Kolumne

KOMENTAR: Invazija na Ukrajinu - Početak kraja Putinove Rusije

Piše: Matija Šerić

Ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače 2022. šokirala je svijet. Premda se prethodno tjednima i mjesecima u medijima govorilo da je napad gotovo iminentan malo je tko uistinu vjerovao da će Ruska Federacija lansirati potpunu invaziju Ukrajine iz svih mogućih pravaca i pomoću svih grana oružanih snaga: kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice. Nakon dva, tri mjeseca od početka invazije može se nedvojbeno konstatirati kako će 24. veljače ove godine biti zapisan u povijesti kao kolosalan trenutak. Nešto poput japanskog napada na Pearl Harbour 1941. ili rušenja blizanaca u New Yorku 2001. To je trenutak prekretnice u međunarodnim odnosima u 21. stoljeću. Nakon dugo vremena, jedna suverena država otvoreno je napala drugu suverenu državu bez suvislog razloga. Napadi SAD-a i Saveznika na Afganistan i Irak ne mogu se usporediti s ruskom invazijom na Ukrajinu jer su oni ipak imali donekle prihvatljiva opravdanja u vidu „rata protiv terorizma“ i eliminacije opasnog režima Saddama Husseina (koji ipak nije posjedovao oružje za masovno uništenje). Za razliku od njih, ruska invazija čvršćeg racionalnog opravdanja nema.

Odluka Vladimira Vladimiroviča Putina da napadne Ukrajinu više odgovara 1922. nego 2022. godini. Ovakva odluka bila bi shvatljiva u vremenima prije osnivanja Ujedinjenih naroda 1945. kada su se međudržavni sporovi često rješavali agresijom jedne države na drugu. Napad na Ukrajinu nikako ne pristaje vremenima interneta, pametnih telefona i globalno umreženog svijeta koji se još bori s koronakrizom. Ipak, ruska invazija nije noćna mora nego stvarnost čije posljedice ne trpe samo Ukrajinci i Rusi nego čitav svijet. Detaljniji pogled pokazuje kako je Putinova odluka da napadne Ukrajinu frapantna strateška pogreška. Preciznije, to je najveća politička pogreška i najveći (politički) grijeh dugovječnog ruskog predsjednika. Osim što je ruska invazija pogurala svijet na prag Trećeg svjetskog rata ona neminovno označava početak kraja Putinove Rusije.

Putinova odluka o pokretanju „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini ne samo da je iznenađujuća nego je iznimno iracionalna. Ona je potpuno u suprotnosti s načinom vođenja ruske vanjske politike zadnjih desetak godina. Putin bi redovito prije donošenja važnih vanjskopolitičkih odluka pravio detaljne analize koje bi pokazale njihove pozitivne i negativne posljedice. Sve odluke bi naposljetku donosile Rusiji više koristi nego štete. Od hladnijih ili toplijih odnosa s Kinom, Indijom, Turskom, Europskom unijom i SAD-om, ruska država bi u konačnici bila strana koja bi profitirala. Dijametralno suprotno od takve politike, Putin je pokrenuo ukrajinski rat u trenucima kada je diplomacija radila dobar posao i otvarale se realne mogućnosti za dogovor Rusije i Zapada oko Ukrajine i njezinog neutralnog statusa te pretvaranja u „most“ između Zapada i Rusije. Uoči invazije bilo je jasno kako NATO neće u bliskoj budućnosti integrirati Ukrajinu u savez kako bi udovoljio Rusiji i nekim svojim članicama. No, sve to nije spriječilo Putina da pokrene rat koji nikada nije smio započeti.

Već u prvih par tjedana rata postalo je jasno kako proklamirani početni ciljevi ruske invazije („denacifikacija“ i „demilitarizacija“ Ukrajine) nisu ostvareni. Ruska vojska je bila vrlo loše pripremljena, loše logistički podržana i slabo motivirana za zahtjevan angažman u Ukrajini. Mnogi ročnici nisu niti znali da idu u pravi pravcati rat nego su mislili da se radi o vojnoj vježbi! Putin je ponajviše zbog pogrešnih informacija ruskih obavještajaca mislio da će „srušiti vrata“ i da će se cijela „trula“ struktura ukrajinske države urušiti. Katastrofalna kalkulacija. Ukrajinska struktura se pokazala čvršćom i kompaktnijom iznad svih očekivanja. Zahvaljujući osmogodišnjoj pripremi, vojnom znanju i vještinama te čeličnoj volji i hrabrosti ukrajinskih vojnika Ukrajina je odlučila da neće pokleknuti ispred agresora. Snažno je pomogla bezuvjetna diplomatska i vojna potpora Sjedinjenih Država i velike većine država Europske unije. Rusi su napredovali na jugu i istoku zemlje ali sporo, nedovoljno i uz strahovite gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici. Na sjeveru su čak poraženi i poniženi. Već je sada prema procjenama poginulo više od 20 tisuća ruskih vojnika što je više nego u cijeloj afganistanskoj avanturi 1980-ih. No, najvažnije u cijelom ukrajinskom problemu je činjenica kako su Ukrajinci odbili pristati na teritorijalne ustupke u pogledu Donbasa i nisu odustali od integracije u zapadni svijet. Štoviše, ponovo je aktualizirano pitanje Krima koji se recimo nije spominjao u Minskim sporazumima.

