Kultura

NAGRADNI NATJEČAJ: Evo tko je dobio primjerak knjige STEPHENA HAWKINGA: KRATKI ODGOVORI NA VELIKA PITANJA

Piše: PolitikaPlus

Od danas do PONEDJELJKA 27. 09. do 12.00 sati portal politika+ i V.B.Z. organiziraju nagradni natječaj u kojem poklanjaju jedan primjerak knjige STEPHENA HAWKINGA: KRATKI ODGOVORI NA VELIKA PITANJA.

 

 DOBITNIK NAGRADNOG NATJEČAJA JE : Zlatko Drmač Zagreb.

 

Sudionici nagradnog natječaja, osim točnog odgovora na postavljeno pitanje, navode OBAVEZNO KAKO SLIJEDI:

1. ime i prezime,

2. točnu adresu (ulica/trg, kućni broj, grad/mjesto i poštanski broj),

3. e-mail adresu (obavezno), i

4. broj telefona/mobitela.

 

Dobitnik/dobitnica nagradnog natječaja knjigu će dobiti poštom na kućnu adresu, a zbog dostave važno je navesti broj telefona/mobitela.

 

Nagradno pitanje je: Kako se zove kći slavnog svjetskog znanstvenika Stephena Hawkinga?

 

SVOJE ODGOVORE ŠALJITE NA EMAIL: [email protected] politikaplus.com

 

Pogovor

Lucy Hawking

U

 tmurnom sivilu proljetnoga dana u Cambridgeu, krenuli smo u koloni crnih automobila prema crkvi sv. Marije Velike, sveučilišnoj crkvi gdje se tradicionalno održavaju pogrebi istaknutih sveučilišnih profesora. S obzirom na to da nije bilo vrijeme trajanja semestra, Cambridge je izgledao prazno, nije bilo čak ni zalutalih turista. Jedini proplamsaji boje dolazili su od plavih rotirajućih svjetala policajaca na motociklima koji su pratili pogrebna kola s očevim lijesom, zaustavljajući rijedak promet kako smo prolazili.

Zatim smo skrenuli ulijevo. Ugledala sam gomilu ljudi, naguranu uzduž jedne od najpoznatijih ulica na svijetu, King‘s Parade, srce samog Cambridgea. Nikad nisam vidjela toliko ljudi u takvoj tišini. S uzdignutim transparentima, zastavama, fotoaparatima i mobitelima, velik broj ljudi stajao je nanizan ulicama iskazujući tiho poštovanje dok je glavni portir koledža Gonville and Caius, koledža moga oca na Cambridgeu, ceremonijalno odjeven, s polucilindrom i noseći štap od ebanovine, hodao niz ulicu da dočeka pogrebno vozilo i otprati ga do crkve.

Teta mi je stisnula ruku dok smo obje počinjale plakati. „Ovo bi mu se jako sviđalo“, šapnula mi je.

Otkad mi je otac preminuo, dogodilo se mnogo stvari koje bi mu se sviđale, toliko mnogo stvari za koje bih voljela da ih je saznao. Željela bih da je vidio neizmjernu naklonost koja mu je bila iskazivana iz cijeloga svijeta. Željela bih da je saznao koliko su ga toplo voljeli i poštovali milijuni ljudi koje nikad nije upoznao. Željela bih da je znao da će biti sahranjen u Westminsterskoj opatiji, između dvojice svojih znanstvenih heroja, Isaaca Newtona i Charlesa Darwina, te da će, dok ga budu polagali na zemaljski počinak, njegov glas biti emitiran prema crnoj rupi.

No isto tako bi se pitao čemu tolika pompa. On je bio začuđujuće skroman čovjek, koji je, premda je volio pažnju javnosti, izgledao zatečen vlastitom slavom. Jedna od fraza koju sam uočila u ovoj knjizi dobar je pokazatelj njegova stava o sebi: „Ako sam dao doprinos“. On je jedina osoba koja bi tu rečenicu započela sa „ako“. Mislim da su svi ostali prilično sigurni da je tako.

A kakav je to doprinos! I u uzvišenoj veličanstvenosti njegova rada u kozmologiji, na istraživanju struktura i podrijetla samoga svemira, kao i u njegovoj dokraja ljudskoj hrabrosti i duhu pred izazovima koji su bili pred njim. Pronašao je način da prijeđe preko granica znanja istodobno prelazeći granice izdržljivosti. Vjerujem da ga je baš ta kombinacija učinila takvom ikonom, a istodobno toliko pristupačnim, toliko dostupnim. Trpio je, ali ustrajao. Komunikacija je od njega zahtijevala velik trud – no on je taj trud ulagao uz neprekidno prilagođavanje svoje opreme kako je sve više gubio pokretljivost. Riječi je birao precizno kako bi one imale maksimalan učinak dok bi govorio tim jednoličnim elektroničkim glasom koji je u njegovoj izvedbi postajao tako neobično izražajan. Kada je govorio, ljudi su slušali, bez obzira na to je li bila riječ o njegovu mišljenju o zdravstvenom sustavu ili o širenju svemira. Nikad nije propuštao priliku ubaciti šalu, iznesenu na krajnje ozbiljan način, no uz poznati bljesak u očima.

