Kolumne

KOMENTAR: Čemu opterećenost "normalizacijom" kojom se druga strana uopće ne zamara niti je spominje?

Je li došlo vrijeme da se mi Hrvati konačno riješimo nekih iluzija i progledamo?

Piše: Zlatko Pinter

Po svemu sudeći, mi koji živimo na ovim trusnim područjima jugoistočne Europe, jako se slabo poznajemo - ili se barem takav dojam stječe uzme li se u obzir ponašanje "prosječnog" Hrvata. Čak ni to što smo, primjerice, sa Srbima u granicama zajedničke države proveli gotovo 70 godina, nama nije pomoglo da se konačno lišimo nekih iluzija i počnemo izvlačiti zaključke i stjecati iskustvo na temelju onoga što nam se događalo (i događa) pred očima, u realnom vremenu i prostoru.

 Neprestano se nečemu čudimo. Pričamo o nekom "suživotu", "oprostu", "normalizaciji" - a s druge strane nema čak niti naznake koja bi nam poslužila barem kao izgovor za prvi korak. Ponašamo se kao da smo mi napadali i razarali Čačak, Niš, Užice, Beograd, Novi Sad, Bačku Palanku, Sombor…Kao da nisu iz Beograda tenkovi ispraćani bacanjem cvijeća i kao da smo mi žarili i palili po Srbiji i Vojvodini: ubijali, progonili, rušili, palili, pljačkali, silovali i kao da nas je sram što konačno ne pružamo tu ruku "pomirnicu" - koju, uzgred rečeno, tamo niti tko od nas traži niti mu je treba. Naprotiv, svaki put su nam na tu ruku pljunuli.

Otkuda ta sentimentalnost prema nekomu tko ju ne zaslužuje niti mu je do naše "ljubavi" stalo, čemu opterećenost "normalizacijom" kojom se druga strana uopće ne zamara niti je spominje? Kakvu mi to "dobrosusjedsku suradnju" možemo imati sa Srbijom iz koje nam opetovano, gotovo iz dana u dan stižu poruke mržnje, uvrede, prijetnje, koja na nas i dalje huška svoj narod (ne samo u granicama Srbije nego i izvan njih), širi mržnju i zlu krv, zvecka oružjem, bezočno krivotvori recentnu prošlost, drsko izokreće istinu i kako vidimo, slavi zločin i zločince? Je li moguća ikakva normalizacija odnosa sa Srbijom koja na nas kao žrtve agresije svaljuje krivnju za sve ono što se događalo 90-ih godina XX. stoljeća umjesto da se suoči s činjenicama i pokaje za masovne zločine i genocid?

Srpska propaganda i njihova nacionalistička elita imaju jednu prilično djelotvornu metodu koju primjenjuju kad god se iznesu argumenti koji im ne idu u prilog, a pogotovu vezano za "tamne mrlje" iz vlastite prošlosti i posebice one recentne - vezano za Drugi svjetski rat i ratove na tlu bivše SFRJ 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona se sastoji se u tomu da se svaki pokušaj realnog i objektivnog razmatranja takvih procesa i događaja unaprijed odbacuje uz optužbe kako je riječ o "mrziteljima svega srpskog" i onima "koji srpskom narodu nameću kolektivnu krivicu". I nije temeljni problem to što oni primjenjuju ovakav obrambeni mehanizam, nego što se takvo mišljenje i stavovi prihvaćaju i u krugovima daleko širim od onoga što nazivamo "srpskom nacionalističkom strujom" ili "beogradskom čaršijom".

Svjedoci smo čak i toga da mi Hrvati, primjerice, šutimo dok nas Srbija nemilice tuče teškim oruđima - koristeći najzloćudnije laži i krivotvorine, pa i one koje sadrže iracionalne tvrdnje i objede po kojima smo mi nad njima u prošlosti "vršili genocid". I tu slabo pomaže čak i njihova vlastita statistika koja govori kako je prije nastanka Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije na tom području Srba bilo više nego dvostruko manje u odnosu na desetljeća poslije Drugog svjetskog rata, te da su oni i pored "genocida" koji je nad njima tijekom ovog svjetskog sukoba navodno počinjen, svoj korpus samo u razdoblju od 1921. do 1991. godine povećali za 86,17%!

Kako je moguće da narod koji je preživio pravi "pomor" u Prvom svjetskom ratu (oni i danas tvrde kako su tada izgubili preko 40% ukupnog stanovništva) i "genocid" od 1941. do 1945. godine, tako, poput feniksa demografski "bukne" i u samo 70 godina praktično udvostruči svoj broj (uz vrlo skromnu ili čak negativnu stopu prirodnog priraštaja stanovništva tijekom cijelog tog razdoblja)?