Invazija na Ukrajinu je u svakom smislu štetna za Rusiju čak i kad bi u Ukrajini Putin ostvario 100% onoga što je zacrtao (a to se po svoj prilici dogoditi neće). Rusi možda mogu osvojiti dijelove ukrajinskog teritorija ali dugoročno ne mogu držati pod okupacijom neprijateljski narod.

Rusija je prisiljena ili voditi dugačak višegodišnji rat za osvajanje cijele ili velikog dijela Ukrajine (Rusija bi bila zadovoljna s podjelom pola-pola kao u Koreji) ili će morati odustati od svojih početnih ciljeva što je malo vjerojatno. Dakle, jasno je kako nas čeka dugotrajan rat na istoku Europe. Rusi nisu uspjeli svrgnuti legalnu vlast u Kijevu na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim a upravo je to bio glavni cilj tzv. denacifikacije. Predsjednik i njegova administracija pokazali su se mnogo otporniji i vještiji nego što su mnogi očekivali. Zelenski je postao globalni simbol otpora jedne male zemlje u srazu sa supersilom. Koliko je zahtjev za denacifikacijom Ukrajine iracionalan i sulud pokazuje rusko bombardiranje memorijalnog centra Babyn jar i činjenica da je sam Zelenski po etničkoj pripadnosti ukrajinski Židov. Uz sve to, Ukrajina je prije rata bila multietnička zemlja gdje su živjeli u miru pripadnici više od sto nacionalnosti. Nikakvih dodirnih točaka s nacizmom.

Drugi cilj invazije, demilitarizacija, također nije ostvaren. Ukrajina ne da nije demilitarizirana nego je postala mnogo militariziranija u odnosu na stanje prije invazije. U Ukrajinu stižu najnaprednija zapadna oružja i vojna oprema zajedno s tehnološkim „know-how“ potencijalom. Ukrajina neće pristati na kapitulaciju, tj. neće prihvatiti biti još jedna satelitska država u ruskoj orbiti poput Bjelorusije ili Kazahstana. Ukrajinci su se spremni boriti do potpunog povlačenja ruskih napadača. Strateški cilj Ukrajine i dalje ostaje ulazak u Europsku uniju, a usprkos svim štetama i zveckanju nuklearnim oružjem, Ukrajinci se još uvijek nisu odrekli ulaska u NATO savez. U realpolitici ulazak Ukrajine u EU je daleko vjerojatniji od članstva u Sjevernoatlantskom savezu. Ukrajinci bi naposljetku vjerojatno bili spremni odustati od članstva u NATO-u i ujedno postati neutralna zemlja, ali ta neutralnost bila bi mnogo različitija od onoga što zamišlja Kremlj. Tj. neutralnost bi podrazumijevala sigurnosna jamstva od strane Velike Britanije, Francuske, SAD-a, Turske i drugih zapadnih sila koje bi jamčile zaštitu ukrajinskog teritorijalnog integriteta i suvereniteta od potencijalne nove ruske agresije.

Invazija na Ukrajinu je u svakom smislu štetna za Rusiju čak i kad bi u Ukrajini Putin ostvario 100% onoga što je zacrtao (a to se po svoj prilici dogoditi neće). Rusi možda mogu osvojiti dijelove ukrajinskog teritorija ali dugoročno ne mogu držati pod okupacijom neprijateljski narod. Američka iskustva Afganistana i Iraka su fantastični primjeri kako marionetski režimi ne mogu opstati. Ukrajina će zadavati glavobolje Kremlju dugoročno i to će postati veliki vojni i ekonomski izazov ruskoj državi. Kada se pogleda izvan konteksta same Ukrajine, agresija na Ukrajinu je rusku državu dovela u nezavidnu poziciju u međunarodnim odnosima. Ruski napad je ujedinio donedavno razjedinjenu i posvađanu EU te je udahnuo novi život NATO savezu. Svi konflikti su nestali preko noći nakon što je ruska čizma kročila na ukrajinsko tlo. Projekt Sjeverni tok 2 je propao ne zbog vještina šarmiranja američkih diplomata nego zato što je njemačko rukovodstvo shvatilo da je Rusija ogromna prijetnja europskom miru.

