Kolumne

2. DIO: Srbija nastavlja agresiju na hrvatsku kulturnu baštinu i...

Povijest je učiteljica života - ali samo za one koji znaju čitati njezine poruke na pravi način.

Piše: Zlatko Pinter

Srbija nastavlja agresiju na hrvatsku kulturnu baštinu i ustrajava na obrani sramotnog "Zakona o duhovnom nasleđu"

 

U nastavku Jovan Skerlić u svojoj Istoriji  nove srpske književnosti (Beograd, 1914.) iznosi i brojne druge teze koje su rezultat njegovih zaključaka donesenih na temelju analiza, pa tako, primjerice kaže sljedeće:

"… latinicom štampane knjige dalmatinskih književnosti, i ako pisane dobrim narodnim jezikom, izgledale (su) potpuno tuđe pravoslavnim Srbima."

"Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao kao svoju."

I na kraju sve to potkrjepljuje izričitim tvrdnjama o tomu kako nikakve veze niti međusobnih utjecaja između hrvatske i "nove srpske" književnosti nije bilo:

"Jedna stvar je van svakoga spora: dalmatinska književnost nije ni po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u XVIII. veku. Isto tako bez većeg su uticaja bile i ostale lokalne i katoličke književnosti naše, bosanska književnost XVII i XVIII veka, slavonska književnost XVIII veka."

Osvrćući se, međutim, na međusobna prožimanja dalmatinske, dubrovačke i hrvatske književnosti u cjelini, sasvim je određen i ne ostavlja mjesta nikakvim nedoumicama:

"Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja na stvaranje nove hrvatske književnosti. Dalmacija je Hrvatskoj bila bliska, po prošlosti, geografski, verom, i azbukom, i 'dubrovčanisanje' ilirskih pisaca bilo je sasvim prirodno i pojamno."

(Za citirane dijelove vidi: Vijenac br. 478.; https://www.matica.hr/vijenac/478/na-istoku-nista-novo-19082/; stranica posjećena 17. 2. 2022.)

Dakle, Skerliću je pored ostaloga sasvim razumljivo i logično da su "ilirski" (hrvatski) pisci "dubrovčanisali", odnosno, smatrali tu književnost dijelom vlastitog naslijeđa.

Kad takve prosudbe i ocjene dođu sa izvorišta srpske književne pismenosti i književnosti - od autoriteta kao što su Vuk Stefanović Karadžić (kojeg naši susjedi i danas zovu "ocem srpskog jezika"), Sime Milutinovića Sarajlije (učitelja Petra II. Petrovića Njegoša) i Jovana Skerlića koji je u znatnoj mjeri utjecao na razvoj srpskog književno-kulturnog i nacionalno-političkog života.

Prije nego je krajem XIX. stoljeća krenula agresivna kampanja s ciljem prisvajanja naše književnosti (poglavito stare dubrovačke), ne mali broj najistaknutijih intelektualaca, književnika, jezikoslovaca i književnih kritičara u Srbiji, imao je posve realan i objektivan pogleda na kretanja u oblasti kulture i bio duboko svjestan kako je Srbija u tom pogledu daleko zaostala u odnosu na hrvatske zemlje, prije svega Dalmaciju i Dubrovnik, a potom i druge naše krajeve (Slavoniju, središnju Hrvatsku itd.) u kojima su u vrijeme dok su Srbi "krojili" svoju "azbuku" i skupljali narodne pripovijetke (kao začetke "nove" srpske književnosti) književnost, umjetnost i znanost uvelike cvjetali i ta su se kretanja odvijala ukorak s najnaprednijim srednje-europskim i zapadno-europskim kulturnim i znanstvenim krugovima tog vremena.

 

Kad se posvemašnja zaostalost za razvijenom civilizacijom udruži s megalomanijom i željom za osvajanjem - nastaje eksplozivan kompost

 

Uzimajući u obzir sve do sada navedeno, stvar je potpuno jasna.

