Kolumne

KOMENTAR: Komunikacija - preko Kurza, od cijepljenja do vojske

Sad je samo pitanje tko je glavni protivnik, virus ili politika.

Piše: Darko Marinac

Sada već bivši austrijski kancelar Sebastian Kurz, koji je bio najmlađi  ministar vanjskih poslova ikada (27 g.),  dao  ostavku,  kada su on  i njegovi suradnici osumnjičeni da su novcem poreznih obveznika plaćali medijima objavljivanje pozitivnih  članaka i to zbog dvosmislenih SMS poruka.  Kurz se uspinjao kao političar jasnim političkim govorom, ali i mijenjanjem stranke iz koje je izvirala njegova politička moć.

Političari i  politički komentatori u Austriji, vrlo su eksplicitno govorili kako je on izgubio moć i sposobnost vođenja. To je uistinu brutalna istina  političkog djelovanja.  U vremenima post demokracije, kad su ideologije iza nas kad političari i politika općenito imaju sve manje sposobnosti  nešto učiniti, kad priče o svjetonazorima ili vrijednostima mogu izazvati samo podsmjeh, možda nam način kako djeluju, upravljaju ili vladaju može najviše reći o njihovoj kakvoći.

Ovdje ne treba podleći pomodnoj političkoj leksici, gdje se pojam „političke ideologije“ pozitivo konotacijski eufemizira, a kojoj je pojam „industrije zabave„ uzor. Istovremeno politički puk radi na korist svoje štete, kada se uvijek  prije i poslije izbora nada kako će političari nastaviti javno djelovati, bitno drugačije nego što je bilo njihovo djelovanje kada su uspinjali u političkoj stranci. Javni dužnosnik tj. političar mora težiti političkoj moći, jer bez nje je on ili ona nitko. Ta politička moć kumulira se kao vjerodostojnost, a može se transformirati kao sposobnost za djelovanje. No, kada političke aktere prate stalne afere, koje to više i nisu kada iz Vlade na različite, ali nečasne načine izađe dvoznamenkasti broj ministara, ne pomažu ni vrhunaravne pa ni nadnaravne moći Premijera. Bilo kakvo djelovanje vlasti tj. vlade koja bespotrebno ili u nejavnom interesu, srozava ili umanjuje povjerenje javnosti, bitno ograničava sva moguća djelovanja, pa i efikasnu stratešku komunikaciju, jer je komunikacijska vjerodostojnost vitalni resurs, koji se ničim, pa ni kontrolom medija ne može nadomjestiti.

Zamislimo samo situaciju, kako netko tko se cijepio ne može na neodgodiv operativni zahvat jer je zdravstveni sustav prenapregnut zbog velikog broja necijepljenih

Ovdje kod  koruptivnih djelatnosti različitih oblika, nisu bitne njihove etičke sastavnice, nego oni koruptivni sadržaji  s društveno korozivnim učincima. Stoga bi ovdje  bila važna istraživanja o tome  koliko neki oblici koruptivnih radnji, utječu na nacionalnu sigurnost, slabeći povjerenje i vjerodostojnost, u padu morala, mobilizacijskog i participativnog potencijala za nadilaženje ugroza, kriza i katastrofa prirodnog ili tehnološkog podrijetla. Izbor naziva i terminologija izuzetno je bitna posebno za stratešku komunikaciju, tako o toj temi ne treba govoriti samo neutralno, kao o borbi protiv korupcije, nego sve češće o pobjedi nad korupcijom, što baš i ne čujemo, slučajno ili ne.