Štoviše, ruska invazija ne samo da nije eliminirala ukrajinske ambicije za euroatlantskim integracijama nego je dovela do toga da neke europske tradicionalno neutralne zemlje poput Finske i Švedske izraze spremnost za ulazak u NATO po ubrzanom postupku. Finci i Šveđani su uplašeni ruskom agresivnom politikom. Smatraju da im je ugrožen teritorijalni integritet i suverenitet od strane Rusije i stoga žele potražiti štit pod NATO kišobranom. Ulaskom te dvije zemlje u NATO Rusija bi bila dodatno okružena NATO snagama na svojim sjeverozapadnim granicama. Zadnjih tjedana vojne snage Saveznika su ionako drastično ojačane u istočnoj Europi. Vrlo je vjerojatno da bi ovakav ratoborni Putin pokušao spriječiti ulazak te dvije zemlje u NATO kroz provedbu nekih novih vojnih avantura koje bi mogle prvenstveno biti nuklearne, a puno manje vjerojatno konvencionalne. 

Invazija je nanijela nesagledivu štetu međunarodnom ugledu Rusije kao države kao i štetu ruskom narodu i ruskoj kulturi. Putin je uveo Rusiju među skupinu država agresora iz nedavne povijesti kao što su Njemačka, Italija, Japan, Irak, Srbija. Putin je nepovratno uništio vlastiti ugled u velikoj većini svijeta. Od glavnog zagovaratelja multipolarnog i ravnopravnog međunarodnog svjetskog poretka srozao je u svoju reputaciju pa ga mnogi danas svrstavaju u skupinu neslavnih osvajača kakvi su Hitler, Mussolini, Saddam Hussein, Milošević. Nehumano (srednjovjekovno) opkoljavanje i bezobzirno razaranje gradova kao što su Harkiv, Herson ili Sumi, mučenje i ubijanje civila, silovanja žena, pljačka poljoprivrednih i drugih resursa u Ukrajini, nešto su što će zauvijek ostati zapisano u današnjem svijetu tehnologije. Trebat će puno vremena da nedjela ruskih snaga potisne vrijeme.

Svakim danom trajanja rata Rusi se dodatno sramote pred cijelim čovječanstvom. Čak i zemlje koje su deklarativni ruski partneri poput Kine i Indije ne gledaju s odobravanjem i potiho izriču kritike. Na stranu zločini, ruska vojska je u borbenom smislu kukavno zakazala i strmoglavo izgubila na svojoj reputaciji. Rusiji i ruskom narodu će trebati desetljeća da popeglaju svoj imidž u svijetu i povrate ugled koji su uživali zahvaljujući npr. pobjedi nad nacističkom Njemačkom, znanstvenim postignućima i književnicima kakvi su bili Dostojevski, Tolstoj, Ljermontov, Turgenjev. Nije danas biti lako Rus u svijetu iako ruska dijaspora nema nikakve veze s ukrajinskim ratom. Ruske zajednice, poglavito u Europi, neopravdano su na meti diskriminacije i često ih tretiraju građanima drugog ili trećeg reda.     

Dugotrajni ukrajinski rat prije ili kasnije dovodi do destabilizacije političkog sustava u Rusiji i stvaranja povoljnih okolnosti za svrgavanje postojećeg ruskog establišmenta na čelu s Vladimirom Putinom. Promjena režima u Rusiji postaje puno vjerojatnija nego što je donedavno bilo zamislivo. To je neodoljivo primamljiva opcija na koju policymakeri u Bruxellesu i Washingtonu gledaju s osmijehom od uha do uha. Naravno, svrgavanje Putina ne mogu izvesti strane zemlje nego jedino i isključivo ruski narod, odnosno određeni oporbeni ruski krugovi. Međunarodne gospodarske sankcije protiv Rusije stvaraju pogodno tlo za njihovo djelovanje jer polako ali sigurno vode ruski narod u bijedu, siromaštvo i besperspektivnost. Pobuna u Rusiji se može dogoditi u režiji političke opozicije ali i pozicije. Budući da Rusija nije istinska demokratska zemlja, promjena režima se neće dogoditi na izborima nego putem državnog udara (revolucije). Premda je Putin politički marginalizirao sve istaknutije opozicijske lidere, opozicija i dalje postoji. Samo se trebaju poklopiti neke stvari te da narod iziđe na ulice i krenu ulični nemiri. Dobar primjer je Arapsko proljeće kojeg je pokrenuo spontani čin samozapaljenja tuniskog uličnog prodavača. Sličan slijed događaja koji bi pokrenuo ruske narodne mase je moguć i u Rusiji. Ipak je Rusija zemlja Oktobarske revolucije i zemlja revolucionara. U masi demonstranata lideri lako isplivaju bili oni profesionalni političari ili obični ljudi.