1.     Srbi ne samo da nisu imali nikakvih značajnijih gibanja na književnom i kulturnom polju sve do druge polovice XVIII. stoljeća, nego u tzv. staroj književnosti (koju Skerlić čak i negira, tvrdeći da to i nije bila književnost u pravom smislu, nego prije "pismenost") nisu imali temelja za svoju "novu književnost";

 

2.     Čameći u turskom ropstvu gotovo 500 godina, srpski narod kao porobljena raja nije imao nikakve veze s civiliziranim svijetom, a da ne govorimo o tomu da su ih zaobišli barok i renesansa, historicizam, pa i razvoj znanosti. Dok su se oni stoljećima međusobno klali s Osmanlijama i svojim poturicama a sva im se kultura svodila na usmene narodne predaje i pjevanje uz gusle, u zemljama na koje se protezala vlast Ugarske i Austrije, odn. Austro-Ugarske, otvarala su se sveučilišta, muzeji, bolnice, operne i kazališne kuće, umjetničke galerije, razvijale sve vrste umjetnosti (glazba, kiparstvo, slikarstvo), tiskale knjige i razne druge tiskovine, gradili mostovi, ceste, pruge, razvijala znanost itd., itd. To su nesporne činjenice koje govore o tomu da je Srbija u cijelosti bila izvan civilizacijskih tijekova, pa shodno tomu nije niti mogla ostvariti neke pomake u kulturnom i znanstvenom smislu;

 

3.     Dokaze u prilog spomenutim činjenicama nalazimo ne samo kod Sime Milutinovića Sarajlije, Vuka Stefanovića Karadžića i Jovana Skerlića, nego i brojnih drugih srpskih intelektualaca - povjesničara, kroničara, jezikoslovaca, književnika i književnih povjesničara, koji se svi slažu u jednom: Srbija je iz turskog ropstva izašla kao potpuno devastirana, zaostala agrarna zemlja koja se ni u čemu nije mogla mjeriti s područjima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava. Uostalom, nisu li svi oni, počevši od Dositeja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića, do Save Tekelije, Svetozara Markovića, Jovana Cvijića nadalje, jedini "prozor u svijet" i dodir sa suvremenom civilizacijom imali preko Beča i Budima, a ne istočnih metropola, pa ni Rusije u koju su se kleli i smatrali je saveznicom i "bratskom" zemljom? Nisu li u Beču i Budimu tiskali svoje prve knjige, kalendare, svršavali škole i otuda donosili prve spoznaje i europskom načinu života?

 

4.     Obrazujući se u srednjoeuropskom miljeu, Srbi stvaraju središte "nove Srbije" na prostorima sjeverno od Dunava i tamo nastaje žarište u kojem se "srpski duh" slobodno razvija, te uz crkvenu i obrazovnu autonomiju skupine sve utjecajnijih srpskih trgovaca, intelektualaca i crkvenih ljudi vremenom ističu i svoje političke, pa i teritorijalne zahtjeve (tzv. "Srpska Vojvodina" - koja egzistira kao carska, austrijska krunovina od 1949. do 1860. godine) priklanjajući se Austriji a protiv Ugarske, što je urodilo plodom, jer su na ugarskom tlu dobili stanovite teritorijalne povlastice od bečkog dvora, pa iako su one bile ograničenog karaktera, poslužile su kasnijoj srpskoj nacionalnoj emancipaciji u tim krajevima.

Nakon slabljenja Osmanlijskog carstva koje se urušava iznutra, te u isto vrijeme biva potisnuto austrijskim oružjem, kod Srba raste ratnički zanos i rađa se uvjerenje kako su upravo oni predodređeni postati nasljednici tog imperija na Balkanu, odnosno "Pijemont" za sve Južne Slavene. Ta megalomanija od Načertanija (1844. godine) jača i ulazi kao sastavnica i ideja vodilja u mitsku matricu koja očarava srpski narod i stvara mu predodžbu kako je upravo to srpski nacionalni cilj koji oni kao "izabrani narod" moraju ostvariti po svaku cijenu.

Sanjajući o hegemoniji nad susjednim narodima, Srbi se s naročitom energijom usmjeravaju na dio Južnih Slavena koji im je zemljopisno najbliži i kod kojih je već u to vrijeme (prva polovica XIX. stoljeća) bilo gibanja u smislu postizanja "južnoslavenskog jedinstva", nasuprot hegemoniji Austrije i Ugarske. Zbog sličnosti u jeziku, na meti su se među prvima našli Hrvati, njihov jezik, kultura i identitet. Već je Vuk Karadžić u svojim spisima tvrdio kako su "svi štokavci Srbi", te da postoje "Srbi pravoslavnog, muhamedanskog i rimskog zakona", što je kasnije u svojim "antropogeografskim" i "morfološkim" opservacijama Jovan Cvijić pretvorio u rasističku teoriju o Srbima koji nastavaju cijeli Balkan pa i šire i po svojim svojstvima su rasno superiorni ("iznad svih drugih naroda na ovom području"), te imaju takvu životnu snagu koja im "omogućava upravljanje mnogo većim prostorom nego ga zauzimaju".

