Kolumne

100. godina od rođenja utemeljitelja suvremene Hrvatske: Koliko poznajemo svoga prvog predsjednika, dr. Franju Tuđmana?

Piše: Zlatko Pinter

100. godina od rođenja utemeljitelja suvremene Hrvatske: Koliko poznajemo svoga prvog predsjednika, dr. Franju Tuđmana?

 

                                                           Ako povijesnu sudbu svoga naroda

                                                               osjećam dublje - to je zbog grijehova pradjedova,

                                                                 otaca i vlastitih spoznaja što bi već jednom valjalo

                                                          učiniti da ona ne bude takova

                                                                                                      (dr. Franjo Tuđman)

 

Prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, nesporno je najznačajnija osoba u novijoj hrvatskoj povijesti. On je jedini politički lider koji je u krajnje složenim i neizvjesnim okolnostima, nakon punih devet stoljeća, uspio stvoriti hrvatsku državu i tako ostvariti san brojnih naraštaja koji su se za tu ideju žrtvovali.

No, kako to obično biva, mi kao njegovi suvremenici u dobroj mjeri još uvijek nismo niti svjesni veličine tog djela i značaja čovjeka i državnika kakvoga smo imali u dr. Tuđmanu. Samo genijalni znalac, izuzetan političar, vrsni diplomat, hrabri strateg i vojskovođa, mogao je u najodsudnijem vremenu naše novije povijesti provesti krhku hrvatsku brodicu kroz sve Scile i Haribde koje su joj na tom putu prijetile i uvesti je u mirnu luku. Samo vizionar, idealist, narodni tribun i lider mogao je okupiti narod i ujediniti sve građane Lijepe naše na teškom putu ka njezinoj samostalnosti i slobodi. Samo takvi ljudi, izuzetnog kova, jedinstveni i neponovljivi, u stanju su steći povjerenje naroda i usmjeriti njegovu energiju ka ostvarenju jednog tako velikog cilja kao što je sloboda i uspostava neovisne države.

Naš Franjo, komunistički disident, intelektualac, povjesničar, ali iznad svega ponosni i časni sin hrvatskog Zagorja u kojem je uvijek kucalo vrelo domoljubno srce, znao je kako to postići i ostvario je sve temeljne ciljeve što ih je zacrtao - dakako, ne sam, nego na čelu općenarodnog pokreta kojem se priključio i najveći broj građana drugih nacija i vjera koji su ovu zemlju osjećali svojom Domovinom, uz nesebičnu pomoć naše dijaspore koja je u svemu odigrala značajnu ulogu.

I uzalud sve klevete iskompleksiranih domaćih, lokalnih, palanačkih lidera, malograđana koji mu nikad nisu bili oprostili uspjeh, uzalud sva velikosrpska fašistička propaganda koja ga je proglašavala (a i danas to čini) "ustašom", "fašistom", "antisemitom" (njega koji je iz ideala krenuo 1941. godine u borbu protiv nacizma i fašizma - da bi ubrzo shvatio kako komunizam nije ništa manje zlo).

Sve ih je nadvisio i natkrilio svojim djelom i postao veći nego je bio, a oni su i danas ostali ono što jesu i što su oduvijek bili. Nisu pomogli ni pokušaji "detuđmanizacije" - projekta što ga je s elanom započela Račanova "šestorka" nakon osvajanja vlasti, 3. siječnja 2000. godine. Sve laži i klevete, objede, izmišljotine i krivotvorine, odbijale su se od Tuđmana kao o hrid; i na kraju su i sami shvatili da im je trud uzaludan. 

Naš prvi predsjednik je danas veći nego je ikad bio - i bit će još veći i važniji kako vrijeme bude prolazilo. To je tako s povijesnim osobama, velikanima čija djela i konačne domete smo mi, obični smrtnici i suvremenici rijetko kad u mogućnosti sagledati u cjelini, u pravim dimenzijama i stvarnom značenju. 