Dakako, to mogu biti tajne i nepoznanice samo za one koji ne prate ili ne razumiju logiku srpske propagande i njezine metode prikrivanja činjenica i inverzije prošlosti - ali za nas koji se time bavimo, ne.

Naravno da nema govora o pripisivanju ikakve kolektivne krivnje srpskom narodu za ono što se događalo u prošlosti (pogotovu tijekom XX. stoljeća) niti generalizacije, ali jednako tako ne smije biti odstupanja od istine i činjenica i relativizacije. Srpski narod nije u cjelini kriv ni za kakve zločinačke i osvajačke planove, ratove, pa ni za masovne zločine, ali je ODGOVORAN za to što je u posljednjih 150 godina BIRAO i PODRŽAVAO one koji su ga vodili i činili zlo u njegovo ime; i ne zaboravimo: od kraja XIX. stoljeća i vremena Nikole Pašića do danas, upravo je velikosrpska osvajačka ideologija imala MASOVNU potporu srpskog naroda, kako u Srbiji, tako i izvan nje. Dakle, ne mogu se povijesni procesi i događaji promatrati izvan ukupnog društvenog konteksta i ne može se unaprijed amnestirati ono većinsko javno mnijenje koje je nositelj takvih ideja i zahvata, a bez čega ne bi bilo niti arhitekata osvajačkih planova i ekstremnih ideologija, pa u konačnici ni ratova za "Veliku Srbiju", genocida i etničkog čišćenja.

Naime, kao dan je jasno, da su nacionalističke srpske elite od 1904. godine i poznate Četničke akcije u Makedoniji sve do Drugoga svjetskog rata (pa velikim dijelom i tijekom njega) imale nedvojbenu i izraženu, konkretnu potporu većine svoga naroda koji je podržavao ratove i vojna osvajanja. Uostalom, na tom valu nacionalnog zanosa išlo se u pokoravanje Makedonije i sjeverne Albanije i Balkanske ratove, u toj euforiji i kakofoniji nacionalnih truba i koračnica izgubili su se pojedinačni prosvjedi protiv okrutnih i masovnih zločina genocida i etničkog čišćenja u ovim krajevima gdje su u masama ubijani civili, seoski živalj (Makedonci, Albanci, Turci i drugi), čitava sela pretvarana u zgarišta a žene silovane.

Na takvoj velikosrpskoj politici genocida i etničkog čišćenja stasao je u neupitnu nacionalnu veličinu Nikola Pašić - i danas najomiljeniji političar u novijoj srpskoj povijesti - koji je na pitanja novinara "hoće li biti rata", lakonski odgovarao: "Ako ga bude, biće, a ako ga možda ne bude, onda ga neće biti" i to u vrijeme dok su se topovi već izvlačili iz šupa, a kame oštrile za krvave pohode u ime "Velike Srbije".

Četnici ili "neredovne trupe" (kako su ih sami Srbi zvali) bili su vrlo važan kotačić u tom mehanizmu osvajanja i zatiranja domicilnog stanovništva na prostorima za koja su Srbi držali da im pripadaju i ta se praksa nije promijenila sve do razdoblja posljednjih ratova koje je Srbija iz istih razloga izazvala 90-ih godina prošlog stoljeća. Skupljen "s kolca i konopca" (kako je pisao u svojim 'Radničkim novinama' srpski socijaldemokrat Dimitrije Tucović), taj "talog društva" koji u svemu "nije vidio ništa osim noža i novca, krvi, pljačke i paleža", bio je udarna šaka srpske vojske. Nakon okrutnih masovnih zločina koji su imali sva obilježja istrebljenja, poslije progona i masovnih pokrštavanja albanskog stanovništva (jer i toga je bilo u sjevernoj Albaniji) i teritorijalnog širenja na račun okolnih zemalja, srpske su političke i nacionalističke elite stekle dodatno samopouzdanje i uvjerenje kako se zločin isplati, pa su s istom praksom nastavili i njihovi sljedbenici u narednim desetljećima.

Uzalud je međunarodna komisija Carniegi zaklade na terenu pratila što se događa tijekom Balkanskih ratova i o tomu pisala izvješća, uzalud su pljuštale osude srpskog režima i prijetnje izopćenjem iz međunarodne zajednice - Srbija je jako dobro znala da će ta halabuka prestati i da nikakve posljedice neće snositi, jer to joj je jamčio status ruskog pijuna na Balkanu.

