Kolumne

MANIPULACIJE: Po čemu su ubojstva obitelji Kozbašić, Jurić, Čengić, Matijević ili Aleksander manji zločini od onoga počinjenog nad obitelji Zec?

Piše: Zlatko Pinter

Dana 5. srpnja 1991. godine, u blizini obiteljske kuće u Gornjoj Budičini, smrtno je stradala prva civilna žrtva na području Petrinje, 16-godišnja Josipa Kožić. Djevojka je ubijena bez ikakvoga povoda i razloga iz čiste obijesti i nacionalne mržnje prema Hrvatima. Ovo gnjusno nedjelo izvršili su srpski teroristi koji su iznenada otvorili vatru na osobni automobil (Zastava 128) kojim je upravljao pričuvni policajac iz PP Petrinja, Vlado Dumbović. U automobilu su s vozačem bile sestre Josipa i Snježana Kožić. U pucnjavi je Josipa ubijena (uz 18 prostrijelnih rana), dok je drugo dvoje teško ranjeno. Zločinci nikad nisu odgovarali za ovo nedjelo. U Zagrebu je suđeno jednom od počinitelja (Dušanu Kačaru), nekadašnjem pripadniku  "specijalne policije" tzv. SAO Krajine, kojeg se opravdano sumnjičilo da je ovaj zločin počinio u suradnji s pokojnim Stevanom Radišićem, te da su njih dvojica postavila zasjedu iz koje se pucalo tog 5. srpnja 1991. godine. Suđeno mu je u odsutnosti (tada je živio u Pančevu, Republika Srbija), a 2019. godine oslobođen je optužbi "u nedostatku dokaza".

                                                 

Spomenik 16-godišnjoj Josipi Kožić, prvoj civilnoj žrtvi na Banovini

(Izvor za fotografiju: https://www.radio-banovina.hr/wp-content/uploads/2019/07/66249821_388360051792335_7590973702016073728_o.jpg)

Osim zločina nad djevojkom Josipom Kožić i ubojstva četveročlane obitelji Kozbašić o kojem će kasnije biti više riječi, na području Banovine počinjeni su i brojni drugi zločini od strane agresora i domaćih terorista, pa i ubojstvo obitelji Jurić u Kostrićima, općina Majur (kraj Hrvatske Kostajnice), gdje je 20-ak pripadnika srpskih paravojnih snaga (tzv. milicije SAO Krajine) u ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991.godine u kratko vrijeme pobilo sve žitelje ovog malog mjesta (njih 16). Svi su bili Hrvati. Skupina zločinaca opkolila je Kostriće i potom krenula u svoj krvavi pohod - zapovjednik im je bio Stevo

                                                   

Rodbina i prijatelji još uvijek čuvaju uspomenu na žrtve sela Kostrići

(Izvor za fotografiju: https://www.vecernji.hr/media/img/97/88/01c131dc20bed11711a6.jpeg)

Borojević Gadafi, a njegov zamjenik Milan Zec. Najmlađa žrtva, Tomislav Jurić, imala je samo 2 godine, a najstarija,Petar Bašić , 93. godine.

Među ostalim žrtvama bila je i četveročlana obitelj Jurić: otac Zlatko (35), majka Vera (32) i dvoje djece - Dario od 4 godine i Tomislav od 2 godine.

Od 20 počinitelja ovog masovnog zlodjela, većina više (navodno) nije među živima, a ostali su nedostupni hrvatskim vlastima (žive kao slobodni građani u Srbiji i BiH - "Republici Srpskoj").

Da ovakvi zločini nisu bili nikakva rijetkost, nego dio strategije etničkog čišćenja što ju je provodio srpski agresor uz pomoć svojih suradnika - srpskih ekstremista s hrvatskih okupiranih područja, dokazuje i slučaj četveročlane obitelji Čengić, koja je ubijena 18. siječnja 1992. godine u svome domu u zaseoku Šašići kod Ervenika (selo na putu između Knina i Benkovca). Okrutni masakr nad Dragom Čengićem (39), Nevenkom (31) i njihovim sinovima, 4-godišnjim Goranom i 11-godišnjim Slobodanom počinili su njihovi susjedi, Srbi: Slobodan Kovačević zvani Ćipe, Damir Travica i Nebojša Travica zvani Nebesilo. Krvnici su se nakon svega čak hvalili time kako su prerezali vrat 4-godišnjem djetetu, Goranu Čengiću.

                                              

 U spomen nevinim žrtvama mržnje i bezumlja - grobnica obitelji Čengić

(Izvor za fotografiju: https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQs4QEWHcfQh6qk1n3I13khUoXExrkG6GFXiQ&usqp=CAU)

Vukovarska obitelj Aleksander - otac Emil (32), majka Vlasta (26) i njihov dvogodišnji sin Matej poginuli su od jedne agresorske granate, 15. studenoga 1991. godine, u skloništu 'Vučedolska kapljica', uz još 8 žrtava koje su stradale od istog projektila. I to je sudbina samo jedne od brojnih obitelji koje su u ovom gradu stradale od snaga "JNA", četnika i domaćih terorista.

U ožujku 1992. godine, četnici su u okupiranom Borovu Selu ubili četverogodišnju Martinu Štefančić i njezinu baku Bernardicu, o čemu je svjedočio pred kamerama televizije Z1 (emisija "Bujica") srpnja 2019. godine, otac djevojčice, bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora i hrvatski branitelj, Zdenko Štefančić koji je u Beogradu kao logoraš bio osuđen na smrt "zbog rušenja pravnog poretka SFRJ".