Zato je sasvim opravdano upitati se danas, u 32. godini samostalnosti naše Domovine i 23. godini od smrti tvorca suvremene Hrvatske: koliko poznajemo svoga prvog predsjednika i ne činimo li sami nepravdu prema njemu, vlastitoj povijesti, pa i sebi samima, time što ga ne rijetko svodimo isključivo na dimenziju državnik i političara, jer takav je pogled posve je jednostran, površan i manjkav i malo toga otkriva - ma koliko važnosti pridavali politici kao jednoj od bitnih društvenih djelatnosti.

Dr. Franjo Tuđman bio je antifašist, komunistički disident i uznik, karizmatični narodni vođa, izvanredni vojni strateg, političar i diplomat, hrvatski nacionalist, vrhovni zapovjednik pobjedničkih Hrvatskih oružanih snaga i utemeljitelj današnje Hrvatske, ali u isto vrijeme i vrhunski intelektualac, povjesničar, književnik, filozof, humanist, demokrat i protivnik svakog totalitarizma (kako fašizma i nacizma tako i komunizma kojima je u jednakoj mjeri pružao otpor ne mireći se s totalitarnom sviješću i svijetom ne-slobode); jednom riječju: vječiti i nepopravljivi, svojeglavi i tvrdoglavi idealist kojem je istina bila važnija od svega, a pravda, pravednost i ljudska sloboda ideali kojima je težio cijelog života. Njega se nije moglo slomiti, jer uvijek je bio pripravan na krajnju žrtvu i čvrsto vjerovao u ono što čini.

Bez bojazni da ćemo pogriješiti, možemo slobodno reći, da je tako kompleksnu i svestranu ličnost na čelu narodnog pokreta u posljednjih stotinu godina imao rijetko koji narod u Europi, pa i u svijetu.

Zato, kad govorimo i "našem Franji", "Franceku", "dr. Tuđmanu", "prvom hrvatskom predsjedniku" - ili kako god ga oslovljavali, imajmo to u vidu i pokušajmo sagledati cjelinu, kako njegove osobnosti, tako i djela što nam ga je ostavio u naslijeđe.

 

Djetinjstvo i mladost

Rođen je u Velikom Trgovišću, 14. svibnja 1922. godine, u obitelji srednje stojećih seljaka - poljodjelaca, od oca Stjepana i majke Justine. Otac je bio istaknuti član Hrvatske seljačke stranke i jedan od pokretača narodnog otpora protiv okupatora (član ZAVNOH-a i AVNOJ-a). Brat Stjepan poginuo je 1943. godine kao antifašist, a Franjinu pomajku Olgu, u proljeće 1946. godine ubila je komunistička OZNA (zbog kritika što ih je uputila na račun nove vlasti).

                                                  

Rodna kuća dr. Franje Tuđmana danas

(Adresa slike: https://visitzagorje.hr/root/wp-content/uploads/2019/11/crop-T4WGDBFHUCN2HTVPYHSD5QPE.jpg)

Osnovnu školu pohađao je u rodnom Velikom Trgovišću, a potom srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu. Već u to vrijeme, kao mladić od 16 - 17 godina, sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog čega je 1940. godine u dva navrata bio uhićen.

Vođen idealima nacionalnog oslobođenja, od samoga početka, kao 19-godišnji mladić sudjeluje u organiziranju antifašističkog pokreta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Iz rata (1945.) izlazi s činom majora i uskoro odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV). Radi u Glavnoj personalnoj upravi tadašnjeg Ministarstva obrane, u Generalštabu JNA i uredništvu Vojne enciklopedije.

U tom razdoblju počinju i prvi njegovi ozbiljniji nesporazumi s nadređenima - pa među ostalim i vezano za žrtve rata, budući da je pružao otpor tadašnjem megalomanskom preuveličavanju ratnih gubitaka na području SFRJ. Iste godine (1960.), kad je kao mladi i vrlo perspektivni kadar promaknut u čin general-majora (kao najmlađi general u tadašnjoj vojsci, s 38 godina), napušta vojnu službu, karijeru koja je bila u usponu i prilično lagodan život u Beogradu.

