Marko Ljubić

KOLUMNA MARKA LJUBIĆA: Gay aktivizam ponižava ne samo društveni poredak već i građanina homoseksualca

Zašto bi netko sam sebe svodio na isključivo jednu ljudsku dimenziju?

Piše: Marko Ljubić

Hrvatskom kruži tisuće „velikih ideja“, poziva, inicijativa, od kojih ni jedna – ključna, nacionalno nužna i vrijednosno ekvivalentna problemima u kojima se nalazimo. Bauk noviteta, promjena, bauk revolucije kako pozivaju organizatori – parada ponosa!

Što god rekli, iza kakvih se god poziva, pokliča, parola, transparenata krili, kakve god deklaracije promovirali, idejni utemeljitelji, promotori i organizatori promocije „spolnoga ponosa“ u suvremenoj Hrvatskoj – sami sebe svode na isključivo jednu ljudsku dimenziju, na što bi imali pravo kada to ne bi bila i postajala sve više utjecajem medija i državne politike - isključiva politika.

Od kada je Boga i svijeta, u svim civilizacijama o kojima imamo tragove, a čemu svjedočimo realno u hrvatskome društvu – uvijek je osnova prihvatljivosti svakoga poziva i vodstva bio legitimitet ili narodski rečeno – goli obraz. O tome, ali i devijacijama toga, svjedoči tisuće narodnih mudrosti. S obzirom da smo suočeni s potpunim razaranjem elementa legitimiteta ili gologa obraza, odnosno pozvanosti, opredijeliti ću se za narodnu:  Tko o čemu, kurva o poštenju!

Zašto bi se parada koju organizira nekoliko aktivista navodnih seksualnih sloboda – nazivala Paradom ponosa?

Kakve veze ponos kao kategorija ima s nečijom spolnošću, može li se čovjek i jedno cijelo društvo ponositi isključivo tom ljudskom oznakom, samo tom osobinom? Jesmo se sveli na vučiji čopor, kada mužjak koji ostvari u žestokome klanju sa svojim konkurentom i ubije ga ili otjera izranjenoga, slavodobitno zavija na proplanku nad ženkama koje čekaju parenje?

Nije li to izraz ponosa svojom spolnošću? Hoćemo li inaugurirati standard koji je ljudsko društvo napustilo od svojih najranijih prapočetaka?
Smije li se svesti društveno biće bilo kojega čovjeka samo na njegovu spolnost?

Što god rekli, iza kakvih se god poziva, pokliča, parola, transparenata krili, kakve god deklaracije promovirali, idejni utemeljitelji, promotori i organizatori promocije „spolnoga ponosa“ u suvremenoj Hrvatskoj – sami sebe svode na isključivo jednu ljudsku dimenziju, na što bi imali pravo kada to ne bi bila i postajala sve više utjecajem medija i državne politike - isključiva politika.

I kad se ne bi snažno ticalo drugih ljudi, velike većine drugih ljudi.

Biti prepoznat isključivo kao homoseksualac u današnjem društvu je nevjerojatna redukcija ljudske osobnosti, krajnje asocijalna dimenzija ljudskosti i posve nehumana kategorizacija društvenih odnosa u cjelini.

Možemo li zamisliti danas bilo koga, tko ide na kavu s prijateljem, prijateljicom i kaže – Idem na kavu sa gejem, možemo li zamisliti kirurga koji svakodnevno izvodi najsloženije operacije u bolnici koji doma kaže da umjesto s Antom ili Jelenom, radi deset sati dnevno sa gejevima, možemo li zamisliti odlazak u dućan kod geja, igrati tenis sa gejom, umjesto sa  čovjekom s imenom i prezimenom?

Ovo što nameću hrvatskome društvu udruge organizatori parada „ponosa“, upravo se sve više na to svodi.

Do jučer su naši susjedi, kolege s posla, prijatelji i prijateljice bili Ante, Jelena, Ivo, Mirza, Denis, više ili manje vrhunski profesionalci i uspješni ljudi, u čiju intimu nismo ulazili van onoga što smo bili spremni dijeliti ovisno od bliskosti, a danas i izgleda sve više – promotori homoseksualne spolnosti iz nekih razloga nastoje da svi ti ljudi jednostavno kod svih nas postanu samo – gejevi.