Po pitanju broja cijepljenih ili umrlih od COVID-a u Europi, spadamo u treću (od tri) ligu. Tomu je tako ne zbog neke nacionalne imunološke slabosti nego zbog sramotne političke kulture, koja je opet političkom socijalizacijom inficirala naš politički sustav koji može biti interesantan za istraživanje, ali nikako nije u javnom interesu. Tako da naš politički sustav trebamo cijepiti javnim interesom kako bi preživio. To je najbolje činiti slobodnim i neovisnim javnim intelektualcima, čija će kritike, poput oslabljenog uzročnika u vektorskim cjepivima, omogućiti građanima da se čuje i njihov glas, a vlast zamisliti i potaći na korekcije.  Doživjeli smo da je naša najveća stranka osuđena na značajan novčani iznos, a njen predsjednik ističe kako se nama namjeru ispričavati, pa je to potkrijepio kojim to stankama i strančicama i partijama i partijicama ne kani ispričati.  Potpuni nedostatak sposobnosti socijalne percepcije doveo je do toga da građane i porezne obveznike on nije ni spomenuo.

Kada nečeg nema kao npr. pravde nađe se uvijek neki Robin Hood ili „ajduk“ na ovim prostorima ili pak branitelji raznih profesija koje je pronašao rat, kao i naš imunolog u stanju anti-COVID komunikacije. Prof. dr. Stipan Jonjić gostujući na jednoj našoj televiziji, iako neprirodno, da on kao prirodnjak  stane stati u „obranu građana. Tako je odbio tezu nekih naših dužnosnika  kako su  građani odgovorni za  novonastalu lošu epidemiološku situaciju. Zatim je posve točno komunikološki zaključio, kako se građani ponašaju prema onome što čuju, a moguće je čuti i oprečne tvrdnje i iz samog zdravstvenog sustava. Te je nastavio, kako i kod cijepljenja postoji nekonzistencija i u službenoj komunikaciji, što je dovelo do konfuznih stavova i o cijepljenju.

Na početku ove zdravstvene krize COVID 19, kada nije bilo cjepiva i kada se nije dosta toga znalo, kada smo imali znatnu količinu straha, naš Stožer civilne zaštite, zdravstveni sustav, znanstvenici, mediji,  institucije pa i  politički akteri i Vlada uradili su sjajan posao. Članovi Stožera komunicirali su pravovremeno jasno i razumljivo i raznoliko kroz različite segmente krize. Iako su istaknuti članovi stožera bili iz vladajuće stranke, to se nije osjećalo, a Vlada i premijer držali su se po strani, znanost i struka su vladali situacijom. Bila je to mala škola znanosti za  cijeli puk, premijer je briljirao izjavom „Ono što zna Vlada, znati će to i građani.“ Konferencije za novinare bile su nešto neviđeno na ovim prostorima. Prvi dio epidemije Hrvatska je pobjeđivala.

Razina procijepljenosti građana razmjerna je povjerenju tih istih građana u institucije ili vlasti. Naznake su da se epidemija izmiče kontroli, tako da se moramo nadati kako će izmaknuti i politika.

No, krizno komuniciranje je planirano i uvježbano komuniciranje, koje možemo nazvati i nametnutim ili iznuđenim podskupom strateškog komuniciranja.  Krizno komuniciranje je vremenom mjestom i opsegom nametnuto strateško komuniciranje vezano samo za nadilaženje određene krize. Krizno komuniciranje to prestaje biti kada mu se zadaju nepotrebne zadaće kao npr. politički interesi ili što drugo, kao i različito epidemiološko tretiranja događanja i ponašanja političkih aktera prema epidemiološkim preporukama  i sl. Jednako tako kako bi krizno komuniciranje bilo vjerodostojno, što znači i uspješno, komunikacijski akteri moraju pretežito govoriti  u svom području rada i djelovanja jer su tada najrelevantniji i vjerodostojniji. Kao medicinari o simptomima bolesti, epidemiolozi o širenju zaraze, imunolozi o cjepivu i sl. Posebno je bitno da djelatnici ministarstva zdravstva pa bili i medicinari značajnije govore o organizaciji javnog dobra zdravstva, jer su u ulozi javnog dužnosnika.