 

Voditelj Instituta za historiju radničkog pokreta, disident, uznik

U međuvremenu (tijekom službe) završio je studij na Višoj vojnoj akademiji (diplomirao na temu: "Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu") i nastavio se aktivno baviti znanstveno-istraživačkim radom. Već krajem 50-ih objavljuje zapažene i vrijedne znanstvene radove s područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. tiskana je njegova prva knjiga s povijesnom i vojno-teorijskom tematikom - Rat protiv rata.

Ubrzo po napuštanju vojne službe, vraća se u Zagreb i 1961. godine utemeljuje Institut za historiju radničkog pokreta (danas Institut za hrvatsku povijest), čime ujedno započinje i njegovo najplodnije razdoblje znanstveno-istraživačkog rada. Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te u isto vrijeme priprema doktorsku disertaciju na temu "Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941." (obranio ju je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru).

U ovom razdoblju dr. Tuđman se intenzivno bavi proučavanjem nacionalne povijesti (pa i istraživanjima vezano za Drugi svjetski rat i žrtve rata), sudjeluje na brojnimdomaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a uz to, urednik je ili član uredništva znanstvenih časopisa i enciklopedijskih izdanja. I tu ponovno dolazi u sukob s tadašnjim komunističkim režimom koji ga optužuje zbog "nacionalizma" u istraživačkim radovima i "nemarksističkog" pristupa u znanstvenom djelovanju.

Naime, njegovi tvrdi stavovi: prije svega protivljenje nametanju kompleksa NDH i ustaštva hrvatskom narodu, otpor instaliranju jasenovačkog mita (s enormno uvećanim žrtvama) i uvjerenje kako svaki narod ima pravo na svoju oružanu silu, nikako nisu nailazili na odobravanje vlasti, pa je kroz cijelo vrijeme pomno praćen od Udbe. Na meti je naročito od potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika  (1967. godine). U vrijeme rada u Institutu na čijem je čelu, u ovu instituciju prima Antu Brunu Bušića i štiti ga koliko može, budući da je ovaj već prokazan kao "nacionalist" (od gimnazijskih dana). Ovo prijateljstvo i suradnja traje sve do tragične Brunine smrti, u Parizu 1978. godine.

                                                 

Slika iz mladih dana - dr. Franjo Tuđman u svojoj radnoj sobi

(Adresa slike: https://images.squarespace-cdn.com/content/v1/50a667d9e4b02ac9585b28e4/1353163080131-WBRRXEKBE3XVYYCIYY3U/Picture34.jpg) 

Politički progon koji je uslijedio poslije Deklaracije, kulminira njegovim izbacivanjem iz Komunističke partije, uklanjanjem sa Sveučilišta i smjenom s mjesta čelnika Instituta za historiju radničkog pokreta. Nakon toga, dr. Tuđman se s još većim žarom posvećuje svojim znanstvenim istraživanjima vezano kako za hrvatsku nacionalnu povijest, tako i za tadašnju zbilju - što je u tim okolnostima već bila priprema za političko djelovanje.

Član je Društva hrvatskih književnika i Upravnog odbora Matice hrvatske (i predsjednik Komisije za hrvatsku povijest). U siječnju 1972. godine uhićen je zbog djelovanja tijekom Hrvatskog proljeća i na montiranom političkom procesu osuđen na 2 godine strogog zatvora i 2 godine zabrane javnog djelovanja (nakon izdržane kazne). Na intervenciju književnika Miroslava Krleže, 1973. godine, zatvorska kazna mu je smanjena na 9 mjeseci.

Zbog kritike tadašnjeg sustava i režima (pogotovu u intervjuima zapadnim medijima - švedskoj televiziji, jednoj francuskoj radio-postaju i zapadnonjemačkoj televiziji), opet je izvrgnut sudskom progonu. Optužnica je podignuta 1980. godine, a 1981. osuđen je na 3 godine zatvora "zbog neprijateljske propagande" uz zabranu javnog djelovanja u trajanju od pet godina.

