Elizabeta Hrstić

KNJIŽEVNA PREPORUKA: Damir Karakaš - Okretište, poetski triler o povratku iz ponora

Roman se čita u dahu, kao kronologija silaska u ponor i nepredvidivog uspinjanja.

Piše: Elizabeta Hrstić

"Čitam puno i fanatično", kaže Damir Karakaš. A zatim još i: "Književnost ima smisla tek ako radiš nešto novo, ako pronađeš vlastiti rakurs. Književnost nije opisivanje događaja nego – jezik."

Imamo hiperinflaciju pisaca ili 'pisaca' koji su uvjereni da im je s ranom mladošću završila era čitanja, a započela era bogomdanog talenta. No tek posvećen čitatelj, posvećeno i piše. Posvećeno, dobro i iskreno, pisati se može samo o onome što jako dobro poznajemo, o onome što nas je 'žigosalo. I to se uvijek vidi i osjeti na stilu pisanja.


'Okretište' je prema riječima autora njegov najintimniji roman, bolno autobiografski ("Dok sam pisao, boljelo me svako slovo"). Napisan je s višegodišnjim odmakom od traumatičnog događaja - kad je doživio težak fizički napad nepoznate osobe (ili osoba), te se u bolnici mjesec dana borio za život. Roman je, dakle, autofikcija, a glavni protagonist priče je Damir. Čak i mimo dramatičnih događaja, ponekad ne razlučujemo jasno stvarnost od sna – u rekonstrukcijama nekih događanja, često ne znamo koliko ima podsvjesnog, kod ovakvih trauma, miješaju se pojmovi, pomiču ravni i kako vrijeme protječe, otvaraju se i neki novi pogledi, iz različitih kuteva.

Ne znam tko je još od domaćih pisaca, osim Damira Karakaša, u stanju napisati uvjerljiv triler, krcat skrivenom poezijom, dramu u kojoj skladno ukorak, pulsiraju bilo grada i bilo sela. Poput zgusnute stvarnosti koja se opire predvidivim zaključcima, Karakaševi retci su od debelog tkanja, s krupnim očicama kroz koje struje poetski nanosi.


Dio čitatelja je, ili će, s obzirom na autobiografski sadržaj, a možda i zbog sugestije 'blurba' na koricama romana, očekivati nekakav triler, dramu čvrstog i pravocrtnog konstrukta, sa zapletom, vrhuncem s osvetom i katarzom klasičnog tipa. U obranu određenih očekivanja, mogu reći da roman i jest svojevrsni psiho triler, ali s krvotokom od sna i nervnim spletom od toka svijesti i ekspresivnih slika svakodnevice.

Ne znam tko je još od domaćih pisaca, osim Damira Karakaša, u stanju napisati uvjerljiv triler, krcat skrivenom poezijom, dramu u kojoj skladno ukorak, pulsiraju bilo grada i bilo sela. Poput zgusnute stvarnosti koja se opire predvidivim zaključcima, Karakaševi retci su od debelog tkanja, s krupnim očicama kroz koje struje poetski nanosi.

Protagonist Damir niti ne zna što mu se točno dogodilo, napad je sličio snu, pa će i uzbudljiva rekonstrukcija događaja poprilično zadržati obilježja iz sfere sna, a u romanu je i više ispričanih snova: od noćnih mora do simboličnih, nadrealnih ili duhovitih sanjanih epizoda. Uranjanje u analizu sna, dio je svojevrsne katarze, dio puta ozdravljenja duše. Baš kao što je to i proces traženja jezika koji će prokrčiti put oporavka kroz pisanje.

Zašto naslov 'Okretište'? I doslovan je, jer je to mjesto napada, a i blizina mjesta stanovanja protagonista. Ujedno je u njemu i simbolika punog kruga, od ishodišta do povratka i natrag, jedini način spoznaje.

Rečenicu Damira Karakaša nazivaju često šturom, pročišćenom od svih viškova, minimalističkom, bogatom značenjima. Ipak, daleko je taj stil od ogoljelo škrtog; on tek izbjegava klišeizirana rješenja, inače tako česte štake pri formiranju emotivnih efekata. Karakaš emotivnu snagu postiže promišljeno i asocijativno, zanimljivim poveznicama u tek naoko nasumičnim nizanjima motiva. Primjerice, na samom početku, u istoj rečenici: vuk zavija u šumi (udaljena, nejasno prijeteća opasnost), jabuka pada sa stabla u dvorištu (poveznica), a majka, kao moćna figura ("svevideći prozor"), ona koja sluti, skida svoj kožuh, otkopčava dugme i – "time počinje ljeto". Majka je ishodište i povratak, utočište od straha i najava mijena.


