Zagreb

Krleža naš suvremenik – premijere Aretej i U agoniji

Piše: PolitikaPlus

IakoAreteja, scensku fantazija u pet slika, praizvedenu 1959.  i U Agoniji, dramu u dva čina, praizvedenu 1928., razdvaja točno trideset jedna godina, oba djela zaokružuju dramski opus Miroslava Krleže, obuhvaćajući potpuno različite tematike i dramaturgije. TekstU agoniji je dio ciklusa o Glembajevima koji osim dramskih djela sadrži i prozu u kojoj Krleža stvara raznolike freske o obitelji Glembay uz kronološke i obiteljske poveznice osoba i životopisa  koja tvore sudbinsku povezanost prošlosti i sadašnjosti.                                                           

Radnja drame U agoniji odvija se 1922. godine, u Zagrebu, u galanterijskom salonu Laure Lenbach u vrlo kratkom vremenu. Zaplet je relativno jednostavan: Lenbach, propali austrougarski oficir, pijanac i kartaš, traži od svoje žene Laure novac koji mora vratiti toga dana do sedam sati navečer, no ona ga nema. Lenbach joj prijeti samoubojstvom, Laura se ne obazire; u njihovu se svađu upliće i advokat Križovec, Laurin ljubavnik, da bi na kraju prvoga čina Lenbach posegnuo za pištoljem i ubio se.

U drugome činu, poslije policijskoga uviđaja, pratimo razgovor Laure i Križovca u kojemu se otkriva njihova ljubavna priča. Poslije uzaludnih molbi upućenih Križovcu, Laura, shvativši da ne može računati na njega, grabi Lenbachov pištolj i ubija se. No, taj pomalo melodramatski zaplet samo je tanka ljuštura sjajne psihološke studije o braku, vjernosti, prevari, zaljubljivanju, odgoju, društvenim običajima, položaju žene i borbi za financijsku sigurnost.

Krleža je u ovome tekstu potpuno predan ibsenovskoj dramaturgiji, ali, ovdje se doista ne radi o nekakvoj retrogradnoj dramaturgiji (kako su mu mnogi prigovarali), nego o najboljem mogućem strukturiranju radnje koja govori o obračunu muškarca i žene, o dubokom oranju po muškoj (onoj muževljevoj i onoj ljubavničkoj) i ženskoj psihi, i naposljetku, o likovima koji u intimnoj atmosferi jedne prostorije razgolićuju sami sebe.

I dok se drama U agoniji događa na malenom prostoru u zbijenom vremenu s protagonistima koji su nam iznimno bliski, Aretej je nešto posve drugo i prvo što se nameće je količina prostora i vremena u kojemu se to djelo događa. Liječnik iz trećega stoljeća koji ne pristaje na ucjenu putuje kroz vrijeme otkrivajući kako se ljudska priroda tijekom povijesti nije promijenila. Izdaja, ucjena, ubojstvo, sve se to ponavlja unedogled. Krleža hrabro strukturira tekst na više razina, miješa događanja odvojena stoljećima, spajajući zbivanja iz 3. stoljeća i ona iz 20., točnije iz 1938.godine; oni koje pratimo na tom fantazmagoričnom putovanju obraćaju nam se u parabolama, uz mučan završetak. U ovom je tekstu Krleža blizak svojim mladenačkim ekspresionističkim dramama, ne samo po zahvaćanju u vrijeme i prostor, nego i po razrješavanju situacija. No, Krleža je ovdje spojio ibsenovsku dramaturgiju intimnijih scena u hotelu s rasutim strukturiranjem i velikim brojem likova iz mladenačkih drama koji  širokim potezima rješavaju sudbinu svijeta. 