Od siječnja 1982. godine robija u Lepoglavi, otkuda ga u veljači 1983. privremeno puštaju zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, nakon čega Vrhovni sud donosi rješenje o uvjetnom otpustu.

 

Političar, državnik, lider

U vrijeme slabljenja komunističkog sustava u bivšoj SFRJ, sredinom 80-ih, dr. Franjo Tuđman je već ugledni i poznati disident, jedan od najvećih "neprijatelja" sustava, ali u isto vrijeme intelektualac koji se ne samo u formalnom (obrazovnom) smislu, nego i u svakom drugom, pa i političkom, izgradio vođen svojim humanističkim načelima i suvremenim shvaćanjima problema nacionalnog pitanja, pluralizma, slobode i demokracije.

Zato nije čudo da se u razdoblju pred sam raspad jugo-tvorevine (1989. godine), s prvim pluralističkim gibanjima, on nalazi u žiži zbivanja u tada (još uvijek) socijalističkoj Hrvatskoj. Svoj prvi javni politički govor drži na tribini Društva hrvatskih književnika (iste, 1989. godine), kojom prigodom iznosi Prednacrt programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice - osnove programa političke stranke koji je usuglašen na povijesnom inicijativnom skupu održanom u tajnosti (19. siječnja 1989. u vikendici Ante Ledića na Pleševici kod Jastrebarskog).

Slijedi Osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice, 17. lipnja iste godine (održana također u tajnosti), na kojoj je izabran za predsjednika, a zatim, 24. i 25. veljače 1990. godine i Prvi opći sabor HDZ-a u KD Lisinski u Zagrebu, u vrlo napetom ozračju i uz velike probleme što su ih pravile komunističke vlasti i njihova doušnička mreža. Gotovo do zadnjeg trena se nije znalo hoće li skup biti dopušten, unatoč tomu što su svi uvjeti za to bili ispunjeni.

Svoju je stranku dr. Tuđman (kao idejni tvorac programa) utemeljio na pozitivnim stečevinama hrvatskog političkog i društvenog života - od domoljublja i državotvorstva pravaša i Oca Domovine Ante Starčevića, preko narodnjačko-republikanske koncepcije HSS-a i Stjepana Radića, do antifašističke, demokratske i slobodarske tradicije u svjetlu suvremenih gibanja u modernom demokratskom svijetu i odmaku od svakog totalitarizma (kako desnog, tako i lijevog).

Hrvatski narod i građani su prepoznali poruku dr. Tuđmana i HDZ-a i poklonili im povjerenje na prvim višestranačkim izborima 1990. godine. Prvi hrvatski predsjednik je još dva puta biran na istu dužnost (1992. i 1997. godine), a HDZ je također ukupno tri puta uzastopno osvajao većinu zastupnika (1990., 1994., 1995.).

Dakako, ne može se zaobići činjenica kako je nova demokratska vlast uspostavljana u uvjetima ratnih prijetnji, pa od kolovoza 1990. godine i unutarnje pobune i agresije. Od tada nadalje, ta vlast predvođena dr. Franjom Tuđmanom, u vrlo složenim i teškim unutarnjim ali i vanjskim političkim okolnostima vodi bitku za suverenu i samostalnu državu sukladno volji izraženoj na općenarodnom referendumu (19. svibnja 1991. godine), na kojem se preko 94% građana opredijelilo za samostalnu Hrvatsku.

Dvije i pol godine poslije prvih srpskih huškačkih mitinga u Hrvatskoj (koji su započeli 28. veljače 1989.) i godinu dana nakon prvih balvana koje su srpski teroristi srušili preko cesta i pruga u okolici Knina, 3. srpnja 1991., kreće otvorena agresija "JNA", četnika i srpskih dobrovoljaca s prostora Srbije i Vojvodine, koji do kraja te godine, uz pomoć unutarnje pete kolone, okupiraju gotovo trećinu Hrvatske, uz golema razaranja, masovne zločine, pljačke, palež, silovanja.

