Regija

Izborni zakon BiH: Diskriminatoran, manjkav i pun problema

Piše: PolitikaPlus/Hina

Bosna i Hercegovina u listopadu će vjerojatno provesti još jedne izbore po diskriminatornom i manjkavom izbornom zakonu. Bezuspješne rasprave o tome kako te probleme otkloniti traju duže od desetljeća.

Složeni unutarnji ustroj BiH uvjetovao je i podjednako komplicirani izborni zakon uz brojna asimetrična rješenja koja vrijede na razini države ili njezina dva entiteta te distrikta Brčko kao samostalne izborne jedinice.

Entiteti su morali prilagoditi svoj ustroj intervencijama visokih predstavnika, ali i odlukom Ustavnog suda BiH iz 2000. godine da su sva tri naroda konstitutivna na cijelom teritoriju države. 

Ustroj zakonodavnih tijela u BiH je asimetričan jer je na razini države i u Federaciji BiH uspostavljen dvodomni sustav, a Republici Srpskoj ne. 

U državnoj razini i u Federaciji postoje dva parlamentarna doma, Zastupnički i Dom naroda. U Republici Srpskoj je, pak, na snazi jednodomni sustav kroz Narodnu skupštinu RS. 

U tom entitetu, doduše, postoji i Vijeće naroda, ali to tijelo nema ovlasti potvrđivati zakone koje usvaja Narodna skupština, kako je to slučaj na državnoj razini i u Federaciji BiH, nego samo odlučivati o pitanjima koja se tiču zaštite vitalnog nacionalnog interesa i to tako što će takva pitanja preusmjeriti entitetskom ustavnom sudu.

Etnička delegiranja i uzaludne presude

Gornji dom parlamenta (Dom naroda) i na državnoj i na entitetskoj razini ključan je jer je jamac konstitutivnosti naroda. 

Zastupnici u državnom Domu naroda biraju se neizravno delegiranjem po pet Hrvata i Bošnjaka iz Doma naroda parlamenta Federacije BiH, dok Narodna skupština RS u to tijelo delegira pet Srba.

Državni dom naroda ravnopravan je Zastupničkom domu jer, uz to što štiti vitalne nacionalne interese, potvrđuje i sve zakone. Odnosno ima pravo veta.  

Europski sud za ljudska prava u pet je odvojenih slučajeva način biranja članova Predsjedništva BiH i zastupnika u Domu naroda proglasio suprotnim odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima jer diskriminiraju građane temeljem njihove etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta.

Sve su pokrenuli Jakob Finci i Dervo Sjedić, Židov i Rom koji su prvi tužili BiH jer se kao pripadnici nacionalnih manjina ne mogu kandidirati za članove državnog vrha niti mogu biti delegirani u državni Dom naroda, a Europski sud je još 2009. godine potvrdio kako je riječ o diskriminaciji te je naložio izmjenu takvih zakonskih rješenja.

Nakon toga uslijedile su još četiri tužbe, a presude suda iz Strasbourga potvrdile su kako je diskriminacija to što se kandidiranje za državna tijela vlasti ograničava mjestom prebivališta u jednom od dva entiteta. To se odnosi na činjenicu da se, primjerice, Hrvat ili Bošnjak nastanjen u RS ne može kandidirati za Predsjedništvo BiH niti to može Srbin koji živi u Federaciji BiH.

Diskriminatornom je proglašena i činjenica da se pravo na kandidiranje priječi osobama koje se odbijaju nacionalno izjasniti.

Nijedna od tih presuda do sada nije provedena.

Prava Hrvata

Dvije su političke krize pokazale kako je izborni sustav dodatno problematičan, ne samo sa stajališta prava pojedinaca nego i ostvarenja kolektivnih prava, prije svega hrvatskog naroda.

Kriza koja je izbila 2000. godine kad je bez sudjelovanja HDZ BiH formirana vlast u Federaciji BiH pod vodstvom SDP-a potaknula je Božu Ljubića da Ustavnom sudu BiH podnese tužbu zbog odredbi u izbornom zakonu koje su odredile da se iz svake županije Federacije BiH u entitetski Dom naroda delegira barem po jedan pripadnik svakog konstitutivnog naroda ako je izabran za zastupnika u županijskoj (kantonalnoj) skupštini.

Drugim riječima, te su odredbe omogućile građanskim strankama da na svojim izbornim listama u kantonima u kojima Hrvata praktički nema istaknu ljude koji su se izjasnili kao Hrvati, stvarni ili prigodni, i tako popune kvotu u federalnom Domu naroda presudnu za uspostavu izvršne vlasti.

