Zagreb

32. GAVELLINE VEČERI: 'Moja ti' Ateljea 212, suvremena ljubavna bajka zaogrnuta tragedijom

Predstava je najavljena kao poetična, duhovita i povremeno melankolična priča o postarijim heroinama čiji svijet polako nestaje, a koje ne priznaju starost kao poraz. Umjesto da budu izgubljene u starosti i nostalgičnim prisjećanjima, one u uspomenama pronalaze ljepotu dugovječnosti, bez straha od smrti.

Piše: PolitikaPlus/Hina

Ovogodišnje Gavelline večeri u Zagreb dovode predstavu "Moja ti" beogradskog Ateljea 212, smatranu jednim od ponajboljih regionalnih kazališnih ostvarenja protekle godine, koju redateljica Aleksandra Milavić Davies najavljuje kao ljubavnu bajku zaogrnutu tragedijom čije su junakinje žene-superheroji treće životne dobi "koje se odbijaju predati".

"Predstava 'Moja ti' je bajka ali istodobno i ljubavna priča, jer tu se radi o usamljenosti i  ljubavi. Također je to komad o sadašnjosti, i tome kako iz sadašnjosti doživljavamo prošlost", rekla je Milavić Davies u razgovoru za Hinu. Ta prošlost je socijalistička prošlost naših prostora, a kroz priču o lezbijskoj ljubavi i usporedbu sa sadašnjošću, predstava se bavi odnosima u društvu.

"Taj komad govori o politici, starosti, ideološkim, seksualnim i drugim diskriminacijama, ali koje se u njemu ne vide na površini –  sve se to nalazi ispod površine te bajke, ispod ljubavne priče. Zapravo je to jedna tragedija zaogrnuta ljubavlju, komedijom – tragična priča obložena ljubavlju i ljubavna priča optočena tragedijom", dodala je redateljica.

Politici ne možemo pristupati suho, bez ikakve emocije, smatra: "Te su diskriminacije životne, one se žive, a kad se nešto živi onda je to i obavijeno emocijama. Obaveza je kazališta to postaviti na scenu i pokazati kako tu nije riječ samo o politici, da tu postoji nešto emocionalno, da ta politika ima veze i s ljubavlju. Kad bismo sve stavili samo u jedan politički kontekst, to onda nikoga ne bi ganulo, ništa ne bi ispričalo".

Predstava je najavljena kao poetična, duhovita i povremeno melankolična priča o postarijim heroinama čiji svijet polako nestaje, a koje ne priznaju starost kao poraz. Umjesto da budu izgubljene u starosti i nostalgičnim prisjećanjima, one u uspomenama pronalaze ljepotu dugovječnosti, bez straha od smrti.

"Te žene za mene su kao neki superheroji koji se moraju boriti protiv raznih nepravdi kako bi osvajanjem tih teritorija mogle pronaći modus života koji bi im bio moguć, prihvatljiv. Znači, smjestila sam superheroje u jednu bajku", istaknula je Milavić Davies.

Predstava je nastala po dramskom predlošku suvremene srpske dramatičarke Olge Dimitrijević "Kako je dobro vidjeti te opet", koji je pobijedio na natječaju za najbolji suvremeni domaći dramski tekst Sterijinog pozorja 2014., te je premijerno izvedena na zatvaranju 62. Pozorja u lipnju ove godine, gdje je dobila izvrsne kritike, a reakcije publike, ističe redateljica, uvijek su "negdje između plača i smijeha".

Junakinje drame starice su impresivna životna staža, od 75 do 90 godina starosti, čiji životni vijek podrazumijeva i razdoblje prije i poslije Drugog svjetskog rata, pa život u uljuljkanosti socijalističkog režima bivše države, a proživjele su i raspad te države te iskusile tranziciju.

"Upravo je ta socijalistička prošlost ishodište za bajku. Nostalgija postoji, i to jedna bajkovita nostalgija, koja je kao neka priča prisjećanja, a sjećanje je uvijek nekako maglovito, nejasno. Ta prošlost danas izgleda puno bolje nego što je u stvari bila. A kad se to pomiješa s današnjom političkom stvarnošću, postavlja se pitanje – kako izabrati između onoga lijepoga čega se sjećamo i ovoga sada što nema budućnost? Bio mi je zanimljiv taj dijalog između nostalgije i političke stvarnosti", pojasnila je Milavić Davies.

Komad pršti emotivnim nabojem, "pun je emocija, ali onih koje nisu eksplicitne – koje je potrebno izvući, naći". "Taj komad ima tu jednu magičnu stranu, što mi omogućuje neke scenske poteze koji nisu realistični, već su pomalo nadrealni, odvojeni od stvarnosti. To je razlog zašto sam se u konačnici prihvatila postavljanja tog komada", rekla je redateljica.

Ako pobijedi ljubav, pobjeđuje pravda

Tema – istospolna ljubav, kontekstualizirana među starije ljude koji preziru religiju – mogla bi se protumačiti kao provokacija. No, to je pojednostavljeno tumačenje, preplitko, smatra Milavić Davies, koja ističe kako je smisao teatra općenito propitivanje, tjeranje na promišljanje.

"Mi koji se bavimo kazalištem dužni smo to raditi na provokativan način – u tom se smislu nadam da su sve predstave na neki način provokativne, i da se time o čemu progovaraju obraćaju suvremenom gledatelju", istaknula je, jer "uloga je suvremenog teatra da bude provokativan, a ako to nije – zašto uopće nešto postavljamo?".