Nakon niza operacija ograničenog dometa i ciljeva, Hrvatska vojska i policija u VRO 'Bljesak' i VRO 'Oluja' (svibnja/kolovoza 1995. godine) oslobađaju okupirana područja. Slijedi mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja (okončana siječnja 1998. godine) i tada hrvatska zaokružuje svoj stvarni suverenitet koji je formalno-pravno imala od 22. svibnja 1992. godine kao punopravna članica OUN-a.

Mudra, strpljiva i ustrajna politika dr. Franje Tuđmana i njegovih suradnika i jednako tako kvalitetna i promišljena diplomacija, uz veliku požrtvovnost i hrabrost hrvatskih domoljuba, na kraju su urodili plodom i cilj je ostvaren. Nažalost, hrvatski narod (kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH), skupo je platio svoju slobodu - s preko 24.000 mrtvih i višestruko veći broj ranjenih i traumatiziranih, uz devastaciju čitavih regija.

 

Ostavština

Naš prvi predsjednik je bio ne samo mudar i promišljen, nego i realan kad su u pitanju državni poslovi. Najkraće rečeno, zalagao se za suverenističku koncepciju, ali onu koja je moguća u realnom vremenu, prostoru i u odnosu na globalno stanje na vanjsko-političkom planu. Hrvatska je oduvijek pripadala zapadnom civilizacijskom krugu i sasvim je prirodno da smo, neovisno o nesavršenosti i manjkavosti tog svijeta, unaprijed bili okrenuti prema njemu. Duboko svjestan činjenice kako je taj svijet daleko od harmoničnog i idealnog - i upravo je zato - dr. Tuđman znao reći kako  se mora "razgovarati i s crnim vragom ako je to u interesu Hrvatske".

Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi žrtve (kako na našoj, tako i na drugoj strani) bile manje. I duboko emotivno je proživljavao nesreću svoga naroda. Bio je to čovjek koji je izgarao na poslu i dao cijelog sebe - bez ostatka i do kraja. "Gorio" je i "izgorio" za Hrvatsku, za svoj san, za ideal slobode svoga puka.

Među brojnim značajnim djelima koje nam je naš prvi predsjednik ostavio (Rat protiv rata,Stvaranje socijalističke Jugoslavije,Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Bespuća povijesne zbiljnosti, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, S vjerom u samostalnu Hrvatsku, Povijesna sudba naroda, Misao hrvatske slobode itd.) uz mnoštvo zapisa, eseja, i vrijednih članaka je i njegov Osobni Dnevnik koji je vodio od početka 1973. do kraja 1989. godine. U tri sveska je objavljen 2013. godine i to u integralnom obliku, bez ikakvih izmjena i kraćenja.

Oni koji žele iz prve ruke upoznati pravog Tuđmana, tvorca moderne Hrvatske kao čovjeka-osobu, oca i supruga, saznati što su bili njegovi temeljni stavovi i opredjeljenja, na koji je način promišljao stvarnost i sadašnjost (ali i prošlost i budućnost) svoga naroda, otkriti kakve je dvojbe i strahove imao, čemu je težio i o čemu je sanjao, ali i dobiti cjelovitiji uvid u procese i događaje tog vremena pa i bolje upoznati brojne aktere koji su u njima sudjelovali, svakako bi trebali uzeti u ruke ovaj Osobni dnevnik i pročitati ga.

Evo što o samom djelu kaže priređivač izdanja Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana (1973.-1989.), Zagreb, 2011.

