Elizabeta Hrstić

Ljetna književna preporuka: Robert Međurečan - Domovina to go

Piše: Elizabeta Hrstić

„Pisci su očajni ljudi. A kad prestanu biti očajni prestanu i biti pisci“

Ne možemo, naravno znati koliko je roman inspiriran autobiografskim očajavanjem, no sasvim je sigurno da autor ne može napisati ovakav roman bezbolno i bez snažne sućuti, bez emotivnog upliva u neke tuđe boli.

Ovo je nevelik roman s hrpom likova koji na plećima nose svoje teške terete koji ih nadvisuju. Prva pomisao nakon što sam zaklopila knjigu bila je: Pa ovo vapi za ekranizacijom! Ove sudbine treba široko rasprostrijeti po filmskoj traci, treba rastvoriti i oživotvoriti odsječke po vremenskoj crti, izrezuckati pa opet pretopiti u snažne slike. Naš autor je napravio odličan posao, valja tek naći odgovarajuće glumce, vjerne ambijente te načine na koje će na nekim licima i šutnje zavrištati.

Glavni lik u romanu je Šimun, profesor hrvatskog jezika koji odlazi u Munchen pronaći posao na baušteli, s namjerom da ostane ne duže no što koliko iziskuje zarada novca potrebnog za dobrog (a taj je i skup) odvjetnika. Potreban mu je kako bi ponovno pokrenuo sudski postupak vezan uz prometnu nesreću u kojoj je Šimun izgubio suprugu i dijete.

Napeto pratimo i razvoj priče vezan za prometnu nesreću glavnog lika, ali najznačajniji literarni angažman je oko zajedničkog kotla u kojem se svi skupa kuhamo, unatoč različitim intimnim sudbinama, nacijama, bolima i neizvjesnostima. Pijuni smo koje pomiču moćnici, zapad i istok dva su dvoglava čudovišta.

Dakle odmah „u glavu“ Međurečan nam servira jednu doista tešku sudbinu, pratit ćemo glavnog lika uz saznanje da je već izgubio – sve! No to ni približno nije sve! Nakon što Šimun stigne i smjesti se u neobičnu zgradu (Hotel „Kafka“) koju nastavaju gastarbajteri brojnih naroda, klupko se dalje lagano odmotava. Saznajemo da ama baš nikome nije lako. Svi nose svoje traume i križeve, tek poneki samo naoko lako.

Najprije upoznaje kućepazitelja zvanog Kafka, a taj nadimak - dosjetka je prva među metaforičnim poslasticama koji nam pisac ostavlja kao zagonetku za slobodna tumačenja.

Upoznajemo čitavu impresivnu galeriju likova: Bugarina koji je poželio „dati otkaz“ u mafiji, ali to naravno nije bilo moguće, zatim mladu Lizu koja krade vrtne patuljke i zatim ih pušta na slobodu; „Tetka“, Bosanca naoko snažnog, ali koji skriva svoje boli i emotivna stanja, ležerno ih kamuflirajući. A to je upravo suprotno od Dr. Bernarda, vlasnika zgrade koji kafkijansku šaroliku masu svako malo uznemirava suicidalnim dramatičnim epizodama, zbog problema sa svojom ljubljenom, daleko mlađom sponzorušom Mariom.

Ajša je sirijska ljepotica, Agneza poljska striptiz plesačica, a Željko je šef, inače dragovoljac HOS-a. Mislav je Šimunov utučeni cimer, Peđa je Srbin iz Knina, a Sergej polurus poluukrajinac na vjetrometini. Nusreta je lik s kompleksnom sudbinom i bolnom tajnom, sama je u Munchenu, bivši muž i djeca su u Bosni i ne žele je vidjeti.

Posebno zanimljivi i vrlo živo oslikani likovi su Milan Eckel, inspektor koji bi tako rado izbrisao porijeklo te otac mu mu Ante, također lik s mračnom tajnom.

Komičar Heinz je među izvrsno profiliranim likovima, a tu spada i starac Sepp, bivši esesovac – zasigurno najslojevitiji lik ovog romana. Tu su i u pismima i u drugoj pripovijednoj vremenskoj ravni skriveni, a ipak ništa manje životno oslikani likovi Jakob i Isabela koji se dopisuju od 1934.

Međurečanova poglavlja su kratka i vrlo prohodna. Priča konstantno drži pažnju, ima lijepu dinamiku, glavu trup i rep. I srce! Brojni ogranci su samo plus i ne remete statiku pripovijesti. Autor svoje likove poštuje. Ne mrvcari ih analizama, monolozima i bujicama tokova svijesti. Imamo priče i dijaloge. I jako važno – njihovu prošlost. Niti jedan lik ne uspijeva oštrim rezom promjenivši sredinu odsjeći tešku glavu na plećima svojih osobnih povijesti. Koliko god daleko odmaknuli, rijeka njihove prošlosti teče ukorak s njima.