Aretej je praizveden 1959. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, u režiji Mirka Perkovića, u sjajnoj podjeli predvođenoj Emilom Kutrijarom kao Aretejem, Belom Krležom kao Livijom i Klarom, Juricom Dijakovićem kao Kajom, uz Tita Strozzija i Adema Ćejvana, ali tek je Georgij Paro 1972. godine svojom ingenioznom režijom na Dubrovačkim ljetnim igrama pružio sjajnu sliku toga nesvakidašnjeg kazališnog teksta. Igralo se na otvorenome, na Bokaru, u dvije paralelne podjele, odnosno dvije paralelne predstave. Prva je počinjala 1 sat prije druge, tako da su se u jednom trenutku susrele i obje predstave i obje publike, imitirajući putovanje kroz vrijeme i prostor. U dubrovačkoj verziji su osim gostiju, glavne uloge igrali i članovi zagrebačkoga HNK, Tonko Lonza i  Neva Rošić, uz mnoge druge.                                                          

Za razliku od Areteja, koji se relativno rijetko postavlja na scenu, drama U agoniji je jedno od najpopularnijih Krležinih djela. Praizvedbu 1928. je režirao Alfons Verli, Lenbach je bio Ivo Badalić, Laura Vika Podgorska, dok je Križovca tumačio Dubravko Dujšin, a Madlen Petrovnu Milica Mihičić. Nakon jedanaest godina, 1939. u obnovljenoj predstavi, uz Viku Podgorsku, Lenbacha je igrao Jozo Martinčević, Dubravko Dujšin je ponovno Križovec, dok je Bela Krleža Madlen Petrovna. Godine 1947.

U agoniji je režirao Hinko Nučić koji je tumačio lik Lenbacha, uz Viku Podgorsku kao Lauru, Tita Strozzija kao Križovca i Belu Krležu kao Madlen Petrovnu. U režiji Tomislava Tanhofera 1959. godine, Lenbacha igra Tito Strozzi, Laura je Ervina Dragman u alternaciji s Mirom Župan, Križovec je Jurica Dijaković u alternaciji s Jožom Gregorinom, a Madeleine Petrovna je Bela Krleža u alternaciji s Milom Popović Mosinger. Godine 1969. izvedene su naizmjence dvije premijere, jedna u režiji Georgija Para s Fabijanom Šovagovićem kao Lenbachom, Mirom Župan kao Laurom, Ervinom Dragman kao Madlen Petrovnom, druga, u režiji Vladimira Gerića s Vanjom Drachom kao Lenbachom, Nevom Rošić kao Laurom, Zlatkom Crnkovićem kao Križovcem, Melanijom Dugandžić kao Madlen Petrovnom.

Georgij Paro će 1998. ponovno režirati U agoniji s Vanjom Drachom kao Lenbachom u alternaciji s Božidarom Alićem, Enom Begović kao Laurom, Ljubomirom Kerekešom kao Križovcem i Brankom Cvitković kao Madeleine Petrovnom.

Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan režira ova dva teksta u obliku dramskoga diptiha.

Lauru Lenbach glumi Nina Violić, baruna Lenbacha i Ivana Križovca utjelovljuju Krešimir Mikić i Livio Badurina, a rusku groficu Madeleine Petrovnu glumi Ksenija Marinković. Apatride, europske medicinske disidente u političkome egzilu iz drame Aretej igraju Alma Prica i Ksenija Marinković. Naslovni lik Areteja glumi Milan Pleština, dok Jadranka Đokić glumi njegovu ženu Liviju Ancilu. Rimske vojnike, liječnike s kraja tridesetih godina 20. stoljeća, glume Lana Barić, Mislav Čavajda, Vlasta Ramljak, Vanja Matujec, Dušan Bućan, Damir Markovina. Filip Vidović, Ivan Colarić, Marin Klišmanić i Tin Rožman.

Prvi put na sceni zagrebačkoga HNK scenografiju radi konceptualni umjetnik Dalibor Martinis, dramaturgiju i adaptaciju teksta potpisuje Vid Adam Hribar, skladatelj je Mitja Vrhovnik Smrekar, kostime je kreirala Ana Savić Gecan, oblikovatelji svjetla i videa su Sonda Trinajst i Toni Soprano Meneglejte, asistent redatelja je Patrik Sečen dok je asistentica scenografije Andrea Lipej.

Premijera predstave predviđena je za 8. Lipnja 2021.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

miroslav krleža, drama, hnk, predstava