"Dnevne bilješke dr. Franje Tuđmana objavljene su kao Osobni dnevnik 1973.-1989. (priredila Ankica Tuđman. Zagreb : Večernji edicija, 2011., Knjiga I - III). M. Tuđman daje prikaz i analizu objavljene tri knjige Osobnog dnevnika, sa povijesnog, političkog i informacijskog stajališta. Prikaz i analiza dnevničkih bilješki dr. Tuđmana raščlamba su njegove osobne sudbine, ali i povijesnih prilika Hrvatske i hrvatskog naroda u posljednja dva desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije. M. Tuđman izdvaja četiri važne dimenzije za razumijevanje ovoga dnevnika Osim kao osobni dnevnik te kronika, ove se bilješke čitaju i kao povijest međunacionalnih odnosa i sukoba u SFRJ. To je priča o raspadu Jugoslavije koja se čita i kao povijest prilika i osobnih odnosa među prvacima u jugoslavenskoj federaciji koji 'održavaju 'nepovijesno' stanje osuđeno zajedno sa svojim 'nepovijesnim' vrhovnicima i njihovim sluganima'. No to je i priča o poimanju filozofije povijesti povjesničara dr. Franje

                                                   

Pedantno vođeni Osobni Dnevnik dr. Franje Tuđmana u 3 sveska

(Adresa slike: https://despot-infinitus.com/proizvod/franjo-tudman-osobni-dnevnik-3-knjige/)

 

Tuđmana, koja je u suprotnosti i s vladajućom marksističkom doktrinom o 'nestanku nacije' ('… jer nacija će biti prevaziđena') i s filozofijom postmoderne o 'kraju povijesti'. Povjesnik Tuđman vjeruje da je povijesna znanost nerazdvojna od ostvarenja ideala ljudske slobode. U ime nade, slobode i budućnosti hrvatskog naroda u zajednici europskih država, ključna odrednica filozofije povijesti povjesnika Tuđmana sažimlje se u tezu: 'Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira'."

(Vidi: https://www.bib.irb.hr/609231; stranica posjećena 22. 2. 2021.)

Ovaj rukopis dr. Franje Tuđmana, važno je svjedočanstvo o agoniji jednog totalitarnog sustava i autentično podsjećanje na stvarno stanje u bivšoj SFRJ od razdoblja prije donošenja njezina posljednjeg ustava do krize i raspada. Vođen svojim idealima, on je u krajnje neizvjesnu i mukotrpnu borbu krenuo već krajem 50-ih godina, kad je počeo pružati otpor velikosrpskoj unitarističkoj struji u tadašnjoj JNA i njihovom projektu krivotvorenja povijesti u vojnim enciklopedijama, udžbenicima i publicističkoj literaturi, da bi već 1961. godine (kao najmlađi i vrlo perspektivni general) napustio vojsku, postao disident i ogorčeni i nepomirljivi protivnik tog sustava.

Od tada nadalje, on vodi borbu perom i riječju, a 1989/90. godine i na političkom polju za slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku. Izabran voljom naroda i građana postaje prvim predsjednikom države i vrhovnim vojnim zapovjednikom, u najtežim vremenima novije hrvatske povijest predvodi borbu protiv agresora i na kraju ostvaruje temeljni cilj.

Razlika između Tuđmana i mnogih drugih koji su pokušavali isto je u tomu što je on uspio: i to unatoč činjenici da je razoružani hrvatski narod bio prepušten barbarskoj, krvavoj agresiji Srbije i Crne Gore (uz pobunu dijela ekstremnih Srba unutar Hrvatske) čija je udarna šaka tada bila JNA - jedna od najmoćnijih vojnih sila u Europi, uz krajnje nepovoljno ozračje u međunarodnoj zajednici kad je u pitanju potpora našoj državnoj samostalnosti.

 Iz toga kao pobjednik može izaći samo genijalni strateg, vojskovođa, državnik, diplomat, lider i narodni tribun. A prvi hrvatski predsjednik je to zacijelo bio.

 

(Video) Sveto tlo hrvatsko: https://www.youtube.com/watch?v=lsiO4FWk7-E&ab_channel=MarkoPerkovi%C4%87

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatski predsjednik, franjo tuđman, obljetnica