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=DbwPA-oIJrg&ab_channel=BujicaZ1TV; stranica posjećena 6. 8. 2021.)

U malenu Martinu zločinci su ispalili 7 hitaca.

U Tovarniku (istočna Slavonija) dana 22. rujna 1991. godine, snage "JNA" i četnici ubili su 68 mještana, među kojima i katoličkog svećenika, Ivana Burika. Protjerano je cjelokupno nesrpsko stanovništvo, a agresor je počinio brojne bestijalne masakre (mučenje zarobljenika klanjem, rezanjem dijelova tijela, kastriranjem i sl.).

Dana 10. listopada snage "JNA" i srpska paravojska napali su Lovas (mjesto na krajnjem istoku Hrvatske) i tog dana ubili 23 stanovnika. Osam dana poslije, natjerali su 50-ak muškaraca izvan sela u obližnje minsko polje i tom je prigodom 21 osoba poginula, dok je ranjeno njih 14.

U Širokoj Kuli kod Gospića, od 13. listopada 1991. godine nadalje, izvršen je masovni pokolj nad najmanje 40 Hrvata, među kojima je najmlađa žrtva bila 13-godišnja djevojčica Verica Nikšić, a najstarija Ivan Orešković star 95 godina. Zločin su izvršili domaći (lički) Srbi i paramilicija tzv. SAO Krajine.

U Baćinu (Banovina, općina Hrvatska Dubica) je 21. listopada 1991. godine ubijeno 56 mještana s područja Baćina, Dubice i Cerovljana. Zločin su počinile snage "JNA" i pripadnici srpske paramilicije.

U prigradskom vukovarskom naselju Lužac,, 2. studenoga 1991. godine, na Dušni dan, ubijeno je 59 Hrvata. Pokolj su izvršile zajedno snage "JNA" i pripadnici paravojne formacije kojom je zapovijedao Željko Ražnatović Arkan.

Dana 12. studenoga 1991. godine, jake snage "JNA" i srpskih paravojnih formacija napale su Saborsko i ubile najmanje 29 civila koji nisu na vrijeme napustili selo.

U Škabrnji (mjesto u blizini Zadra) je 18. studenoga 1991. godine izvršen je masakr nad 63 Hrvata (48 civila i 15 branitelja). Zločin su počinile snage "JNA" i srpska paravojska.

Istoga dana (18. studenoga 1991.) u do temeljarazoreni Vukovar ušle su snage agresora i nastavile pokolj (u prosincu 2017. godine objavljen je nepotpuni popis ubijenih civila i branitelja grada koji sadrži 1.145 imena).

U Joševici (kod Gline) su 16. prosinca 1991. godine srpske paravojne snage ubile su 21 hrvatskog civila.

U Slavonskom Brodu, od zrakoplovnih bombi zločinačke "JNA", 3 svibnja 1992. godine, pored drugih civilnih žrtava poginulo je i petero djece: Andrijana (9), Dalibor (5) i Mirko Marinković (10), te Ivana (4) i Marko Petrović (7). U ovom je gradu tijekom agresije na Hrvatsku ubijeno ukupno 28 djece. Najmlađa žrtva imala je samo 20 mjeseci.

U zaseoku Vucići kod Promine (Šibensko-kninska županija), krajem siječnja 1993. godine pripadnici srpske paravojske, 75. motorizirane brigade tzv. Srpske Vojske Krajine, zaklali su 5 hrvatskih staraca u dobi od 79 do 82 godine.

U veljači i ožujku 1993. godine, u Oklaju i Mratovu (Šibensko-kninska županija) ubijeno je 16 hrvatskih civila. Egzekutori su bili pripadnici Kragujevačkog četničkog pokreta 'Vojvoda Vuk' i pripadnici 75. motorizirane brigade "Srpske Vojske Krajine". 

Primjere masovnih zločina i bezočnih masakra hrvatskih obitelji i djece od ljeta 1991. godine nadalje, mogli bismo, nažalost, nabrajati gotovo u nedogled, jer rijetko su koje selo i grad u velikosrpskoj agresiji, pogotovu na okupiranim područjima, ostali pošteđeni takvih zločina. Samo u tzv. UNPA zonama - nakon dolaska snaga UNPROFOR-a, ožujka 1992. godine - do oslobađanja tih prostora, srpski teroristi i njihovi suborci iz Srbije i BiH ubili su 1.077 hrvatskih građana, većinom Hrvata koji su  tamo ostali u naivnom uvjerenju kako im se ništa neće dogoditi jer ni za što nisu krivi. Nisu znali da im je to što su Hrvati, ili nisu Srbi - pa i ako su Srbi a žive u zajednici s Hrvatima, već samo po sebi dovoljna "krivnja" da im se uskrati pravo na život.

No, vratimo se zločinu nad obitelji Kozbašić koji je među ostalim zanimljiv i po tomu što je riječ o nacionalno mješovitoj obitelji, pa to u punoj mjeri oslikava patološku narav zločinaca koji su bili u stanju ubijati i pripadnike srpskog naroda ako su bili u rodbinskim vezama s Hrvatima ili su se s njima solidarizirali.