Nema ni jednoga jedinoga relevantnoga argumenta, dokaza, ničega, koji daje pravo liderima tih profesionalnih grupica promicatelja homoseksualnosti, da su ih naši susjedi, naša braća i sestre, da se poslužimo njihovim žargonom iz poziva, ovlastili da u ime njih rade to što – rade.

Tko je ovlastio nekoliko ljudi u tim udrugama po Zagrebu i Splitu zastupati sve gejeve u Hrvatskoj? Na temelju čega se oni mogu nazivati predvodnicima ili zastupnicima „zajednice“? Koje zajednice? Tko je i kada, gdje i na koji način popisao gejeve u Hrvatskoj, tko je to našim susjedima na čelo zalijepio traku sa natpisom – Ja sam gej?

Zašto to onda čine, zašto to podržava ova država, zašto nas se sve zajedno, neovisno jesmo li homoseksualci ili heteroseksualci, prisiljava podržavati ih, stajati iza njihovih ideja, zahtjeva, ulagati toliko pozornosti njima umjesto posvetiti se osobno i svi zajedno daleko realnijim, opravdanijim i aktualnijim pitanjima i problemima?

Tko je ovlastio nekoliko ljudi u tim udrugama po Zagrebu i Splitu zastupati sve gejeve u Hrvatskoj?

Na temelju čega se oni mogu nazivati predvodnicima ili zastupnicima „zajednice“?

Koje zajednice?

Tko je i kada, gdje i na koji način popisao gejeve u Hrvatskoj, tko je to našim susjedima na čelo zalijepio traku sa natpisom – Ja sam gej, tko svakodnevne ljude i njihovu intimu pokušava na posve nelegitiman način pretvoriti u javno zvono, ili tko to ima interesa od unutarnje kohezije jednoga društva koje tisućama godina sazrijeva između ostaloga i po pitanju suočavanja s ljudskom spolnošću, stvoriti tisuće malih geta, odijeljenih zajednica kako bi navodno stvorio – zdravo i integralno društvo?

U pozivu udruge Iskorak iz Zagreba stoji:  „Svi kojima je dosta diskriminacije, šikaniranja, prezira i šutnje,sve kojima je dosta nepravde, nabacivanja metaforičkim i stvarnim kamenjem, vrijeme je za revoluciju. Podržite svoje prijateljice, prijatelje, sinove, kćeri, braću i sestre, susjede - lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne osobe. Podržite sami sebe - izađite iz ormara, jer u ormarima se ne snivaju, ni ne rađaju revolucije! Pokažite da je borba za prava LGBT osoba borba za ljudska prava - borba za vaša i naša prava…..“

Ovdje je više nego očito kako ta udruga i njeni profesionalni voditelji i promotori uzimaju isključivo pravo misliti u ime svih ljudi koji se mogu na bilo koji način svesti pod ove podskupine koje su naveli, uzimaju isključivo pravo suditi i osuđivati, isključivo pravo definirati esenciju pojmova „sinovi“, „kćeri“, „braću“ „sestre“, „susjede“ – toliko isključivo da ne postoji nikakva dvojba, nikakvo pravo na prigovor,  jer revolucija je, ako je kome nepoznato, isključivo rušenje i urušavanje postojećega društvenoga poretka, pri čemu se nikako ne može govoriti o političko - državnom poretku, nego ukupnome poretku standarda i vrednota,i nametanje – novih.

Tako će nama u Hrvatskoj udruga Iskorak, Kontra, Rišpet ili kako se već sve ne zovu pokazati, nametnuti (revolucijom se nameću promjene da ne zaboravimo) nove vrednote, naučiti nas kako se odnositi prema svojim susjedima, sestrama, braći, djeci, prijateljima ili prijateljicama ili radnim kolegama i kolegicama. Sve će nama oni to objasniti, propisati, učiniti će nas ponosnima, vrijednima poštovanja, vratiti nam svima dostojanstvo, osloboditi će nas fašizma, ukratko – vratit će nam stvarne vrednote!

