A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://politikaplus.com//upload/images/arhiva/badco-001.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

1 siromašan i jedna 0: Bogatimo se dodavanjem nula? | Politika+
Kultura

PREMIJERA U ITD-U: 1 siromašan i jedna 0: Bogatimo se dodavanjem nula?

Piše: Elizabeta Hrstić

Prvi film, Lumiereov "Izlazak radnika iz tvornice" prikazuje doslovce to: masu radnika na vratima tvornice. Prvi i jedini put na filmu, da je gubitak posla prikazan na takav način. Što će se zbiti s tom masom duša nakon što su napustili radno mjesto? Hoće li oslobođenost od nužnosti automatizma doista donijeti neki vid slobode pojedincu? Što kad se čovjek osjeti iscrpljenim i nepotrebnim?

Automatizma koji je pratio rad, nije se tako lako osloboditi, no on nekako u slobodi od rada, postaje besciljan i raspršen, nekoordiniran.

"Umoran čovjek je samo iscrpio realizaciju, dok je iscrpljen čovjek iscrpio sve mogućnosti" (G.Deleuze)

Za čitavog trajanja ove predstave, glumci/performeri izvode koreografiju kretnji. Dok na velikom ekranu pratimo Lumiereov film i slike izlaska radnika iz tvornice,  pokreti glumaca su nalik različitim radnjama, automatiziranima, ali svrhovitima. Inteligentnima i maštovitima. Skladnima u svojim nesinhroniziranostima. Glumci (radnici) dio su procesa (industrijalizacije) i time dio izvjesnosti koja smiruje.

Kad završi film, kad radnici odu u neku novu budućnost, i neku novu filmsku priču (postindustrijalizacijsku), i pokreti glumaca su sve nemirniji, u rasapu i neskladu, gube se u slobodi, u individualnosti koja ne pronalazi smisao.

Nakon prvog filma, povijest se ubrzano odvija. Kako povijest radnika, tako i povijest filma. Dakako, i povijest plesa, koreografije. Najednom postajemo bombardirani šizofrenim slikama, televizijom, kakofonijom glasova, ubrzanim govorom... sve je krcato informacijama i ponudama, no bez emocija, lišeno sadržaja.




Kao da se sve raspršilo u nepovrat: mnoštvo blještavih lažnih izloga, iz kojih što više možemo birati, to manje toga uistinu želimo. Tako one prve slike iz prvog filma, postaju dio nostalgije, izgubljenog sklada. Industrijski proletarijat mogao je razdvojiti rad od slobodnog vremena, a u tom dijelu slobodnog vremena, mogli su imati svoj san, kojeg je dio i oslobađanje od moćnika. Politički su se organizirali i vjerovali u svoju snagu, u mogućnost promjene. U neki vrli novi svijet.


Igra s naslovom predstave potječe od "Godardovog aksioma kapitala": jedan siromašan i jedna nula daju jednog manje siromašnog. Jedan manje siromašan i još jedna nula čine još manje siromašnog...i tako do bogatog koji s pribrajanjem nula postaje sve bogatiji. Nule bogate kapitaliste, a same ostaju - nule.


U postindustrijskoj ekonomiji, nema više razdvajanja rada od slobodnog vremena.. Svi ljudski resursi počinju biti sluge ekonomskoj proizvodnji - proizvodni proces i prosperitet počinju proždirati ono individualno, ljudske duše.

Gdje uopće ubaciti nekakvo političko djelovanje i čemu?

Tako dolazimo do postindustrijskog umora, odnosno nezdravog umora ili iscrpljenosti. Praznina, beznađe i automatiziranost duše postaju opće mjesto, kolektivno pitanje. Lumierov film je i početak povijesti kina. Kasnije, kina više ne žele prikazivati takve realne, kolektivne priče.

Prikazuju snove (tvornice snova), a rad i radno mjesto više nije dio sna.

U filmu "Izlazak radnika iz tvornice", izlazak radnika se "koreografiralo" tako što je taj izlazak morao biti postupan, u skladu s brojem slika, odnosno trajanjem filma. S postindustrijalizacijom se i koreografija znatno mijenja.

Na sceni je desetak glumaca/performera, namjerno odabranih tako da se međusobno jako razlikuju: po visini, ljepoti odnosno skladu tijela, godinama, boji lica i "zračenju". Performeri izvođenjem koreografiranih pokreta u stvari rade svojevrsnu analizu rada. Ishodišta kretnji kojima se simuliraju različite radnje (na različitim radnim mjestima) su u avangardnoj koreografiji: kretnje se ne rukovode izvanjskim dojmom, nego nekim unutarnjim, nevidljivim impulsom, i kontemplacijom.. Sve je nekako naglašeno anatomski, estetika u oku promatrača kao da je ono manje bitno. U stvari, i gledatelj osjeća umor, a kako predstava odmiče, sve teže se prati.

Da, i gledatelj osjeti iscrpljenost. Težinu.



Propituje se i tijelo spavača, čovjeka koji ne radi nego spava i analiziraju se putevi njegovog tijela koje se okreće u snu. "Tijelo spavača više nije tijelo konstrukcije, to je tijelo opuštanja (otpuštanja) i lakoće, meso bez kostiju. Tijelo će iskoristiti minimum energije i maksimum vlastite težine, ne bi li ostalo na istom mjesti".

Nameće se paralela sa radom i ne-radom, s osjećajem "lake težine" i "teške lakoće". Doista, ima li što teže od neobavezujuće lakoće?

Igra s naslovom predstave potječe od "Godardovog aksioma kapitala": jedan siromašan i jedna nula daju jednog manje siromašnog. Jedan manje siromašan i još jedna nula čine još manje siromašnog...i tako do bogatog koji s pribrajanjem nula postaje sve bogatiji. Nule bogate kapitaliste, a same ostaju - nule.

Šteta što predstava s ovakvom tematikom nije bila atraktivnija i komunikativnija. Iako, potpuno je jasan njen cilj: izazvati takav efekt na gledatelja da i sam osjeti ne samo umor, nego i tupost i bezizlaznost, izbombardiranost riječima, slikama i kretnjama, gotovo potpuno bez glazbe.

Ipak, kroz sve se provlači jedna nit nostalgije za vremenom kad su, unatoč teškoćama, postojali snovi koji su hranili duh. Danas imamo umjetne snove, hrpe snova, koji se hrane nama i iscrpljuju nas.



U listopadu prošle godine, u Grazu, u okviru međunarodnog festivala suvremene umjetnosti "Štajerska jesen" bila je svjetska premijera ove predstave, koju izvodi autorsko društvo BAD co. Izvrsno je prihvaćena i pohvaljena.


U sklopu nedavnih zagrebačkih nastupa, u Teatru ITD, predstava se izvodila u hrvatskoj i u engleskoj verziji. Nadahnuta je djelima A. i L. Lumiera, S.Becketta, J.L.Godarda, H.Farockija i Vlade Kristla.


Redatelji su Tomislav Medak i Goran Sergej Pristaš, a autori i izvođači su: spomenuti redatelji te Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec.


Dramaturgija: Ivana Ivković, a ostali umjetnički suradnici: Slaven Tolj, Silvio Vujičić, Ana Hušman, Alen Vukelić, Ira Payer, Tina Ivezić i drugi.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Goran Sergej Prist, Tomislav Medak, teatar itd, elizabeta hrstić, teatar, kazalište