Uostalom, da nije slijedila tu i takvu slugansku politiku u odnosu na Rusiju, zar bi Srbija dopustila da ju ona gurne u rat s Austro-Ugarskom koji je za srpski narod po svemu bio nacionalna katastrofa i to jedna od najvećih u njegovoj dotadašnjoj poznatoj povijesti?

Zar nisu četnici, monarhisti, Ljotićevi i Nedićevi fašisti koji su također zagovarali i nastojali ostvariti "Veliku Srbiju" u tomu imali izraženu, masovnu potporu Srba - pogotovu onih i samoj Srbiji? Zato u njoj i nije bilo nikakvog otpora okupatoru od jeseni 1941. do jeseni 1944. godine.

Jednako tako, bjelodano je kako je i tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije - pogotovu od kraja 60-ih godina nadalje - velikosrpska ideologija imala značajnog uporišta u javnom mnijenju, a što je naročito došlo do izražaja 80-ih i 90-ih godina, u vrijeme pokušaja realizacije projekta "Velike Srbije".

Može li itko danas u zemljama s prostora bivše SFRJ okupiti milijun - milijun i pol pristaša na nekom skupu kako bi dobio potporu za bilo kakvu, pa i izrazito mirotvornu i humanu inicijativu? Dakako da ne može. A Slobodanu Miloševiću je uspjelo vrlo glatko u dva navrata: na Ušću (Beograd) 19. studenoga 1988. godine i na Gazimestanu 28. 6. 1989. godine i to u vrijeme kad je već bilo posve jasno kako srpska nacionalistička euforija vodi ravno u ratnu katastrofu. Nitko u jugoistočnoj Europi nije dobivao izbore tako uvjerljivo kao Milošević i s većim postotkom izlaznosti birača - sve do kraja 90-ih godina.

"Velika Srbija" bila je i ostala ideal brojnih srpskih naraštaja, a svoje ne tako malobrojne poklonike itekako ima i danas. Nije li nedavno ministar obrane Republike Srbije izjavio kako se oni nisu odrekli ideje o stvaranju države koja će okupiti u svoje granice cijelu naciju? Treba li išta jasnije i konkretnije od toga, pogotovu ako znamo za postojanje memorandumskih planova u vidu konkretnih programa (tzv. Memorandum 2, Memorandum 3.) i uzmemo li u obzir ukupno ponašanje kako Aleksandra Vučića i njegove vrhuške, tako i Milorada Dodika i klike koja ga podržava u tzv. Republici Srpskoj.

Arhitekti srpskog zločina i njegovi pokretači mogli su biti zaustavljeni u samome početku, u zimu ili proljeće 1991. godine kad je već bilo sasvim izvjesno što smjeraju ili koji mjesec poslije, dok su bezdušno i sustavno razarali Vukovar, Osijek, Karlovac, Gospić, Dubrovnik a kasnije i Sarajevo na očigled cijelog svijeta, ali nisu. Taj "veliki demokratski svijet" dopustio im je okupaciju trećine teritorija međunarodno priznate članice UN-a, Republike Hrvatske i 70% Bosne i Hercegovine, sve dok združene hrvatske snage u suradnji s "Armijom BiH" nisu potisnule srpskog agresora i natjerale ga na povlačenje, ali su se tada javili njihovi emisari iz Washingtona, Pariza, Bruxelles-a i spasili Srbe od potpunog debakla - onda kad su već bili spremni bježati iz Banja Luke. Dok je srpski agresor osvajao, razarao, palio, pljačkao, silovao i masovno ubijao, nigdje ih nije bilo, ali kad su mu žrtve trebale uzvratiti, moćna ruke te "međunarodne zajednice" se podigla i to spriječila. Tada su razmišljali o "humanitarnoj krizi" koja će se javiti kad se srpske izbjeglice sliju u Srbiju - ali na to se nije mislio dok su oni protjerivali milijune civila, od Hrvatske, preko BiH do Kosova. Pa i posve zakašnjela reakcija Zapada zračnim udarima na Kosovu i u Srbiji (1999. godine) bila je motivirana strateškim interesima SAD-a, a ne njihovom osjetljivošću na patnje Albanaca.