Na tim premisama se kod Srba javlja jedna ne tako malobrojna struja među intelektualcima i crkvenim ljudima, koja pošto-poto želi dokazati kako su "Srbi najstariji narod" i to ne samo na Balkanu, nego i u Europi uopće, pa i u svijetu, tzv. etnogenetski pupak Evrope i sveta. I ta bolesna rasistička teorija, pokretač je procesa koji teže za time da se dokaže srpska premoć na svim poljima: kako na vojnom, političkom, diplomatskom, vjerskom, tako i u pogledu kulture, umjetnosti, znanosti.

Budući da su slijedom već ranije spomenutih objektivnih okolnosti naši istočni susjedi imali u svome cjelokupnom civilizacijskom razvoju prazninu od preko 500 godina (za što im sasvim sigurno nismo krivi mi), njihova je megalomanska i mitomanska velikosrpska klika težila nadomjestiti to na jednostavan način: prisvajanjem kulture i duhovnog naslijeđa (književnosti, znanosti, umjetnosti) prije svega Hrvata, pa potom i drugih naroda u susjedstvu s kojima su Srbi imali sličan jezik, a po nekima i dijelom i zajedničko (slavensko) porijeklo.

Ovdje nikako ne smijemo zanemariti utjecaj naših "iliraca", te  Jerneja Kopitara, Pavela Šafarika, Dobrovskog, Kollara i drugih predstavnika tzv. slavističke škole, pri čemu su ilirska ideja i ideja južnoslavenskog jedinstva od velikosrpske klike obilato korišteni kako bi


Knjiga koju treba pročitati: Načertanije – četnička "biblija" s komentarom

(Adresa fotografije: http://www.srcelubenice.com/media/catalog/product/cache/1/image/500x500/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/i/g/ig_20.09.2018..jpg)

se ostvarile megalomanske težnje Srba i ono što je bilo zacrtano u poznatom Načertaniju Ilije Garašanina (iz 1844. godine) u kojem je razrađen konkretan plan osvajanja zemalja sjeverno od Dunava i zapadno od Drine, s nakanom da se (kako je na jednom mjestu navedeno), "od turskog carstva otkida kamen po kamen, kako bi se celj srpska postigla". Upravo u ovoj formulaciji naznačen je jasno glavni cilj: prisvajati dio po dio teritorija što su ga tada još uvijek (uglavnom) držale pod svojom vlašću Osmanlije, da bi se na kraju postigla "cjelovita" Srbija u granicama koje će osigurati okupljanje svih Srba, pri čemu je tzv. Dušanovo Carstvo (koje je trajalo samo 25 godina - od 1346. do 1371. godine) služilo kao ideal i inspiracija. Prema Načertaniju, buduća Srbija bi obuhvaćala: Kneževinu Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i sjevernu Albaniju. Kako je vidljivo, prostori današnje Hrvatske ne spominju se, jer u to vrijeme, koliko god srpske težnje bile agresivne, ideja o svojatanju ovih zemalja činila se i samim Srbima previše stranom i neizvedivom.

Ne bi bilo zgorega, da oni (pogotovu među nama, Hrvatima) koji danas minoriziraju značaj ovog tajnog dokumenta tadašnjeg ministra vanjskih poslova Kneževine Srbije i negiraju njegov značaj, još jednom pozorno pročitaju dokument i postavke iznesene u njemu usporede s ponašanjem Srbiji od međunarodnog priznanja (1878. godine) do 90-ih godina XX. stoljeća. Bio bi to zacijelo koristan poučak za sve njih, a ujedno i opomena, da se o stvarima koje se ne razumiju i ne poznaju, u najmanju ruku ne trebaju donositi nikakve konačne ocjene i rezolutni sudovi. Pravo lice velikosrpske mitomanije i megalomanije dobiva se upravo analizom onoga što su oni sami pisali i govorili, a što nikako nije nevažno, utoliko prije što se slični procesi u jednom značajnom dijelu srpske javnosti odvijaju i danas.