Moj je otac bio i obiteljski čovjek, što je činjenica koja je većini ljudi promaknula sve dok se 2014. nije počeo prikazivati film Teorija svega. U 1970-ima nije bilo baš uobičajeno da invalid ima ženu i djecu, kao ni da je pokretan i neovisan. Kada sam bila mala, zbilja mi se nije sviđao način na koji se nepoznati ljudi nisu ustručavali zuriti u nas, katkada otvorenih usta, dok je moj otac ludom brzinom upravljao svojim kolicima po ulicama Cambridgea, u društvu dvoje raskuštrane plavokose djece koja su često trčala uz njega pokušavajući jesti sladoled. Mislila sam kako je to nevjerojatno nepristojno. Obično sam pokušavala uzvratiti zurenjem, no mislim da moja ljutnja nikad nije postigla cilj, posebno ne zbog dječjeg lica zamrljanog otopljenom lizalicom.

Ni uz najbolju volju, to se nije moglo nazvati normalnim djetinjstvom. To sam znala – a opet, i nisam znala. Mislila sam da je savršeno normalno postavljati odraslima gomilu neugodnih pitanja jer je to ono što smo radili kod kuće. Tek kada sam navodno dovela svećenika do suza neumorno tražeći njegove dokaze o postojanju Boga, postalo mi je jasno da je to neprimjereno.

Kao dijete nisam se smatrala znatiželjnom – smatrala sam da je takav moj stariji brat, koji me je na svakom koraku nadmudrivao u maniri starije braće (a to radi još uvijek). Sjećam se jednih praznika s obitelji – koji su se, poput mnogih obiteljskih praznika, misteriozno podudarali s međunarodnim konferencijama fizičara. Moj brat i ja prisustvovali smo nekim predavanjima – vjerojatno da se majka malo odmori od svojih neprekidnih dužnosti i brige. Tih dana predavanja iz fizike nisu bila popularna, naročito ne među djecom. Sjedila sam tamo, šarajući po svojem bloku, no moj je brat podigao svoju mršavu ruku dječačića i postavio pitanje poput istaknutog sveučilišnog predavača dok je moj otac sjao od ponosa.

Često me pitaju „kako je biti kći Stephena Hawkinga?“ i, neminovno, ne postoji kratak odgovor koji bi bio adekvatan. Mogu reći da su vrhunci bili vrlo visoki, da su dubine bile duboke, a između toga postojalo je mjesto koje smo običavali zvati „normalnim – za nas“, kada smo kao odrasle osobe prihvatili da ono što smo smatrali normalnim nitko drugi ne bi smatrao takvim. Kako je vrijeme otupljivalo tugu, ostalo mi je jasno da bih zauvijek mogla iznositi naša iskustva. Na neki način, nisam čak ni sigurna želim li to. Katkada se samo želim zadržati na zadnjim riječima koje mi je otac uputio, da sam bila divna kći i da se ne bih trebala bojati. Nikad neću biti hrabra kao on – po svojoj prirodi nisam posebno odvažna osoba – no pokazao mi je da mogu pokušati. I da ti pokušaji mogu postati najvažnijim dijelom hrabrosti.

Moj se otac nikada nije predao, nikad se nije klonio borbe. U dobi od sedamdeset pet godina, potpuno paraliziran, u stanju pomaknuti samo nekoliko mišića lica, svejedno je ustajao svakoga dana, odijevao odijelo i odlazio na posao. Imao je stvari koje je trebao napraviti i nije namjeravao dopustiti da mu se nekoliko sitnica ispriječi na putu. No moram reći, da je znao za policijsku motociklističku pratnju koja mu je bila na sprovodu, tražio bi da ga svakoga dana provedu kroz jutarnji promet od njegova doma u Cambridgeu do ureda.

Srećom, znao je za ovu knjigu. To je bio jedan od projekata na kojima je radio tijekom godine koja će, kako će se ispostaviti, biti njegova posljednja godina života. Njegova je ideja bila sabrati vlastite aktualne tekstove u jedno djelo. Kao i u slučaju mnogih stvari koje su se dogodile nakon njegove smrti, voljela bih da je vidio konačnu verziju. Mislim da bi bio vrlo ponosan na ovu knjigu i da bi čak i on morao priznati da je, na kraju krajeva, dao svoj doprinos.

Lucy Hawking,

srpanj 2018.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

V.B.Z., KNJIGA