Ima li većega prijezira, većega bezobrazluka, da se vratimo na narodske kategorije, od toga da netko sam sebe, svoju ideju, svoje frustracije ili svoj ponos na kraju krajeva, nameće kao nužnost, kao prihvatljivi imperativ cijelome društvu, svim ljudima u okruženju?

To bi sve bilo egzotični avanturizam, pokušaj jednoga ili jedne od tisuća osoba ili grupica kroz ljudsku povijest i razvoj društva – da to njihovo nastojanje nije dobilo legitimaciju državnoga i medijskoga nasilja nad ljudima, koje nitko nikada ništa o tome svemu nije pitao.

Može li se ne nazvati nasiljem nad hrvatskom javnošću i Splitom paradiranje grupice različitih tipova sa svih strana svijeta i „regije“ koje je u praznome gradu „štitilo“ stotine do zuba naoružanih policajaca, s nevjerojatnom tehnikom i ogromnim troškovima koje plaćaju oni – koji ne žele i ne prihvaćaju revoluciju!

Hrvatsko društvo je usprkos svim nastojanjima udruga Iskoraka, Kontre, Rišpeta i sličnih davno na svojim tradicijama evoluiralo do visokoga stupnja humanizma, prije svega na kršćanskim vrednotama – koje takvim jedinkama, takvim ljudima omogućuju punu socijalnost. Umjesto onoga što ih razlikuje, vrednuje ono što je kod njih dobro, prihvatljivo, socijalno i tako se u ogromnoj većini slučajeva ponaša prema njima. I, svejedno je o kojoj se „manjini“ radi.

O kojoj to nepravdi govore aktivisti gej udruga?

Postoje li u Hrvatskoj postoje nekakve seksualne milicije, posebni odredi koji imaju ovlasti upadati u stanove, na radna mjesta, pratiti i uhoditi svakoga, a posebno s namjerom istražiti spolnu sklonost hrvatskih građana? Postoje li legalne trupe koje to rade, postoje li nelegalne, onako – narodne milicije, koje se time bave i svakodnevno, teroriziraju one koji se mogu svesti pod englesku kraticu LGBT?

Je li u Hrvatskoj, a to je lako provjeriti u godišnjim policijskim izvješćima, na bilo koji način statistički, više nego bilo koju drugu kategoriju ljudi ili zbog bilo koje druge ljudske kvalifikacije, netko progonio i ugrožavao gejeve?

Nije.

U pismu koje organizatori Zagreb pridea šalju svojim kolegama u Splitu, a to su pismo kao sveto slovo prenijeli svi najvažniji mediji poziva se Split i građani toga grada na njegove „slobodarske i antifašističke tradicije“ kako bi isključivo podržali paradu „ponosa“ u Splitu.

Ne znam zašto mi ovaj poziv neodoljivo sliči na izjavu Milorada Pupovca da su Srbi u Hrvatskoj ljevičari, antifašisti i upravo zbog toga je on taj koji donosi odluku o proglašenju „antifašista godine“, on – jedan i jedini!

U toj poruci implicira se svako nepodržavanje, svako ignoriranje, svaka nezainteresiranost – fašizmom, neslobodom, svako odustajanje od toga i potpore tim aktivistima – neponosnim!

Nije li tako mala grupica ljudi, tako reducirane društvene prepoznatljivosti, preuzela sebi kao isključivo pravo, ali i društvenu odgovornost koja bi morala ići uz to – vrhovnoga arbitra novoga ljudskoga i društvenoga poretka u Hrvatskoj?

Nije li to iz svih povijesnih saznanja  bio jedan od osnovnih elemenata nastajućega nasilja, totalitarizma, nije li svako isključivo pravo bez verificirane najšire društvene legitimacije – samo srce fašizma?

Gej aktivisti se u svojoj agresivnoj promociji pozivaju na najviše ljudske vrednote odnosno pojmove koji ih označavaju.

U svakome njihovome proglasu pozivaju se na jednakost.

Kakvu jednakost?

Koju?

Jednostavno, smatrati sebe manjinom, na temelju toga inzistirati na pravima, realnim ili nerealnim, u startu podrazumijeva – nejednakost i nemogućnost jednakosti.

Kako je moguće pomiriti pojmove – manjina i jednakost u isključivoj potpunosti!?

