Elizabeta Hrstić

Književna preporuka Elizabete Hrstić: Darija Žilić - Sarajevski fragmenti

Piše: Elizabeta Hrstić

''Grad je posve poosobljen'' – kaže Darija Žilić, negdje na početku svoje zbirke malih eseja o Sarajevu i time ustvari kao da daje svojevrsnu uputu o čitanju: njeni 'fragmenti' su njene vlastite krhotine – rane, koje pisanjem zacjeljuju, a Sarajevo je grad kojem se uvijek iznova vraća, jer je to i opći i samo njen ujedno, Grad - simbol ranjenog i zacijeljenog.

U ovoj malenoj, samo naoko razlomljenoj ali itekako povezanoj i inteligentnoj fragmentarnoj priči o intimnom doživljaju grada s velikim G, ima puno etike, poetike, nostalgije, metafizičkog i ponešto 'proustovskog'.

Čitatelj sklon poetskom ali i kontemplativnom štivu, ovu će knjigu zasigurno smjestiti na posebnu policu na kojoj su već ukotvljene i druge male 'Biblije' ljepote, altruizma i nostalgije za vremenom koje stalno iznova gubimo i tražimo.

Ovaj mali esejistički biser stoga iščitavamo dvojako: kao priču o umrlom i uskrsnulom karizmatičnom gradu, koji urasta pod kožu i kao svojevrsnu intimističku poetičnu analizu i fantaziju.

Autorica stilskom osebujnošću uspješno balansira između čvrsto i gorko realnog, etički poučnog i objektivnog, te maštovito nadrealnog, prisnog diskursa. Njeni izleti u nadrealno su izrazito čulni, začudno slikoviti i alegorični, no iz spisateljskih ruku nikada ne ispušta padobran kojim će sigurno aterirati u stvarnost jasnih kontura.

Darija spominje autobuse i vlakove i neke tuđe stanove (nalik onima iz Arsenove poezije); piše o posebnoj sarajevskoj svjetlosti i vizurama grada, o klupama za razmišljanje, o kaldrmama i malim dućanima u kojima kao da vrijeme namjerno stoji, sretno u svome zastoju. Piše i o golubovima – ljudima, o sarajevskim zimama i malim sretnim ali i 'iščašenim' životima. Spominje i ezan i crkvu i vrelo Bosne i Vječnu vatru i sve to simbolički razgranava, dodajući mu nove dimenzije. Jabuka sa Skenderije postaje lajtmotiv koji se provlači kroz više fragmenata, jabuke kao simbol raja na zemlji ali i razdora i trauma.

''...Bosna kao krošnja puna jabuka, a jabučja se tako dobro rimuje sa 'vučja'. I začas vanjski prizor postaje potmula paljevina ili sura planina koju naseljavaju vuci umjesto ljudi koji su, kao ptice selice, već na putu prema nekim drugim krajevima''

I vrijeme i satovi su također lajtmotiv. Spisateljica u Sarajevu kupuje nekoliko satova u koje odluči ne staviti baterije : ''Nek stoji Vrijeme bar na tom mjestu gdje spajaju se svjetovi različitih brojki''

U knjizi je puno umjetnosti, umjetnika. Kulture. U tome smislu, Darija ih ne izdvaja po nekom klišeiziranom usko tematskom nacionalnom ključu – tretira ih kao sve umjetnike svijeta, s istim polazištem i jednakim pravom na univerzalni doživljaj konzumenta. Festivali, knjige i književni razgovori, izložbe i slikari, filmovi i filmske poetike i analize...umjetnost je važan svijet Darije Žilić i pronalazi ga u svakom mikrosvijetu, naprosto zato što ga sa sobom i u sebi nosi, i tako posvuda nailazi na srodne umjetničke duše. Zato i u svojim Fragmentima piše o njoj važnim ljudima, oni postaju tako osobni simboli Sarajeva. Njenog Sarajeva. Spretno i neuvijeno, kontrastira taj svijet onom praktičnom, političkom, politiziranom i komercijalnom, koji uvijek stvara tamne mrlje na čaroliji koju čini duša grada: ljepota autentičnog, starinskog i vječnog, dobrota i jednostavnost običnih toplih i mudrih ljudi, koji umiju biti ispunjeni i zadovoljni.

Darija Žilić često komparira različite svjetove ali vidi istodobno i globalnu sliku, kroz stalne asocijacije: ''...Odjednom, po izlasku iz kazališta, učinilo mi se da umjesto kiše, padaju pješčana zrna. I da je čitav svijet zapaljena pustinja koja se gasi u rijeci usred Grada...''