 

Iza svojatanja znamenitih osoba, znanstvenih dostignuća i kulture drugih naroda, stoji sasvim jasan srpski cilj: teritorijalni grabež

Na udaru se tako, već tijekom XVIII. i XIX. stoljeća našla hrvatska i naročito stara dubrovačka književnost kojoj nitko razuman ne može osporiti hrvatske korijene, niti postoji ijedan relevantan dokaz kako je što od toga ikad bilo "srpsko". No, kad već nisu mogli dokazati svoje tvrdnje uz pomoć dokumenata ili sadržaja samih djela starih dubrovačkih književnika i znanstvenika, oni pokušavaju cilj postići zaobilaznim putem, pa svojataju autore koje jednostavno proglašavaju "Srbima" ili "katoličkim Srbima". Tako su Marin Držić, Nikola Gučetić, Josip Ruđer Bošković, Ivan Gundulić i brojni drugi dubrovački velikani odjednom uvršteni među Srbe, pa čak i oni koji su se obrazovali u Rimu i bili u redovima Isusovaca. Agresivna srpska propaganda koja nije imala obzira ni skrupula, nije se, međutim, zadržavala samo tomu, nego se nastojalo "posrbiti" i njihova djela, tamo gdje se to moglo.

U nastavku će biti prikazani neki od tih primjera, uključujući i one iz novijeg doba, vezano za Vanju Sutlića, Ivana Aralicu i Slavena Leticu. Slučajevi su to u kojima se živuće ljude protiv njihove volje nasilno pokušava "strpati" u srpski kulturni krug i nacionalni korpus i to od strane akademika SANU.

Drskost i bezobzirnost arhitekata i aktera ovog projekta prisvajanja tuđeg duhovnog i intelektualnog naslijeđa zastrašujuća je. Ne rijetko, mnogi koji se prvi put sreću s tim fenomenom nisu ga u stanju razumjeti niti sagledati u pravoj dimenziji, a svjedoci smo i činjenice da i među nama Hrvatima ima popriličan broj takvih, unatoč svim dokazima i očitim, vrlo negativnim iskustvima iz prošlosti.

                                             

 Theoria philosophiae naturalis (Teorija prirodne filozofije) iz 1758., jedno od najvažnijih djela isusovca Josipa Ruđera Boškovića

(Adresa fotografije: https://nova-akropola.com/wp-content/uploads/2014/12/phil_naturalis.jpg)

Ono što je jako važno i što ne smijemo nikako zanemariti, sastoji se u jednoj prostoj i jednostavnoj istini:

Sve je to samo dio dobro razrađenog i sveobuhvatnog plana čiji je cilj dokazati kako su zemlje zapadno od Drine (uključujući najveći dio Bosne i Hercegovine i Hrvatske) "oduvek srpske", te kao takve moraju na kraju završiti u granicama zamišljene "Velike Srbije", koja bi Srbima trebala osigurati uvjete da u nju okupe "sve Srbe pod kapom nebeskom" i tako ostvare stari san o "novom Dušanovom Carstvu" (uz staru mitsku matricu a u novim granicama). Dakle, krajnji i konačni cilj nije prisvojiti književnike i znanstvenike kako bi oni jednom postali dijelom "srpskog nasleđa" (jer to ionako nisu niti mogu biti), nego oteti zemlju prije svega Hrvatima, pa potom i bosansko-hercegovačkim muslimanima i Crnogorcima. Jučer "Velika Srbija", danas "Srpski Svet" - forma je u verbalnom izričaju promjenljiva i prilagodljiva, ali ideologija i praksa u suštinskom smislu ista.

Do ovog zaključka dolazi se na jednostavan način: sustavnim praćenjem ponašanja aktera velikosrpskih posezanja i analizom njihovih planova, uzimajući iskustvo iz prošlosti kao jedan od bitnih elemenata predviđanja ponašanja te klike u budućnosti. Najgore što nam se može dogoditi jest zanemarivanje utjecaja te bolesne ideologije na pretežiti dio javnosti, u Srbiji i "Republici Srpskoj", pa i u srpskom nacionalnom korpusu u cjelini.

Povijest je učiteljica života - ali samo za one koji znaju čitati njezine poruke na pravi način.

 

-         nastavlja se

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, hrvatska književnost, dubrovnik, srbi