Marko Marinić

KOLUMNA MARKA MARINIĆA: Slučaj Šprajc: 'Neovisno' programsko vijeće tražilo je i dobilo - glavu urednika

Na žalost, cijeli slučaj već naginje političkoj dimenziji, i opet će se izgubiti bit sadržaja - prava istina o Vukovaru.

Piše: Marko Marinić

HTV ne bi trebao kupovati sapunice jer je sapunica sam po sebi. Višeslojno kažnjavanje Zorana Šprajca s neuvjerljivim i nelogičnim objašnjenjem je još jedna u nizu dubioznih odluka Ravnateljstva državne televizije. Zakon o HRT-u i Programsko vijeće, čiji je idejni autor Antun Vujić, još za vlade Ivice Račana, svakim danom doživljavaju svoju autonegaciju.

Za pretpostaviti je da je upravo logika Šprajcovih odgovora dodatno iziritirala njegove oponente koji su u maniri progonitelja prava slobode javne riječi zatražili voditeljevu glavu, i napola je dobili.

Programsko vijeće, ustanovljeno da na HTV-u smanji utjecaj politike, pretvorilo se u jednu od najpolitiziranijih tijela u Hrvatskoj.

U Programskim vijećima koji egzistiraju već godinama, uključiv i aktualno, ne samo da se odvija strančarenje, već je i ideološka podjela na razini četrdeset i treće godine prošlog stoljeća. Ima li netko da ne zna kojoj opciji pripadaju „neovisni“ intelektualci Josip Jović i Ante Tomić, ili, Milan Kujundžić i Ivo Goldstein?

U tako sastavljenom tijelu nije se drugo moglo očekivati već posvemašnji nered koji tamo vlada. Budući je i Nadzorni odbor HRT-a sastavljan na sličan način razumljivo je rasulo koje vlada u poslovanju te kuće, na tisuće zaposlenih koji ne znaju što im je zadaća, marketing nezainteresiran za posao i zaradu, kupovina vanjske produkcije za koju su vezane aktualne afere milijunskih pronevjera, programski sadržaji više nego upitne kvalitete... Dakle, „slučaj Šprajc“ je samo nastavak jedne intenzivne produkcije negativnih događaja iz Hrvatske televizije. Zoran Šprajc je smijenjen jer je javno odgovorio zahtjevima članova Programskog vijeća. Normalno da je javno odgovorio, jer su i navedeni zahtjevi već izvjesno vrijeme dostupni javnosti. Apsurdno je da javna televizija uporno inzisitra na raznim tajnostima, pa i onima potpuno nelogičnima.

Može se raspravljati bi li snimka u opširnijoj varijanti iskazivala drugačiji kontekst objavljenog razgovora Predsjednika sa zapovjednikom obrane Vukovara. No, tada se traži objavljivanje cjelovitijeg sadržaja, a ne teži zabrani objavljivanja i sotonizaciji onih koji su je odlučili objaviti.

Za pretpostaviti je da je upravo logika Šprajcovih odgovora dodatno iziritirala njegove oponente koji su u maniri progonitelja prava slobode javne riječi zatražili voditeljevu glavu i napola je dobili. Glavna prijeporna točka cijelog povoda udara na slobodu medija je autentičnost snimke razgovora Franje Tuđmana i Mile Dedakovića. No, ona, takva kakva je prikazana, već se godinama nalazi u arhivi Hrvatske televizije.

Zoran Šprajc i Hrvoje Zovko ne mogu biti i nisu odgovorni za njen sadržaj. Odgovornost za eventualnu mogućnost da arhiv HTV-a čuva krivotvorine leži u pomenutima neredu i neradu koji vlada na HRT-u. Može se raspravljati bi li snimka u opširnijoj varijanti iskazivala drugačiji kontekst objavljenog razgovora Predsjednika Republike sa Zapovjednikom obrane Vukovara. No tada se traži objavljivanje cjelovitijeg sadržaja, a ne teži zabrani objavljivanja i sotonizaciji onih koji su je odlučili objaviti.

Na žalost, cijeli slučaj već naginje političkoj dimenziji, i opet će se izgubiti bit sadržaja, a bit je prava istina o Vukovaru, koja ima svoje godine ispred i godine iza objavljene pola minute razgovora Tuđmana i Dedakovića.

Zato od aktualnog slučaja treba pokušati izvući korist. Uskladiti snažni pritisak javnosti, principijelnih pojedinaca i organizacija na novi Saziv hrvatskog sabora da pod hitno preuzme vlasničku odgovornost za stanje na HRT-u, te donese Zakon koji će zagarantirati pravu slobodu javne riječi i objektivnog informiranja.