Da, Grad i Vrijeme, u ovoj knjizi su glavni likovi. Krhki su i snažni, prolazni i vječni, neuhvatljivi i zauvijek uhvaćeni u kadrovima onih koji umiju bilježiti momente, spremati ih u svoje važne mape.

Iščitavajući fragmente, osobno me veselilo uočavati stvari koje Darija pamti iz nekih davnih posjeta Sarajevu, upravo zato što tu možemo opaziti jednu naoko paradoksalnu igru svjesnog i podsvjesnog: činjenicu da neke važne stvari iščezavaju iz pamćenja a nešto naoko nevažno i decentno, zauvijek zapamtimo. I u tome se, uz ostalo krije vrlo zanimljiva literarna slojevitost ovoga djela. Pa tako, na jednom mjestu, Darija spominje da pamti hotelske sobe, zelene pokrivače, slijepu ulicu u koju je davno nekada zalutala, mačke u toj ulici i jedno ruševno zdanje...a posve zaboravlja nešto što je možda u svojoj namjeri hinjeno težilo raskošnom, dinamičnom i pamtljivom.

''...Život i ljudi, a ne ekrani spektakla i umjetne (ne)sreće...''

U  'fragmentima' ima i fine doze humora, posebno kad govori o Sarajlijama koji je isprva dožive kao gošću koja je došla upoznati neku egzotiku, pa nježno strepe da će ona Sarajevo doživjeti u stereotipima i doma ponijeti necjelovitu sliku grada: ''...a ja skoro da bih mu rekla: Bolan, pa ja sam blizu, naša...i ne gledam 'Lud zbunjen, normalan...''

Iskričavi pjesnikinjin senzibilitet ni ovdje ne dopušta kliše rečenice niti predvidljive doživljaje grada: po dolasku u Sarajevo, igrom slučaja, dan za danom će kupovati i spremati smrznute ribe (a ne ćevape). Rado će se poigrati paradoksima i antitezom: Njena Miljacka zamirisat će kao more a u restoranu Dva ribara, vizualizirati će bevandu, briškulu i trešet, te tako simbolički obgrliti grad koji je i dio nje same i neodvojivi dio svijeta, u predodžbama idealnog ili duboko osobnog, barem.

Darija Žilić piše protočno i senzualno, i oštroumno i 'ženski', možda najviše usporedivo sa stilom velike Irene Vrkljan, na drugoj strani ona posjeduje neku posve neopterećenu i nepravolinijsku maštu, svojstvenu Marguerite Duras. Pomalo nadrealna poetika toka svijesti, u užem smislu, autentična je i teško usporediva.

Mnoštvo je tema koje je ova mala knjiga dotakla i ostavila čitatelju 'u amanet', da se sam nadoveže i donese zaključke (ili stavi tri točke!) o ratu i miru, svjetlu i sjeni, o životu kao trenu i vječnosti, molitvi i vjeri kao univerzalnima, o smislu malih stvari, o velikim postojanim ili savitljivo licemjernim ljudima, o malim dobrim važnim djelima i besmislu mnogih aktivizama s demarkacijskim odmakom od stvarnosti.

''..Spoznaja da ne možemo mijenjati svijet jednaka je maloj smrti i samo zapis donosi olakšanje da se priče svijeta u mali život uspijevaju uklopiti...''

Svaka pričica u ovoj knjizi, jedna je slika; neke s jasnim motivima u smislu značenja i poruke, a neke su se pak otele kontroli pamćenja i zaživjele nekim vlastitim životima, pa će stoga različita stanja, bilo svjesno ili podsvjesno, iz tih slika iznjedriti logične ili začudne asocijacije, misli u konstantnom gibanju.

Na samom kraju knjige, Žilić naznačuje da svoje zapise o 'Gradu' dovršava u odsutnosti.

''Je li nužno neposredno viđenje stvari ili se ipak slike pojave u rano jutro na uzglavlju, kao krhotine od imaginacije i od čvrstog kamena?''

Time se ponovno podcrtavaju i metafizički momenti u doživljaju grada, ali i svijeta, kao žive tvari u kretanju kroz začarane cikluse. Mnoštvo je različitih pogleda na isti grad, a naši osobni doživljaji stapaju se i s krhotinama nekih tuđih, tko zna kako ubačenih u našu memoriju i ukopanih u podsvjesno.

Ipak, tek u našim samoćama, na javi ili kroz snove, stvaramo i duboko divne i  prisno bolne, samo naše Rajske vrtove, beremo u njima i grizemo krupne i malene jabuke, i rasipamo naokolo fragmente ogrizaka.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, darija žilić, knjiga