"Kazalište mora pronaći neki novi način pričanja priča koje su bitne za društvo, imati taj neki pogled na svijet koji se pita: 'Čekaj, što mislimo o ovome ili onome?'. Mora to postaviti na scenu i pokušati isprovocirati neki odgovor, reakciju. U tom se smislu nadam da je sve provokativno", napomenula je britansko-srpska redateljica Milavić Davies, rođena u Velikoj Britaniji, gdje je provela veći dio života, da bi se tek prije sedam godina profesionalno "vratila" u Srbiju.

Ključno je pritom pronaći načina kako to što radimo približiti suvremenom gledatelju – teatar mora progovarati o stvarima koje su njemu bitne; ne uspijemo li u tome, kazalište prestaje biti vitalni dio kulture, smatra.

Njezine se prpošne starice, 'živi arhivi socijalizma' kako ih sama autorica naziva, u predstavi bore - za pravdu.

"Pravda je čudan koncept. Ne može se lako odvojiti jedna pravda od druge. Tu je u pitanju neki moralni koncept, kako mi mislimo da bi svijet trebao izgledati. Znači – govorimo o pravdi kad je riječ o istospolnoj ljubavi i diskriminaciji starijih, ali iznad svega toga postoji jedna ljudska pravda, ona koja nam govori kako se najbolje ponašati. To, po meni, uvijek mora ići u smjeru ljubavi. To je ono na čemu sam inzistirala na svakoj probi u procesu nastanka te predstave – da o njoj govorimo kao o ljubavnoj priči, gdje ljubav mora pobijediti. A ako pobijedi ljubav, onda pobjeđuje pravda", pojasnila je.

U predstavi glume Svetlana Bojković (Dragica od koje sve počinje), Gorica Popović (Ruža, dobra vila) i Tatjana Bošković (Zagorka, nezgodna igračica u mirovini), te Sofija Juričan (Ivana, partizanka ex machina), dok Ivan Mihailović utjelovljuje "Ivanina sina, pisara i još ponekoga", a na pozornici je čitavo vrijeme pijanistica Gorica Šutić koja izvodi glazbu uživo.

"Kad sam čula da imam mogućnost za takvu podjelu, znala sam da glumačke uloge ne trebam ni režirati – jer te glumice već imaju jedno golemo iskustvo, različita iskustva, koja im daju neku dubinu. Ta dubina je ono što se igra u toj predstavi, to je ono što stvara te uloge. One u stvari igraju same sebe, igraju na neki način to što je bilo, čega se sjećaju", kazala je redateljica.

Publika bira između dva moguća kraja – sretnog i nesretnog

Fenomenu društveno-političkog autorica drame Olga Dimitrijević pristupa sirovo, ali ne bez osjećaja, ne jednodimenzionalno niti fatalistički, ali uz snažan ironijski otklon.

"Dimitrijević se tu ne oslanja isključivo ni na ironiju ni na fatalizam, našla se negdje između, njezini su likovi živa bića. Njezina je priča kao neka pukotina u zidu, gdje se o društveno-političkim temama ne govori eksplicitno, ona se ne oslanja na opće principe, prošlost o kojoj govori nije neko opće mjesto, već je to priča o tim ženama. Ona nalazi lik, govori o tome liku i progovara kroz njega. Zato i jest tako teško generalizirati prošlost – jer kako sve to što je bilo sagledati u cjelini? Nije ništa bilo u cjelini, svi su našli svoje priče", ističe Milavić Davies.

Jezik komada sam je po sebi "škrt, grub, dok se u didaskalijama nalazi sva njegova poetičnost" - zato se odlučila na poništavanje jasnih granica između replika i didaskalija, "sve pomalo porušiti i didaskalije preraditi u naracije".

Komad koketira i s kič-estetikom popularne glazbe, što redateljica opisuje kao "simfoniju": "To je ustvari jedan glazbeni komad, ne kao mjuzikl, nego se ta glazba nalazi u samoj strukturi komada, u načinu pisanja – taj komad je pjesma, jedna tužna ljubavna pjesma koja nas istodobno tjera i na plač i na smijeh. Tako sam ga doživjela, kao jednu divnu ljubavnu pjesmu. Zato se didaskalije, dijalog, sve prelijeva, ide jedno u drugo. Mi kao da ni nemamo scene, sve se nekako kreće, kao neka pjesma", pojašnjava redateljica.

Riječi s početka drame, "mračno je i mnogo mračno, a bit će još mračnije", na neki način sažimaju njezinu poruku, bez obzira na sretan svršetak. "Ali taj je sretan kraj upitan, upitno je da li to uopće i jest sretan kraj, može li u životu stvarno tako biti. Olga nam daje dva svršetka, a mi moramo izabrati između onog optimističnog i onog negativnog. Taj izbor prepušta publici", zaključuje.

Dramaturg je Dimitrije Kokanov, scenografkinja Marija Kalabić, a kostimografkinja Maria Marković. Glazbu je skladala Anja Đorđević, svjetlo oblikovao Radomir Stamenković, a zvuk Lidija Mirović.

Festival 32. Gavelline večeri ove se godine održava od 11. do 21. listopada a donosi deset predstava u službenoj konkurenciji za festivalske nagrade te jednu koja će igrati izvan konkurencije. "Moja ti" je u festivalskom programu u ponedjeljak 16. listopada, a nakon izvedbe slijedi, u atriju kazališta, razgovor s umjetnicima koji će moderirati teatrologinja Mira Muhoberac i glumica Gavelle Bojana Gregorić Vejzović.

(Razgovarala: Gea Vlahović)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kazalište, ZAGREB, GAVELLINE VEČERI, gavella, GDK GAVELLA