Tuga nezaustavljivo ide svojemu cilju, krivudavo do klimaksa. Sudaraju se povrijeđena zvijer u čovjeku, koja ruje po tlu, i čovjek literarnog uma, koji u nebu traži milost, a u pisanju traži put ka oprostu.


Obimom neveliki roman, kojem ne treba ništa ni oduzeti ni dodati, podijeljen je u četiri poglavlja, a naslovi su promišljeno i sretno odabrani.

Otkud ti – naslov je prvog poglavlja, u kojem Damir boravi na selu (Lika), u posjetu je roditeljima, baki i djedu. To ličko selo je već dobro poznato opće mjesto autorove vječne inspiracije, mjesto izrona i zarona, mjesto u kojem budi svog stalnog malog stanara – dijete u sebi. U svakom djelu, njegovo rodno mjesto ima upliva u svim perspektivama literarnih ideja, ambijent blagosti, mira, ali i poprište davnih demona.

Prvo poglavlje je zatišje (pred buru). Govor šume i ptica, sudari svjetlosti, dirljivi odnosi s bližnjima, bez patetike, zaobilazni putevi ljepote i nježnosti. I bezbroj čarobnih slika ("Baka iz bokala prosipa zadnja zrna svjetlosti u prašinu, nudi sok od bazge...", slika Neila Armstronga na zidu budi sjećanja na davne razgovore s djedom..). Nježnost poput zrake sunca uvijek dolazi nenadano, iskosa, zaobilazno. Razgovor s djedom je naoko štur, prtljaju tobože značajno oko traktora, umjesto zagrljaja. Ali djed je u autorovim rečenicama "obavijen stajskom toplinom", pričajući o sjećanju na put na Mjesec, dolazi do "djedovih očiju punih mjesečine".

Slika svoj dom kao veliko udobno gnijezdo, on je poput udubine na bakinom kauču. Karakaševa Lika je kulisa od zvukova, kaleidoskopa svjetlosti, koji prate psihološka stanja. Sjecište gdje se isprepliću sve prostorno vremenske, stvarne i nasanjane ravni, tamo gdje istodobno žive sva moguća jastva.


Roman se čita u dahu, kao kronologija silaska u ponor i nepredvidivog uspinjanja.


U raskošnoj jednostavnosti, uz obilatu upotrebu kontrasta, paradoksa, od pastorale do zlih slutnji, besprijekorno i gotovo mitološki oslikava taj ambijent, i dubokim zaronima u bunar uspomena asocijativno povezuje slike-bljeskove od jučer do sada. Niti jedna rečenica nije ostavljena banalnom, jer Karakaš u dahu spaja 'djedove bolne grimase' i 'svete slike u pozlaćenim okvirima', 'zveket čaša' i 'napuhnutu kokoš' koja jezdi dvorištem, vožnju traktorom i srebrno premazanog Isusa na križu... i tako neosjetno gradi začudnu atmosferu, te simbolikom gradira slutnju.

Djed će pred odlazak izvući stari bajunet, kao vrijedan i važan poklon, kao uspomenu na pretke (a baka će dobaciti 'baci tu nesriću'), ali i prešutno ili sluteće obećanje časne osvete. Jer kao što znamo – puška koja o klinu visi u prvom činu, u zadnjem će opaliti! Ili ipak neće?

Drugo poglavlje je naslovljeno prema ženinim riječima pri njegovom izlasku iz bolnice: Što nam se ovo dogodilo? Damir se budi u šok sobi, osvještava da je živ, uči disati, ponovno hodati, u bolnom je košmaru (bolnica je 'klimatizirani lijes'). Promatranje ptica kroz prozor je i ovdje važno, no sada su to vrane, orkestracija je kakofonična, klaustrofobična. Prvi stidljivi proplamsaji nade pojavljivat će se pri pogledu u jasno nebo ili kao "ptice koje nose komadiće sunca".

Bol fizička će jenjavati, no bol duše ima neku svoju neovisnu putanju. Pisac spretno montira svoje filmske kadrove od jave i sna. U stilu klasičnog toka svijesti, mir ili tjeskobu interijera, opis stvarne radnje, osoblja, cimera, kao iznenadnim rezom noža, prekida misao o dva stabla koja se vide kroz prozor: "ovo smo ja i moj ubojica"; uslijedi krimić u kolopletu misli, rađa se gorčina i bijes, žarulja postaje Kiklopovo oko, a protagonist je na vjetrometini.



