Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Kakvo smo to društvo u kojem je normalno da umirovljenici traže sezonske poslove?

Dnevnik HTV-a prije tjedan dana donosi reportažu iz Slavonije. U centru su štandovi hotelske industrije koja traži sezonsku radnu snagu. Među tražiteljima posla je i umirovljena gospođa koja već osmu godinu za redom traži naporni posao u turističkoj sezoni. Njoj uz bok stoji i diplomirani pravnik.

Piše: Maroje Višić

„Bitak je pao u zaborav“ (M. Heidegger). Ovim riječima Heidegger je otvorio poznato djelo egzistencijalne filozofije Bitak i vrijeme. Ono što je Heidegger primijetio jest propadnutost i zaborav čovjeka u njegovom navlastitom svijetu. Na pitanje kako je uopće tek moguće ponovno oslobođenje čovjeka i povratak iz zaborava, Heidegger nas je uputio na raskid s prošlosti i tradicijom kao onim činom kojim je tek moguće egzistiranje u pravosti.

Prijelomni momenti povijesti

Povijesne epohe određene su događajima iza kojih povratak na staro više nije moguć. Ovi događaji značajno su odredili čovjeka samog, njegov svijet i način na koji on doživljava sebe u okolnosvjetskom. Nakon Francuske revolucije nošene idejom prosvjetiteljstva više nitko nije mogao zamisliti povratak na ancien régime. Premda je Francuska revolucija, kasnije, urodila „terorom uma“ ideje o jednakosti i slobodi i danas su utkane u same temelje modernih društava. Viktorijansko doba i proboj tehnologije označio je kraj jedne epohe i početak jednog novog povijesnog ciklusa za kojeg je karakteristično iseljavanje sela i napuštanje dotadašnjeg načina rada, te nastanak Manchestera i drugih modernih gradova. Nitko više nije mogao zamisliti povratak na prethodne oblike rada i društvenog uređenja. No povijest ne treba glorificirati i romanizirati. I Francuska revolucija i industrijska revolucija imale su svoje žrtve. U prijelomnom središtu dvadesetog stoljeća, kao ono određujuće, je logor. Poučak iz ove povijesne epohe ne smije pasti u zaborav. Takve strahote trebaju u svijesti trajno budnim držati razumljenje da je „mir najveće političko dobro“ (Kant). Sva ova povijesna događanja na konkretan su način odredila ondašnje društvo postavljajući prekretnicu iza koje više nema i ne smije biti povratka na minula vremena.

Život u prošlosti

Ali što je s hrvatskim čovjekom? Koji je to povijesni oblik koji danas određuje našeg čovjeka? Rekao bih da je to duhovno ekonomska regresija koja smjera povratku na minula vremena i time je potpuno asinkrona sa sadašnjosti. Komunikacijski prostor prepravljen je diskursom koji više ne zahvaća stvarnost u kojoj živimo: predizborna kampanja za lokalne izvore svodi se na zaista „ključno“ pitanje o nazivu nekih trgova, informira nas se o unutarstranačkim nesuglasicama, građane se ideološki dijeli na ustaše i partizane, mlade osobe se pobuđuje na nasilje, netoleranciju i netrpeljivost prema drugom, drugačijem i različitom. S druge strane svjedočimo neodrživosti i nestabilnosti političkog sustava. No to očito i nije prevažno pitanje, jer ćemo na izglednim novim izborima opet birati isto – život u prošlosti. A presudno u tom izboru opet će biti teme iz minulih vremena.

Istovremeno potpuno nezapaženo ili barem s dozom ustaljene ravnodušnosti prolaze vijesti o migraciji naših sugrađana u „obećane zemlje“. Očito je da smo narod koji hoda. Pa tako hodamo za neku stvar ili hodamo protiv nečega. O takvim oblicima hodanja mediji nas stalno izvještavaju. Ali ima i treći oblik hoda, a taj hod ima karakter bijega. Taj hod hodaju svi oni koji napuštaju Hrvatsku, jer u njoj ne pronalaze dom. U tom smislu ti ljudi hodaju hod za život. Ali taj hod za život očigledno nema karakter nesnošljivosti i netrpeljivosti, pa se na glavnom zagrebačkom Trgu ne okupljaju mase prosvjednika.

Dnevnik HTV-a prije tjedan dana donosi reportažu iz Slavonije. U centru su štandovi hotelske industrije koja traži sezonsku radnu snagu. Među tražiteljima posla je i umirovljena gospođa koja već osmu godinu za redom traži naporni posao u turističkoj sezoni. Njoj uz bok stoji i diplomirani pravnik. Je li nekome možda nešto čudno? „Gdje je Jura?“ Pitanje je kakvo smo to društvo i država u kojoj je normalno da netko od 70 godina nakon što je proveo cijeli radni vijek i zaslužio mir u mirovini odlazi raditi sezonske poslove. A ti štandovi izgledaju kao sajam – sajam radne snage gdje se licitira tko će za manje novaca kupiti rad umirovljene gospođe ili diplomiranog pravnika. Na jučerašnjoj emisiji HTV-a Otvoreno jedan gost kaže da u Hrvatskoj ljudi ne žele raditi. Pretpostavljam da onda u Irsku, Njemačku, Kanadu i Novi Zeland naši ljudi idu turistički na poduži godišnji odmor kada nam je već ekonomija toliko jaka da to možemo priuštiti.

Ovakvi primjeri svjedoče povijesnom obliku koji danas dominantno određuje hrvatskog čovjeka. No čini se kako oni nisu u obzoru niti vlasti, a niti građana. Čovjek je pao u zaborav. Ako nam je uistinu do prosperiteta onda se znamenitim čini Heideggerova uputa da je napredak moguć raskidom s prošlosti i tradicijom. To ne implicira zaborav prošlosti, već prestanak življenja u vremenu koje nam ne pripada.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

emigracija, odlazak mladih, RAD, SLAVONIJA, PROŠLOST, Maroje Višić