Autor jako pazi na balans i doziranje, niti jednom čitatelju ne želi biti dosadan ili nerazumljiv. Piše lucidno i trezveno, bez mnogo patetike, ali zato s puno nježnosti. Možda tek u usputnim riječima i gestama. Prepoznatljivo muški diskurs, no ne bez razumijevanja i ženskog senzibiliteta. Naravno i muškog (Jakob). Brižljivo poteže i razvlači niti brojnih likova koje se kadkad i isprepliću. Svi u svojim traganjima za „naprstkom vjere“ i traže – izgubljeno, obranu, osvetu, imovinu, djecu ili povrat časti. Vjeruju u ideale, poneki u iluzije, ako ništa drugo, neki barem u „komadiće mesa u varivu“. Njihove nade i svi mali uspjesi redovito se zalijevaju potocima piva i sve leluja u jednom općem „ možda“. Ali kako kaže jedan citat: „To možda je ipak puno više od nikako“

„Domovina to go“ vrvi od multikulturalnosti, ali ne manjka ni ksenofobije, šovinizma i nacizma u glavama nekih likova. Predrasude nasuprot pomalo iluzornoj filantropiji. A u pozadini svega je Weltschmerz. Iako se romanom provlači i jedna krimi priča, pojavljuju se mrtvaci i traže krivci, autoru u fokusu nije atmosfera i zaplet tipični za krimi romane, ustvari mu više služi za karakterizaciju likova  i društva, osudu korumpiranosti i nacionalnih predrasuda, ali i dinamiku te ambijent u kojem proključa i kipi. A tada i sve tajne iziđu na danje svjetlo.

Naravno, napeto pratimo i razvoj priče vezan za prometnu nesreću glavnog lika, ali najznačajniji literarni angažman je oko zajedničkog kotla u kojem se svi skupa kuhamo, unatoč različitim intimnim sudbinama, nacijama, bolima i neizvjesnostima. („Svijet natopljen strahom“). Pijuni smo koje pomiču moćnici, zapad i istok dva su dvoglava čudovišta. Gastarbajteri bježe od trauma svojih nerazvijenih domovina, no ništa bolji nije ni vrli zapad. Autor ne štedi ni zemlje snova, no možda su obje krajnosti kliše baš poput redovitih sumnjičenja Bugara kao mafijaša ili muslimana kao ekstremista spremnih na sve. A to je vidljivo iskarikirano i u krimi priči s traljavim inspektorom s klišeiziraniim rješenjima.

 
Impresivan je mravinjak hotela Kafka, živopisan je koloplet intimnih priča tih likova, no osobito originalni i zanimljivi, također i stilski najizbrušeniji u knjizi su dijalozi Šimuna i starog nacista Seppa. Šimun kroz naizgled ležeran razgovor poput mudrog psihologa upoznaje sve duboke slojeve Seppovog stanja svijesti i podsvijesti, razotkriva ga, sloj po sloj, a možda i pomalo mijenja. Razgovaraju o ratu, krivnji, ponosu, a na kraju uslijedi i razotkrivanje, ogoljavanje. Svakako su za pohvalu u idejnom i izvedbenom smislu i razgovori između Šimuna i komičara Heinza (tijekom kojih Šimun pere zahode u kabareu), a literarno zahtijevna i uspjelo izvedena  je i paralela dva Nijemca suvremenika koji se nisu poznavali – Jakoba i Seppa.

Ni na gradilištu ne manjka intelektualnih nadmudrivanja kojima kao da se bruse oštri rubovi danih životnih okolnosti.

U drugom dijelu roman je u jačem zamahu, rječitiji i nadahnutiji, konceptualno i stilski raste. Pri tome fiktivna ljubavna priča iz sporedne vremenske ravni između Jakoba i Isabele stilski nadmašuje ponešto klišeizirane ljubavne priče iz realnog vremena u romanu.

Međurečan piše za sve čitatelje, no i za zahjevnije literarne gurmane uspjeva zaintrigirati primjerice  fantazmagoričnim ulomcima koji su ustvari Šimunovi snovi, a u kojima se situacije likova i zbivanja transponiraju u kontekste Evanđelja, a dileme jednog vremena uklopljene u prispodobe sina božjeg. Između ostalog riječ je i o zanimljivom načinu stavljanja naglaska na ponavljanje povijesnih obrazaca i kružni tijek prirode i vremena.

Uz obilje finog humora, iskričavih dosjetki i filozofskih mozgalica za radoznalije čitatelje, autor se pobrinuo i za širi čitalački publikum skloniji zaokruženim pričama s prstohvatom romantike i happyenda. Ujedno je to možda i mala mana romana – poneki upitnik je slobodno mogao ostati u zraku, kako bi čitatelj dobio materijala za vlastitu misaonu kreaciju kraja. No hvala bogu da se Međurečan sjetio nakon epiloga napisati i P.S. u kojem opet pratimo jedan Šimunov san te trezveno buđenje. I zatim tiho, na prstima, zatvaramo knjigu, sa strepnjom da valcer „ne pređe u koračnicu“

„Domovina to go“ je četvrti roman darovitog i nagrađivanog pisca Roberta Međurečana i njegova čitalačka publika već odavno zna što može očekivati i opet: jednostavan i upečatljiv, dinamičan roman, pisan srcem i brušen intelektom.

Njegov vjerni urednik je Kruno Lokotar, izdavač je ovaj put Sandorf.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

robert međurečan, ELIZABETA HRSTIĆ, roman, pisci, knjige, književna preporuka