristi dinamiku ostavlja bez daha: suptilno i ranjivo romantičarski, svjestan svakog tona. Uljuljkani u romantičnog Pogorelića ostajemo tim više šokirani, kad negdje u sredini koncerta, njegov piano zazvuči suvremeno, originalno, a u dubljim dionicama i nekako blisko, čak proročanski...

 

Chopinov koncert za klavir i orkestar u f-molu vrlo je zahtjevno djelo koje u sebi objedinjuje i tipično romantičarske elemente, ali i daje očite pokazatelje da je Chopinova glazba ustvari svevremenska i vrlo izazovna za modernija iščitavanja. Pogorelić je u početku koncerta zvučao nježno i eterično, a način na koji koristi dinamiku ostavlja bez daha: suptilno i ranjivo romantičarski, svjestan svakog tona. Uljuljkani u romantičnog Pogorelića ostajemo tim više šokirani, kad negdje u sredini koncerta, njegov piano zazvuči suvremeno, originalno, a u dubljim dionicama i nekako blisko, čak proročanski...

U tim trenucima teško je povjerovati da je ovaj koncert napisao skladatelj kojem se ove godine navršava 200 godina od rođenja. Dovoljan je snažan interpretator, poput Pogorelića, pa da stvorimo iluziju da ovakva glazba relativizira i desetljeća i stoljeća, da glazba putuje nekom vlastitom dinamikom koju diktira genijalan um i emocija, daleko snažnije nego notni zapis.

U Rondou, završnom stavku koncerta, Pogorelićev vivace uspjeva sažeti svu genijalnost izvedbe, a uz to po ko zna koji put postaviti i stotinu upitnika i uskličnika, jer Pogorelić konstantno ostaje zagonetka. On se ne uljuljkava u svojoj slavi i zvjezdanom statusu, talentu, ili prokušanoj dobitnoj kombinaciji teatralne izvedbe, njegova je umjetnička misija da nikad ne želi biti dorečen, stavljen u bilo kakve okvire, i doklegod i sam sebi postavlja upitnike, ostaje entuzijast. Ni u najvećim talentima, dječja radoznalost nikad ne smije umrijeti, jer tada i najsjajnija zvijezda neminovno tamni.

Pogorelić je dobio gromoglasan aplauz Zagrepčana i čak četiri puta se vraćao na poklon publici. Nesumnjivo sretan, no i dalje presamosvjestan da bi i na neumjetnički način nastavio komunikaciju s publikom, ili dao pokoji intervju. Jedva je pristao i na nešto malo fotografiranja. Ne zamjeramo mu, jer u suštini, svojom interpretacijom, umjetnik nam je rekao sve što ima za reći. Ponudio nam je vlastiti svijet da ga doživimo svako na sebi svojstven način.

Pogorelić je dobio gromoglasan aplauz Zagrepčana i čak četiri puta se vraćao na poklon publici. Nesumnjivo sretan, no i dalje presamosvjestan da bi i na neumjetnički način nastavio komunikaciju s publikom, ili dao pokoji intervju. Ne zamjeramo mu, jer u suštini, svojom interpretacijom, umjetnik nam je rekao sve što ima za reći.

Koncert filharmonijine "crvene oktave" nastavio se slavnom Brahmsovom simfonijom u c-molu, koja je doista nadahnuto izvedena. Posebno jak dojam ostavio je posljednji stavak, uzbudljivo Finale simfonije. Teško je bilo u finalu ne usredotočiti gotovo svu pažnju na dirigenta, jer je ovo bio izuzetan izazov za pokazati sve sposobnosti ravnanja filharmonijom.

Shlomo Mintz je ovdje dao sve od sebe - fizički energičan, nevjerojatno sugestivan i originalan, činilo se u nekim momentima da nam je slikom dočarao svu ljepotu i dinamiku Bhramsove skladbe. Plesao je i propinjao se, stapao s orkestrom, prenoseći i na publiku svu čaroliju vlastitog doživljaja glazbe. Na kraju je i orkestar filharmonije pozdravljen s nekoliko snažnih aplauza, potpuno zasluženo, jer je gotovo rame uz rame sa svjetski poznatim orkestrima. Članovi se mijenjaju, jedni odlaze, mlađi dolaze, ali sviraju i dišu kao jedan.

Ivo Pogorelić, u ovoj 200. godišnjici nastavlja intenzivno s izvedbama Frederica Chopina, s kojim je prvi put i skrenuo enormno veliku pažnju na sebe, davne 1980. godine u Varšavi, kad je nastupio na Međunarodnom natjecanju Frederic Chopin. Sramotno isključen iz natjecanja, izaziva burnu reakciju nekih članova žirija, te snažan odjek u medijima. Moglo bi se reći da je to bila njegova odskočna daska, vjetar u leđa, s pravim ljudima, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Njegov umjetnički Kairos uhvaćen je za čuperak, no sve ostalo nadalje je samo nevjerojatan talent i dugogodišnji predan i uporan rad na samom sebi.