Tko treba u tome zahtjevu prihvatiti kompromis i smiju li se sva pitanja i problemi rješavati kompromisom'?

Hrvatsko društvo je usprkos svim nastojanjima udruga Iskoraka, Kontre, Rišpeta i sličnih davno na svojim tradicijama evoluiralo do visokoga stupnja humanizma, prije svega na kršćanskim vrednotama – koje takvim jedinkama, takvim ljudima omogućuju punu socijalnost. Umjesto onoga što ih razlikuje, vrednuje ono što je kod njih dobro, prihvatljivo, socijalno i tako se u ogromnoj većini slučajeva ponaša prema njima. I, svejedno je o kojoj se „manjini“ radi.

Nije li poniženje za vrhunskoga književnika ako se umjesto njegovih sjajnih romana, pjesama, njegovoga intelektualnoga opusa, u prvi plan ističe njegova spolna sklonost, ma kakva ona bila?

Inzistirati na kategorijama koje sama različitost u svojoj prirodi eliminira kao nemoguće, na nedefiniranim ljudskim pravima, na „pravu na djecu“, što profesionalni promicatelji homoseksualnih sklonosti kao vrhunskih općeljudskih vrednota čine sve agresivnije i radikalnije, na pravu na „obitelj“, na pravu na „brak“, nužno znači nasilje nad većinom u danom trenutku, a još sigurnije – radikalizaciju društvenih odnosa i getoiziranje običnih gej pojedinaca, ili da se vratimo na proglase Iskoraka naših „susjeda, sestara, braće, prijatelja“, što jednim običnijim i normalnijim rječnikom možemo nazvati – ljudi.

To su jako opasna nastojanja, to nema nikakve veze s ljudskim slobodama, nema veze sa čovjekovom prirodno-socijalnom esencijom, nema veze ni sa čime humanim ni ljudskim.

A ima sa prostitucijom čovjeka.

Nije li poniženje za vrhunskoga književnika ako se umjesto njegovih sjajnih romana, pjesama, njegovoga intelektualnoga opusa, u prvi plan ističe njegova spolna sklonost, ma kakva ona bila?

Nije li za jednoga nogometaša, sportaša u bilo kojemu sportu, ključna odrednica je li uspješan u športu, ili mu njegovu prepoznatljivost treba jamčiti njegova spolnost?

Nije li uvredljivo za ljudsko društvo osporavati u ime promoviranja spolnosti, kakva god ona bila, a ponajprije one drugačije, one nereproduktivne koja koliko god ljudsko društvo ovladavalo esencijom samoga života, nikada neće biti temelj razvoja vrste, a čovjek je uz sve – biološka vrsta i nikada to neće prestati biti, sve druge ljudske vrijednost? Nužne, prihvatljive, esencijalne socijalne osobine i vrednote čovjeka?

Jer svi nastojimo svojim postojanjem, ponašanjem, djelovanjem, ponuditi drugima oko nas, cijelome društvo ono što je najbolje kod nas? Zar da prihvatimo poziciju da je kod svakoga homoseksualca najbolje kod njega to što je – homoseksualac?!

Onaj tko je pratio i voli američki nogomet (NFL) mogao je ove godine vidjeti da upravo ljudska spolnost prije svega gura u drugi plan samu esenciju sporta i vrijednosti sportaša. Michael Sam, deklarirani gej, nogometaš  sa sveučilišta Missouri izabran je u sedmoj, posljednjoj rundi drafta kao pojačanje nogometne momčadi St. Louis Rams. Izabran je kao 249. od ukupno 256. budućih vrhunskih američkih nogometaša, s  kojima će – igrati američki nogomet pred milijunima gledatelja. Izabran je usprkos tome što je na testiranjima prije drafta ima vrlo loše rezultate i nikako nije mogao po profesionalnim standardima postati vrhunski nogometaš. Ni približiti se draftu!