Malo po malo uslijed zamora javnosti temom virusne zaraze, smanjenog opsega straha i drugih predvidljivih faktora, sve se više osjeća nedostatak planirane i uvježbane komunikacije odnosno komunikatora. To je s jedne strane i razumljivo kada se glasnogovornička funkcija u Vladi tretira kao neki oblik komunikološke specijalizacije ili prakse, ali i drugih interesa. U samoj Vladi po procjeni mora raditi od pedeset do sto ljudi, s većom vjerojatnošću kako je bliži veći broj, na poslovima odnosa s javnošću. To je posve nevidljivo iz više razloga  od kojih dominira izbor ljudi, normiranjem polja djelatnosti, do neuvezanosti u nešto što bi trebalo stvoriti osnove sposobnosti za strateško komuniciranja. Premijer je u jednom trenutku otvorio mjesto za svog savjetnika za strateško komuniciranja umjesto da je tako naš komunikacijski stručnjak  bio iskorišten kao koordinator strateškog komuniciranja Vlade. Ovo nam govori  kako naši javni dužnosnici žele komunikacijske sposobnosti držati gotovo pod osobnom kontrolom.  To su nam zamjerili i prilikom ocjene komunikacije u cilju javne podrške pristupanju u EU, s obrazloženjem da su komunikacijski resursi i sposobnosti korištene primarno za isticanja dužnosnika tadašnje vlasti.

Vlada je zbog krivih procjena stvorila određene probleme u nabavci cjepiva. Sada kada nam je procijepljenost tek oko polovice stanovništva, to govori  kako do građana nisu došle prave informacija i na pravi način. Sada se opet od medija i društvenih mreža traži neka odgovornost , no ovo može vrijediti samo za javne medije, kako su za lošu procijepljenost stanovništva krive lažne vijesti, teorije zavjere i sl. Naša javna televizija, koja je opterećena brojnim aferama,  prenosila je prosvjed dvadesetak prosvjednika protiv cijepljenja u Rijeci. Komunikacija tj. komunikator koji na identificira ili uzme u obzir sve komunikacijske aktere i njima ne prilagodi sadržaje, kanale i tehnike komunikacije ne može se tako zvati.

Još u je u veljači prošle godine  direktor Svjetske zdravstvene organizacije na minhenskoj konferenciji o sigurnosti   rekao, dok je cijeli svijet mislio kako je pandemija  COVID 19  „popularnim“  Koronavirusom samo stvar Kine,  kako se tu ne radi samo  o  borbi protiv epidemije/pandemije virusom, već se po prvi put u informacijskom vremenu borimo i s  Infodemijom (Infodemic), jer se površne i lažne vijesti, šire brže, a možemo reći i razornije  od same virusne zaraze i to je opasnost sama po sebi. Premijer je imao jedno druženja s vodstvima naših medija, ali o tome se ne zna baš previše.

Osim toga  u javnom prostoru uspjelo se učvrstiti  jedno površno shvaćanje slobode o tome kako se epidemiološkim mjerama negiraju osobne slobode i prava, no to je gruba i sebična zamjena teza. Naime, slobode o kojima se primarno govori su negativne slobode ili prava, dok bi ih trebala nadjačavati pozitivna prava i slobode, kao pravo na život i zdravlje kao osnovna prava i slobode. Zamislimo samo situaciju, kako netko tko se cijepio ne može na neodgodiv operativni zahvat jer je zdravstveni sustav prenapregnut zbog velikog broja necijepljenih. Jednostavno tko odbija zdravstvene politike trebao bi biti pošten i odbiti ostale usluge zdravstvenog sustava, kada se zarazna bolest rasplamsa. Vlada mora omogućiti osiguravanje  bitnih funkcija  zdravstvenog sustava, a ne „cviliti“ kako svi moramo biti odgovorni, jer to nikada i nećemo biti. Zdravstveni djelatnici su naši sadašnji ratnici i heroji, no nije oprostivo tolerirati ponašanje nekih u nepodržavanju politika zdravstvenog sustava kojem pripadaju i ne cijepe se. Gotovo jednako je i s prosvjetarima.