Ustavni je sud zaključio da Dom naroda nije dom županija i da stoga nužno da iz svake od njih budu birani pripadnici svakog naroda, odnosno utvrđeno je da je neproporcionalan način izbora zastupnika u to tijelo sukladan Ustavu. 

Time je zapravo spriječeno preglasavanje Hrvata u Domu naroda, ali taj potencijalni problem još nije trajno riješen. 

Sudskim pravorijekom brisane su sporne odredbe izbornog zakona i sada postoji praznina u dijelu koji se odnosi na popunu Doma naroda. Ona je na izborima 2018. godine popunjena provedbenom odlikom Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) koje je odredilo koliko će koja županija delegirati zastupnika i iz kojeg naroda.

Dom naroda čini po 17 zastupnika iz svakog konstitutivnog naroda te sedam pripadnika nacionalnih manjina. To tijelo ima ovlasti isticati kandidate za predsjednika odnosno dopredsjednike Federacije, a oni potom predlažu entitetsku vladu. Za to je potrebno najmanje šest glasova iz svakog etničkog kluba.

Upravo oko te brojke vode se polemike, a u građanskim strankama, pak, strahuju kako bi im nakon provedbe presude Ustavnog suda bilo trajno onemogućeno preuzeti izvršnu vlast. 

Hrvatskog člana biraju Bošnjaci 

Drugu krizu prouzročilo je opetovano kandidiranje i izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Nesrazmjer u glasovima koje je on osvajao u utrci s kandidatima iz HDZ BiH pokazao je kako za njega glasuje pretežito bošnjačko biračko tijelo.

Čak je i bosanski franjevac Ivo Marković, teolog poznat i po nesmiljenim kritikama na račun politike HDZ-a BiH, žestoko kritizirao način na koji je Komšić izabran u predsjedništvo BiH. 

Ustvrdio je i da je Komšićevu izboru pomogla Islamska zajednica u BiH instruirajući vjernike kako će glasati.  "Iz kuće dva glasa idu za Džaferovića, jedan za Komšića. Tako je Komšić postao praktički SDA kadar, Hrvati u BiH ga nisu mogli doživljavati kao svoga, ogadio je Hrvatima BiH kao domovinu", kazao je fra Ivo. 

To ustrajno kritizira i hrvatski državni vrh, predsjednik Milanović žešće, premijer Plenković umjerenije, ali bez značajnije razlike u meritumu.  

Stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS) inzistiraju na usvajanju novog zbornog modela koji bi zajamčio pravo na legitimno predstavljanje naroda u tijelima vlasti i smatraju kako se to najlakše može ostvariti kroz dvije izborne jedinice u Federaciji BiH što bošnjačke i građanske stranke odbacuju smatrajući da vodi da dubljim etničkim podjelama.

Politički lideri iz BiH uz posredovanje predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela obvezali su se kako će cjelovito rješenje za izmjene izbornog zakona dogovoriti u roku od šest mjeseci nakon uspostave nove vlasti na temelju rezultata izbora zakazanih za 2. listopada

Uzavrela situacija 

Situacija u BiH posljednjih je dana postala zapaljiva. Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt najavio je prošli tjedan moguće promjene izbornog zakona na što su bošnjačke stranke organizirale masovan prosvjed u Sarajevu. 

Schmidt je potom reterirao i u srijedu objavio djelomične izmjene izbornog zakona, ali one su uglavnom tehničke prirode i ostalo je otvoreno pitanje načina popune Doma naroda parlamenta Federacije BiH koje hrvatske stranke smatraju ključnim.

Doduše, najavio da će, ne dogovore li se uskoro političari u BiH o promjenama izbornog zakona, ponovo djelovati.

Kazao je da mu je jedan od prioriteta rješavanje provedbe presude Ustavnog suda BiH u slučaju "Ljubić", odnosno način popune Doma naroda parlamenta Federacije BiH,  najvažnije pitanje za hrvatske stranke. 

Hrvatske stranke u BiH i hrvatski državni vrh u međuvremenu su iskazali nezadovoljstvo time što je Schmidt zasad izborni zakon promijenio samo tehnički. 

Situaciju je dodatno 'zakuhao' čelnik SDA Bakir Izetbegović izjavama o 'prebrojavanju Bošnjaka' koje su gotovo jednoglasno, uključujući i američko veleposlanstvo u Sarajevu, ocijenjene ratnohuškačkim.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

srbi, bošnjaci, hrvati, izborni zakon bih