Svakim danom trajanja rata Rusi se dodatno sramote pred cijelim čovječanstvom. Čak i zemlje koje su deklarativni ruski partneri poput Kine i Indije ne gledaju s odobravanjem i potiho izriču kritike.

U zadnjih godinu dana ruske su vlasti pokrenule represivne mjere prema opozicijskim medijima, udrugama, osobama. Prema prošlogodišnjem istraživanju ruske nevladine organizacije Levada centar, 52 % Rusa strahuje od masovne represije, a 58 % njih se boji da će ih vlasti proizvoljno uhititi ili na neki drugi način povrijediti. To su najveće brojke od 1994. Takav porast represije je uobičajen u kasnim fazama autokratskih režima i obično najavljuje kraj režima. Uz represiju dolazi i medijsko manipuliranje koje postaje nesuvislije iz dan u dan. Ipak antiratni prosjedi su do sada izbili u više od 60 ruskih gradova i antiratna klima u Rusiji neće nestati usprkos strahu od represije. Otegnuta ukrajinska kriza mogla bi dovesti do gubitka strpljenja ruske javnosti i revolucionarnih vrenja.    

Također, problem za Putinov režim ne predstavlja samo oporba nego i pripadnici vladajuće garniture (vojska, policija, tajne službe) koji su nezadovoljni situacijom u kojoj se zemlja nalazi. Trajanje ukrajinskog rata mjesecima i godinama uništavat će sve više životni standard ruskih građana ponajviše kroz inflaciju i nestašice robe široke potrošnje. Rusija bi prema nekim procjenama gospodarski trebala nazadovati 30 godina i vratiti se u turobne devedesete. Već su zabilježene nestašice šećera i lijekova. Ne treba spominjati kako je većina popularnih zapadnih brendova napustila Rusiji poput Goldman Sachsa, McDonald'sa, H&M-a, Applea, Nestlea, Nikea, Adidasa, ExxonMobila. Najopasnije od svega, kriza vrlo lako moguće može zaprijetiti raspadom kompleksne multietničke, multikulturalne i multikonfesionalne Ruske Federacije. Nije tajna za secesionističke težnje u ruskim republikama i pokrajinama kao što su Čečenija, Tatarstan, Dagestan, Habarovsk, Sverdlovsk, Burjatija i dr.

Ako dio struktura vlasti shvati da je Putin glavna prijetnja Rusiji on može biti uklonjen putem državnog udara. Često se u povijesti u autokratskim režimima događalo da bi vojska izvela puč i svrgnula autoritarne vladare koji nanose štetu zemlji. Umjesto njih postavila bi privremenu vladu te očuvala red i mir do sljedećih izbora gdje bi narod odlučio tko će upravljati zemljom. Prijetnju predstavljaju i ruski oligarsi koji su do sada bili uz režim. Ako osjete kako im sankcije previše štete i da im Putin više ne može jamčiti njihove buduće interese, mogli bi ga pokušati zamijeniti vođom koji bi se povukao iz Ukrajine i potaknuo Zapad da odmrzne njihovu imovinu.  

Teško je predvidjeti kad će se kraj Putinove Rusije dogoditi ali je on svakako otpočeo 24. veljače. Kraj će doći prije ili kasnije jer su svi političari prolazni. Međutim, sigurno je da je Putinov položaj uzdrman nakon inicijalnog neuspjeha ukrajinske operacije. Putin više nije siguran na vlasti kao prije invazije jer je izgubio dio autoriteta u državnim strukturama i narodu. Najveću prijetnju Putinu predstavlja njegov unutarnji krug suradnika i savjetnika. Upravo zahvaljujući lošim informacijama osoba iz unutarnjeg kruga napao je Ukrajinu. Tu je opet sam Putin kriv jer se okružio podobnim karijeristima i ulizicama koji mu ne govore stvarno stanje nego ono što bi predsjednik htio čuti. Ne može se isključiti još jedna slična pogrešna odluka koja bi doprinijela kraju jedne ere.  



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ŠVEDSKA, NATO, EU, UKRAJINA, RUSIJA, FINSKA, VLADIMIR PUTIN