U kampanjama zdravstvenog ustava, Nacionalnog stožera civilne zaštite i regionalnih stožera treba multidisciplinaran pristup, značajnije su potrebni komunikolozi,  psiholozi, sociolozi, pa i matematičari i dr. Kako bi se efikasno i točno komuniciralo treba učiniti formalna, a negdje su dovoljna i  neformalna istraživanja mišljenja i stavova ciljanih segmenata društva kako bi komunicirali potrebu cijepljenja, jer virusna zaraza ne poznaje pojedinca i našu prefokusiranost na njega. Jedna marketinška dosjetka kaže, kako ako svima prodajemo sve nikom ne prodajemo ništa, a to nam govor kako sadržaje, kanale i tehnike komunikacije treba prilagoditi ciljanom dijelu populacije. Danci su npr. cijepili u većem broju starije i mlade prve kao najugroženije a druge kao najmobilniju populacije i jasno je kako je komunikacijska kampanja trebala biti usmjerena prema tim ciljanim skupinama.  Jasno je kako za tave kampanje trebamo vjerodostojnost i povjerenje u institucije pa i vlasti. Istraživanjem u anketi trebali bi dosegnuti stavove o cijepljenju, razne nedoumice i strahove u vezi cijepljenja kako po smjeru tako i po intenzitetu, te zatim ciljanom komunikacijom utjecati na promjenu stavova i promjenu ponašanja u smjeru jačanja društvene odgovornosti i želje za cijepljenjem. Kod aktera komunikacije treba uzeti u obzir društvenu činjenicu kako javnosti najmanje vjeruju profesionalnim komunikatorima kao novinarima i političarima, a najviše struci i znanosti tj, stručnjacima i znanstvenicima, kao  i javnim intelektualcima.

Vlast  ako djeluje u javnom interesu treba upravljati institucijama tako da im osigura javne resurse za izvršavanje svojih javnih zadaća i omogućavanje javnih dobara. Te se tako dolazi do svojevrsnog povjerenja i dogovora građana s institucijama. Policija i vojska kao i službe spašavanja kao Civilna zaštita, Crveni križ ili HGSS koji čak i ne djeluje na profesionalnoj osnovi jer država ne može osigurati takvu količinu motivacije i stručnosti su uvijek na vrhu povjerenja javnosti.

Zato je zanimljiv i poučan primjer iz  Portugala, kojega je za medije ispričao hrvatskoj javnosti gore spominjani imunolog Stipan Jonjić. Naime, u vrijeme kada je u Portugalu početkom godine od COVID-a umiralo i do tri stotine ljudi dnevno, na čelu stožera postavljen je Vice-Admiral Henrique Gouveia e Melo. On je za kratko vrijeme postigao gotovo potpunu procijepljenost, jer je punu vakcinu  primilo  nevjerojatnih 86.8 posto stanovnika ove zemlje, a ostatak od oko 13 posto necijepljenih su djeca mlađa od 12 godina. Tako je značajno smanjen učinak ove zaraze pa Portugal ukida epidemiološke mjere i sada se okreću cijepljenu protiv gripe.