LJUBLJENJE DVA MUŠKARCA S RAZMAZANOM TORTOM NA LICU U PROGRAMU ESPN-A IZAZVALO JE ŽESTOKE REAKCIJE


Trodnevni TV spektakl pratilo je oko 50 milijuna gledatelja u SAD, a kamere ESPN - a izravno iz doma nogometaša Sama prenosile su njegovu reakciju na – izbor u NFL. On i njegov dečko, Vito Cammisino, kolega s fakulteta, namazali su tortu jedan drugome po licu, ližu je i jedu jedan drugome iskazujući na taj način – što?

Ljubav? Slobodu? Osnovne vrednote koje imaju?

Vrlo, vrlo teško.

Naime, taj događaj, zapravo samo nameće nužno pitanje – je li taj dečko izabran kao vrhunski nogometaš, je li on uopće vrhunski nogometaš, ili je u to elitno športsko društvo ušao kao – homoseksualac? S obzirom da je Sam neposredno prije drafta, kako bi gej aktivisti rekli, izišao iz ormara, i nizom konferencija objavio svoju spolnu sklonost, teško se oteti dojmu kako mu je to u poslu kojim će se baviti bilo uvjerljivo veća preporuka od stvarnih kompetencija. Socijalnih i profesionalnih kompetencija.

Ako je bilo tko u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj gledao samo povremeno HTV mogao je, prvo u emisiji Nedjeljom u 2, a naglo nakon toga redovito u  dominantnim medijima, uočiti gospođicu Mimu Simić. Njezino sudjelovanje, njezine poruke, intelektualne mogućnosti, njezine socijalne kompetencije koje je „promovirala“ u Stankovićevoj emisiji, uz neprofesionalno ponašanje samoga Stankovića, zatim njeno pojavljivanje kao voditeljice intelektualne emisije „Peti dan“, vrlo je usporedivo s ponašanjem nogometaša Sama.

Treba li i smije li jedno uređeno društvo sve to, sve te vrednote i standarde svjesno kompromitirati kako bi promoviralo nečiju – spolnu sklonost i u biti – intimu koja se ne tiče društvenoga okruženja?

Ne znam kako Sam igra nogomet, ali znam da Mima Simić ni po jednome drugome kriteriju, već prvo, po prostituciji udarne emisije nacionalne televizije koju njen voditelj doslovno srozava ispod granice dostojanstva, drugo, zbog svoje spolne sklonosti, nije mogla biti gost emisije, a nakon toga voditelj intelektualne televizijske rasprave.

To je svakome tko je ikada pogledao, usprkos srozanim kriterijima posve jasno, bjelodano.

Mima Simić je jedna od vodećih gej aktivistica u Hrvatskoj. Kao takva sjedi u raznim državnim odborima, komisijama za dodjelu novca institucijama, udrugama, medijima, ona je od engleske dadilje, samo zbog svoje homoseksualnosti postala – stručnjak za sve i svašta!

Je li to sloboda? Je li to vrednota koju treba promovirati? Je li to jednakost?

Što će biti ako Sam bude loše igrao nogomet, a to je vrlo vjerojatno, jer je izabran usprkos tome što je podbacio na svim testiranjima prije drafta, ako to kao što je očekivano i već viđeno, bude javno obrazlagao nesnošljivošću svojih suigrača, netolerancijom, mržnjom, ili na hrvatski način rečeno – fašizmom?

To je uvjerljivo veća realnost, nego da bude veliki nogometaš, kao što je uvjerljivo jasnije da Mima Simić u normalnim, društveno poželjnim okolnostima i standardima, ne bi bila voditelj ugledne tv emisije, jer jednostavno – nema ni intelektualne ni bilo kakve društvene kompetencije za to. Treba li i smije li jedno uređeno društvo sve to, sve te vrednote i standarde svjesno kompromitirati kako bi promoviralo nečiju – spolnu sklonost i u biti – intimu koja se ne tiče društvenoga okruženja?

Nije li potencijalno zastrašujuće da predsjednik Barack Obama javno čestita Samu „hrabrost“, čineći od njegovoga porno filma pred cijelom nacijom vrhunsku državnu formu i vrednotu, nije li jednako potencijalno zastrašujuće da Vesna Pusić u ime hrvatske države tisućama silovanih žena pretpostavlja javno, bez ikakve dvojbe – paradu „ponosa“ u Splitu?

Promotori gej seksualnosti, upakirane naravno u „ljudske slobode“ smiju sve.