Strategija osvajanja prostora što su je provodile Srbija i Crna Gora uz pomoć "JNA", paravojnih formacija i pete kolone unutar Hrvatske i BiH, svodila se na spaljenu zemlju i etničko čišćenje uz masovne zločine koji su po svemu imali obilježja genocida. U samoj metodologiji, kod agresora se od razdoblja Dušanovih osvajanja do tada nije promijenilo ništa, osim što su oruđa i oružja bila suvremenija. Područje koje se napalo najprije je okruženo i sustavno razarano, a potom su ulazile oklopne i pješačke snage ("JNA", rezervisti, četnici, "teritorijalci", dobrovoljci, "specijalne" postrojbe policije i paravojne formacije SDB-a) koje su uz pomoć domaćih terorista ("krajišnika") činile pokolje i uspostavljale svoju upravu ubijajući i progoneći preostalo ne-srpsko stanovništvo. Tako su čitave regije pretvarane u logore na otvorenom u kojima su malobrojni žitelji koji nisu bili Srbi imali status roblja izvrgnuti mučenjima, tiraniji, masakrima i ropskom radu u korist srpskih okupacijskih paravlasti.

Tadašnja "JNA" (kasnije "Vojska Jugoslavije") ostavila je planski i smišljeno dio svojih efektiva na okupiranim područjima u Hrvatskoj i BiH iz kojih su formirane tobože "samostalne vojske" ("Srpska vojska Krajine" i "Vojska Republike Srpske"). Dakako, Generalštab u Beogradu vukao je konce. Oni ne samo da su raspoređivali svoje kadrove (oficire i podoficire) u te "vojske" u "zapadnim srpskim zemljama", nego su u najveće dijelu rata koordinirano djelovali. Zapisnici "Vrhovnog saveta odbrane" SRJ (najvišeg vojno-političkog tijela koje je rukovodilo svim ratnim aktivnostima izvan Srbije sve do jeseni 1995. godine) koji se i danas mogu pronaći na stranicama ICTY-a, svjedoče o tomu kako su postojali posebni mehanizmi uz pomoć kojih je tadašnja SRJ logistički, kadrovski i financijski održavala na životu svoje paradržavice zapadno od Drine. Iz tih materijala jasno je vidljivo kako su postojali 30. i 40. kadrovski centar Generalštaba VJ u kojima su se objedinjavale sve aktivnosti vezano za održavanje na životu srpskih paradržavica na okupiranim prostorima pa i "Srpske vojske Krajine" i "Vojske Republike Srpske", a o čemu su odlučivali najviši politički dužnosnici SRJ (Srbije i Crne Gore) i vojni vrh Vojske Jugoslavije.

(Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-i/; također: https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/; stranice posjećene 9. 6. 2021.)

Na Internet stranici Helsinškog odbora za Srbiju nalazimo 27 zapisnika sa sjednica VSO u razdoblju od 7. 8. 1992. do 21. 11. 1996. čijom analizom dolazimo do nepobitnih zaključaka na temelju kojih su morali biti osuđeni svi akteri velikosrpskog zločinačkog pothvata zbog svega što su uzrokovali u Hrvatskoj i BiH.

(Vidi: https://www.helsinki.org.rs/serbian/nprogram_t01.html; stranica posjećena 9. 6. 2021.)

No, to je nažalost ostalo izvan dosega haške "pravde". Srbiji se dopustilo čak da u dokumentima dostavljenim ICTY-u prekrije (zacrni) sve ono što bi je izravno teretilo s obrazloženjem kako su to pitanja koja zadiru u "nacionalnu sigurnost". I sve se to događalo dok je Hrvatska neselektivno "lifrala" čak i svoja strogo povjerljiva dokumenta i to bez ikakve zaštite ili prikrivanja pojedinih dijelova materijala.

Ratko Mladić bio je od 1976. do 2002. neprekidno u statusu profesionalne djelatne vojne osobe (kao oficir JNA/Vojske Jugoslavije "privremeno izmešten" u "VRS" tijekom rata u BiH), a odlukom Generalštaba u Beogradu je i umirovljen. I tako je bilo sa svim oficirima koji su imali vodeću ulogu u vojskama srpskih paradržava na okupiranim područjima od kojih je većina pored toga bila u dosluhu sa SDB (Služba državne bezbednosti) SRJ i Srbije, a preko nje povezani i s liderima najvećih paravojnih, četničkih i "specijalnih" postrojbi (Željko Ražnatović Arkan, Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Milorad Ulemek Legija, Dragoslav Bokan, Slobodan Medić, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić itd.)

Dokaze u prilog tomu nalazimo ne samo u zapisnicima VSO, nego i u brojnim drugim izvorima, pa i u optužnicama ICTY-a protiv Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Perišića, Milana Martića, Gorana Hadžića.