Ovaj mirni prosijedi šezdesetogodišnjak i bivši zapovjednik podmornice sustavno je „mljeo“ protivnike. Kada su mu na ulicama  razni ativakserski smutljivci govorili kako je ubojica, on je došao pred njih u ratnoj odori govoreći im lice u lice (vjerojatno s maskama), kako je virus pravi obojica i kako je on tu da ih od njega brani. On je posao organizirao tako da je oformio stožer od trideset vojnih stratega, matematičara i liječnika  koji su isplanirali i uz pomoć vojske i lokalnih dužnosnika sagradili operativnu terensku mrežu od preko 300 državnih punktova za cijepljenje, na različitima, a najpogodnijim mjestima. Možemo reći kako unatoč tome što su vojnici uvježbani djelovati u nesigurnim okruženjima, uspjeh nije izostao uslijed izravnog okomitog djelovanja prema problemu oslobođenog od narcisoidnih partikularnih primjesa politikantstva. Pametna politika znat će ubirati kapitalne plodove uspjeha svojih strateških izbora, pa i našeg portugalskog junaka netko je izabrao. Pogledajmo samo potpredsjednika Vlade Tomu Medveda kako vodi i djeluje na Banovini/Baniji kako hoćete, a kako u saniranju posljedica potresa u Zagrebu.

U nas u jeku epidemijske krize naše vlasti poput dezertera, ali pod oružjem, odlučuju se na samoranjavanje tj. pucanje u nogu javnom povjerenju u institucije i to po ne znam koji puta je  baš Hrvatska vojska. Na jednoj svečanosti prisege dragovoljnih ročnika predsjednik države ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga izdaje usmenu zapovijed posredstvom načelnika Glavnog stožera, koja ne može postojati, da ministar obrane ne može govoriti. Ministar obrane poslije u kameru kaže kako je rekao načelniku GS ako ne može podnijeti pritisak da podnese  ostavku, a ni ne zna kako to nije moguće. Pa onda Vrhovnik pred kamerama u napadima bijesa u tom stilu i komunicira, kao vojska je moja, ja ću tražiti ostavku i slično. Onda je Ministar isto rekao kako bi smirio hrvatsku javnost da je predložio Vrhovniku muški razgovor, valjda ljubomoran  jer je ovaj u onaj Klub vodio Načelnika GS-a, a ne njega, valjda i kako bi tapkali Pokemone za koje je Vrhovnik rekao da je Ministar skupljao dok je hiperažurno smijenjeni zapovjednik  Počasno-zaštitne bojne ratovao.

Ovdje mora biti jasno kako je predsjednik prekomotno, toliko da gotovo nije ni odjeven, shvatio svoje ovlasti, osim što ima i problem s bijesom, kako ministar slabo razumije sustav kojim upravlja, kako Predsjednik „vrbovanjem“ vrši pritisak na načelnika GS-a, te kako se Premjer nemušto drži postrani i koji također svojom izjavom, kako je posrijedi „puzajući državni udar“ u biti vrijeđa pripadnike vojske. Teško je vjerovati kako će sjednice Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost biti produktivne, jer njihovo shvaćanje ovih državnih funkcija ali i javnih dobara, govori nam kako bi jedna online sjednica bila možda jedino mogućnost i to ne zbog epidemiološke situacije. Sektor obrane i nacionalne sigurnosti traži visoku razinu političke kulture.

Ovdje ne treba brinuti jer pripadnici obrambenog sustava  su dobro i kao poziv samo odabrani i to je kao i u svim našim državnim sustavima donja linija ili postroj, koji su nam uvijek i to se često i osvjedočimo najbolji dio države. Izgleda kako Weberova teza o politici kao pozivu samo zaziv da ne kažemo nedokučiv ideal. Razina procijepljenosti građana razmjerna je povjerenju tih istih građana u institucije ili vlasti. Naznake su da se epidemija izmiče kontroli, tako da se moramo nadati kako će izmaknuti i politika. Od raspada zdravstvenog sustava mogu nas spasiti samo naši heroji zdravstvenog sustava, no ni oni nisu nadljudi, jer samo jači interes za cijepljenjem i pridržavanje epidemioloških mjera, bit će im nagrada i odličja, kako bi izdržali svi mi. Tako se najjednostavnije svako društvo brani, sad je samo pitanje tko je glavni protivnik, virus ili politika.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

MORH, CIJEPIVO, VOJSKA, KOMUNIKACIJA