.......

 

.......

 



Ljudska prava na koja se aktivisti ili profesionalni promotori gej sklonosti danas pozivaju odavno su definirana.

To su:

1.  Osobna prava,  2. Politička i civilna prava, 3. Socijalna i ekonomska prava,  4. Prava treće generacije.

Zahtjevi gej populacije se svode na sve ove grupacije međunarodno poznatih i definiranih prava, ali ovo što rade i čime se bave može se svesti na politička i civilna prava.

Meni osobno je ponajbolja definicija tih prava ovo:

"Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja u svakom slučaju ostaju održiva i država ih ne može ograničavati. Oznaka “urođena” i “neotuđiva” prava potiče iz vremena borbe protiv apsolutizma…… Jezgri ljudskih, odnosno osnovnih, prava pripadaju dostojanstvo čovjeka, pravo na razvoj ličnosti, jednakost pred zakonom i ravnopravnost, sloboda religije i rasuđivanja, sloboda mišljenja, sloboda tiska i informacija, sloboda učenja, sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja, sloboda izbora zanimanja i sloboda rada, nepovredivost stana, jamstvo privatnog vlasništva, jamstvo prava na nasljedstvo, pravo na azil i peticiju, kao i zakonska prava poput zaštite od neopravdanog hapšenja …"
[Wichard Woyke - nakladnik, Mali rječnik međunarodne politike, Bonn 1994.]

Još preciznija definicija po oblastima ljudskih prava je: pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnoga i ponižavajućega postupanja, zabrana ropstva i prinudnoga rada, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, kažnjavanje samo po zakonu, pravo na poštivanje privatnoga i obiteljskoga života. Sloboda mišljenja, savjesti i vjere, sloboda izražavanja, sloboda udruživanja, pravo na sklapanje braka,pravo na djelotvornu pravnu zaštitu i zabrana diskriminacije.

To su ljudska prava iz Konvencije Ujedinjenih naroda iz 1948. godine, koja su praktično u potpunosti uvedena i razrađena  u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda usvojenoj u Rimu, 4. Studenoga 1950. godine, koju je Europska Unija prihvatila kao svoj pravni i temeljni akt.

U članku 12 Konvencije, regulira se  - Pravo na sklapanje braka.

Doslovno stoji : „Muškarci i žene odgovarajućega uzrasta imaju pravo stupiti u brak i zasnivati obitelj sukladno unutarnjim zakonima koji reguliraju ovo pravo“


 

 

 

 


Upravo zbog zalaganja za obranu ovih prava jučer je „Parada ponosa“ proglasila Željku Markić – homofobom godine!?

Kamo to vodi?

Nije li sve izraženiji radikalizam, uz potporu snažnih financijskih i međunarodnih centara, u kojima vrlo vjerojatno dio ljudi homoseksualne sklonosti, dovoljno moćnih svoju različitost i vrlo vjerojatno dio socijalnih frustracija, nastalih zbog „različitosti“ tijekom života, otvoreni izazov, kako uređenome društvu još i više – običnome ljudskome razumu?

Smije li čovjek koji drži do sebe, svojih socijalnih standarda i znanja, svoje komunikativnosti i u konačnici gologa obraza neupitno prihvatiti i dopustiti nekolicini profesionalnih aktivista ničim legitimiranih, bez ikakve socijalne, znanstvene i humanističke kompetencije, nasilje nad svojim društvom, ali i zdravim razumom?

Smije li to čovjek dopustiti kako zbog sebe, u konačnici i zbog svoga prijatelja drugačijih spolnih sklonosti?

Smije li se prijatelju lagati, smije li ga se ohrabrivati u nečemu što nije dobro, što nije moguće, smije li se osobno i društveno, silovati znanost, prirodni, biološki i socijalni temelji samoga čovjeka i uopće ljudske vrste i čovječanstva?

Ne.

Isključivo ne i to nije ugrožavanje nekoga zbog spolnih sklonosti, to je vraćanje spolnih sklonosti u njihovo prirodno i društveno prihvatljivo stanje. I na mjesto koje im pripadaju!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

GAY PRIDE, HOMOSEKSUALNOST, SPLIT PRIDE, ZAGREB PRIDE