Krvnik Ratko Mladić je pravomoćno osuđen na doživotnu kaznu zatvora, ali što je s njegovim nalogodavcima, s onima koji su ga poslali u tu krvavu avanturu? Zašto nije presuđeno Slobodanu Miloševiću? Zašto pred lice pravde nisu stigli Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Zvonko Jurjević, Stane Brovet, Branko Mamula, Borisav Jović, Momir Bulatović, Branko Kostić i ostali akteri genocidnog velikosrpskog projekta iz redova JNA i političkog vrha Srbije i Crne Gore?

Što se čeka s presudom dvojici glavnih SDB-ovaca (Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju) kod koji je sve jasno kao dan? Čuvaju li njih MI-6 i CIA zbog usluga koje su im činili tijekom 90-ih godina?

Do kada će se "veliki demokratski svijet" igrati "pravde" i eksperimentirati na nama kao da smo neka niža vrsta? Otkud su tako lako i brzo pronađeni nepostojeći "dokazi" za "udruženi zločinački pothvat" Hrvata iz BiH koji su samo branili svoja ognjišta, a agresor čija je krivnja očita i nedvojbena je pošteđen osude i sudskog progona?

Što se naših vlastitih zabluda tiče, tu nam može pomoći samo otvaranje očiju. Moramo vidjeti u kakvoj realnosti živimo i što se događa u našem okruženju da bismo se znali postaviti na odgovarajući način. Ne smijemo nakon svega sebi dopustiti da nas uvijek iznova iznenađuju lako predvidljive pojave kojih bi odavno trebali biti svjesni.

Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Veselin Šljivančanin, Vojislav Šešelj, Arkan, Šoškoćanin i njima slični bili su i ostaju za najveći dio Srba "srpski heroji" - kao i masovne patološke ubojice Milan i Sredoje Lukić, Vlastimir Golijanin, Stanko Kojić, Goran Jelisić, Veselin Vlahović Batko i čitava plejada drugih monstruma čija su nedjela zgrozila svijet ali ne i većinu njihovih sunarodnjaka.

Milan Babić koji je pred sudom u Den Haagu priznao krivnju za zločine u Hrvatskoj 90-ih, pokajao se i pozvao "braću Hrvate da oproste braći Srbima" je u percepciji srpske javnosti "izrod" i "kukavica", a osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj koji ga je natjerao na samoubojstvo "narodni junak" i medijska zvijezda u Srbiji i "srpskim zemljama zapadno od Drine". I to je samo jedan detalj u kronici tog beščašća i posrnuća čitave jedne nacije.

Mi toga moramo biti svjesni. I ne čuditi se uvijek iznova što se to događa s njima i zašto njihova agresivna politika i dalje pruža pipke na Zapad koristeći svoju manjinu u BiH i Hrvatskoj kao pomoćno sredstvo teritorijalne ekspanzije.

Velikosrpska ideologija je živa. Itekako. To nam riječju i djelom i danas potvrđuju sami ideolozi i nastavljači tog projekta u Srbiji i "Republici Srpskoj", ali i intelektualci iz regije koji upozoravaju na ovu zloćudnu i pogubnu pojavu dugog trajanja, na ideologiju koja se svojih ciljeva nije odrekla i nastavlja započeto.

U tom smislu, vrlo je poučna i hvale vrijedna emisija "Hrvatska za 5" od 25. svibnja 2021. godine (emitirana na HTV, Prvi program, 23:25 sati) u kojoj su na tu temu argumentirano i otvoreno govorili promicateljica ljudskih prava iz Beograda Sonja Biserko, islamolog iz Sarajeva, Mustafa Cerić, povjesničar iz Podgorice, Boban Batrićević, hrvatski povjesničar književnosti, Slobodan Prosperov Novak i novinarka i publicistkinja iz Zagreba Višnja Starešina.

(Cijela emisija može se pogledati na: https://www.dailymotion.com/video/x81io6o; stranica posjećena 11. 6. 2021.)

Dakako, takve se istine od naše javnosti kriju, pa HTV ove i slične emisije (inače ionako vrlo rijetke) pomiče u kasne noćne sate kako ne bi štetile "međunacionalnim odnosima" ili se protumačile "pozivima na mržnju" prema Srbima.

 Pametnom dosta - kako kaže naš narod.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

VELIKA SRBIJA, RATNI ZLOČINI, SRBI, DOMOVINSKI RAT, HRVATSKA, ČETNICI