MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA: Hrvatskoj je potrebna nada kao žednome voda, a nju nam Zoran Milanović ne može pružiti

Tko će još dvije godine izdržati u ovome beznađu?

Piše: Mislav Miholek

Kao vrtićko dijete, krajem osamdesetih, na radio-valovima izrazito sam volio tri pjesme. Prva je "Korak od sna" Prljavog kazališta (1983.), druga je "Pelud i svila" Meri Cetinić (1988.), a treća je  "Nada" Gabi Novak (1985.). Ne mogu opisati koliko sam ozbiljno shvaćao stihove Arsena Dedića iz  treće skladbe.

 

Cijela pjesma mi je bila kao roman, muzika pokojnog Đorđa Novkovića i danas me uvijek vrati u djetinjstvo, jedna svečana i ozbiljna atmosfera, jednostavno, iako dijete, dobro sam shvaćao o čemu pjeva Gabi Novak. Nada je nešto temeljno ljudsko. Kršćanstvo barata s nadom vrlo često, sveti Pavao imenuje da su tri temeljne kršćanske kreposti vjera, nada i ljubav. Za svakog kršćanina taj trolist je recept dobroga života. Ali nada nije važna samo vjernicima, dovoljno se sjetiti Ernsta Blocha.

Gledam svoju generaciju, dosta je ljudi, primjerice, otišlo u Kanadu. Dobar dio je razasut Europom, dok svako toliko netko objavi da diže sidro i bježi van. Većina bi vrlo rado otišla van, samo nisu u mogućnosti

Da nastavimo u stihovima, u Hrvatskoj vlada virus apatije. Ovdje postoji nepodnošljiva atmosfera beznađa. Generacije mojih predaka su često zbog političkog bunta završavale po raznim zatvorima zbog preduge jezičine (koju sam i ja nažalost baštinio), ali uvijek su imali posla. Možda ih je taj posao nosio daleko od rodnih mjesta, ali do tridesete godine svi su imali stalno radno mjesto, zasnovanu obitelj i više-manje su znali kamo idu. Gledam svoju generaciju, dosta je ljudi, primjerice, otišlo u Kanadu. Dobar dio je razasut Europom, dok svako toliko netko objavi da diže sidro i bježi van. Većina bi vrlo rado otišla van, samo nisu u mogućnosti.

Kad je Hrvatska krenula u samostalnost, govorilo se da kada ćemo imati vlastitu državu više nećemo morati raditi. Primjerice, u Njemačkoj. Čuveno jugoslavensko gospodarsko "čudo" je svoju nezaposlenost riješilo tako da je sredinom šezdesetih širom otvorilo granice. Socijalistički raj u kojem je do samoga kraja vladala nezaposlenost, ali barem su fakultetski obrazovane osobe lakše dolazile do posla. Danas je fakultet veliki minus kada se traži posao. Ono što je tragedija suvremene hrvatske države, da prije, kada Hrvatska nije bila samostalna, ljudi nisu htjeli ići van, nego su jednostavno morali. Ove 2014., ne samo da se opet mora ići van, nego mlade generacije to i žele. Dobili smo državu, a nestat ćemo ubrzo kao narod.

Priznajem, kao djetetu don Anto Baković mi je bio vrlo zabavan i mislim da ga baš nitko tada nije pretjerano shvaćao. Bili smo još u euforiji stvaranja države. Ali Hrvatska i domicilni Hrvati po prvi put se nalaze u situaciji da se rađa sve manje djece i da sve više mladih, i to primarno obrazovanih ljudi, jednostavno bježi van. Koliko god da ljudi kao akademkinja Alica Wertheimer-Baletić, prof. Anđelko Akrap i prof. Stjepan Šterc godinama govore da smo ušli u demografsko crnilo i da se nešto mora promijeniti, izgleda da to nikoga ne zanima. Nas neće biti i to je isključivo naša krivnja. Ovo zvuči jezovito, ali to je tako. Nikakva "belosvetska zavera", nikakav vanjski neprijatelj, nego hrvatska inertnost. Mi smo na kraju puta.

Zoran Milanović je zavio Hrvatsku u crne misli. Nije u stanju pokrenuti nikoga. On donosi razdor, donosi apatiju, doslovce propovijeda beznađe

Da bi Hrvatska krenula u demografsku obnovu potreban je gospodarski rast, tako da bi se imale sa čime financirati konkretne demografske mjere. Stručnjaka tu ne manjka. Ali hrvatsko gospodarstvo dolaskom Zorana Milanovića na vlast sustavno propada. Kao papagaji, svi razumni mediji to pišu. Slušamo to na radiju, gledamo to na televiziji, čitamo to u novinama i na internetskim portalima. Ljudi su izgubili neku temeljnu radost. Manje se smiju, manju su radosni. Jedino se roditelji i dalje raduju svojoj djeci. Ali djece je sve manje.

No ono što je puno gore od gospodarskog kraha, krah je nade. Zoran Milanović je zavio Hrvatsku u crne misli. Premijer Hrvatske nije u stanju pokrenuti nikoga. Milanović donosi razdor, donosi apatiju, doslovce propovijeda beznađe. Ako evanđelje doslovce znači dobra, radosna vijest, onda je Milanović suprotnost tome, on širi loše, tmurne vijesti. Ali ono što je najgore, on zaista ne shvaća kakav ima učinak na hrvatsko društvo. Ne shvaća kakav je destruktivac.

Da bi se nešto promijenilo na bolje, potrebna je nada. Zoranu Milanoviću nada ne treba. Hrvatskoj nada treba više od ičega. Tko će još dvije godine izdržati u ovome beznađu? Nama ne treba revolucija, nama ne treba ulica, nama ne treba nasilje. Jedini tko može maknuti Milanovića jesu članovi SDP-a i to demokratskim putem jer je sasvim očito da se sam ne želi maknuti. Ako ne ode demokratski, samo Bog zna što će još lošega zadesiti ovu nesretnu zemlju. U svakom slučaju, nama treba nada da bi bolje živjeli, da bi bili bolji i da bi nešto ostavili ovima koji dolaze iza nas.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mislav miholek, arsen dedić, nada, zoran milanović