Treće poglavlje nosi naslov "Nemoj jesti i režati", sada želja za osvetom poprima sve jasnije konture ("...ovo mjesto u kadi, ta mračna šupljina, poput šupljine u mome tijelu, dala mi je sjajnu ideju (tu ću sakriti oružje)... nitko mi više ništa ne može, stisnuo sam obje pesnice, zube, oči... uzimam svoj kalašnjikov iz rata, neizbježno je to što upravo počinje... klizim po vodi, zamišljam kako klizim po nečijoj debeloj krvi, stišćem tuš, pucam i dalje, svaki metak novi je zvuk, bliži mi je od vlastita uha, od udarca srca.").

Slijede 'kadrovi' satkani od mraka, mržnje i bijesa, planovi i ambijent koji doziva u pamćenje Raskoljnikova i njegove more. Ubojit ritam remete tek sporadične 'note zaostajalice'  u vidu small talka sa ženom i djetetom, ili svakodnevnih radnji, one kao da traže svoj prostor, da se uguraju, razmaknu mrak, maleni pokušaji resetiranja, još uzaludni. Unutarnje borbe su one u kojima se nadmeću slike: sunce, nebo, ptice, djeca u parku, vrapčić u tramvaju; kontra vrana i muha, sve što je u vidokrugu tada postaje odraz mraka iznutra ("koracima mjerim nesreću,... stapke osušena cvijeća u košu kao dio mrtvačkog vijenca"...)

U raskošnoj jednostavnosti, uz obilatu upotrebu kontrasta, paradoksa, od pastorale do zlih slutnji, besprijekorno i gotovo mitološki oslikava taj ambijent.


Druga polovica knjige, stilski je još izbrušenija u oslikavanju tjeskobnog stanja. 'Marinkovićevski' atmosferična. Tuga nezaustavljivo ide svojemu cilju, krivudavo do klimaksa. Sudaraju se povrijeđena zvijer u čovjeku, koja ruje po tlu, i čovjek literarnog uma, koji u nebu traži milost, a u pisanju traži put ka oprostu.

Unutar ovog poglavlja je podpoglavlje o boravku na moru, s opisom zbivanja na otoku, kao da je s još debljim slojem namaza boja, oslikana tjeskoba zaurlala. Camusovski moćna i melasasta gradacija rasprskava se u raskoš jezika kad bijes baca svoje ključave balone i ponovno se ušuškava nakratko u dostojanstvu uma. Ustukne pred slikama ljubavi. Karakaš živopisno opisuje otok kroz proces izobličenja ljepote u zamorenom sivilu oka, stješnjen u grču napeta srca. Božansko se u vrelini emotivne napetosti srozava na banalno i kužno. Protagonist Damir ne kupa se u moru, sred blistave raskoši ljeta on čita Kurosawu ("jezero krvi u paklu"), sanja leševe ("cvrčci poput satnog mehanizma bombe"), srce plamti, a klimaks stiže kad je ''bol još jedina poveznica sa svijetom".

Na tren mi nadolaze scene iz Mannove, odnosno Viscontijeve 'Smrti u Veneciji', pristižu zvuci gudača, oboa milozvučno prijeti, timpani se čuju pred erupciju, izmjenjuju se adagia i dinamična alegra, pa se simfonija načas prekine i ustupa mjesto stvarnosti (supruga i djeca su stalan podsjetnik na pobjedu života).

Damir se vraća u Zagreb, jer samo tamo može stići na rub; na rubu je vatromet, eksplozija boja, na okretištu su zvukovi, ptice i vlakovi, koraci, koraci... i sve se na kraju stopi u mrak do uzimanja bajuneta. "Oštrica poput ostatka sjećanja", i tu bolje da stanem kako ne bih zašla u pripovijedanje onog što će svaki čitatelj iščitati na svoj način.

Kratko da se osvrnem i na misteriju prikupljanja slova 'U' u romanu, raznoliko je percipiran taj dio, nekima bitan, nekima višak ili nejasan. Damir po čitavom gradu, po spomenicima, zidovima, stolovima, koži, traži i slika slova 'U' (proždire li ih kamera?) u svim oblicima, kaneći napraviti zbirku tih slova, kao poseban dodatak romanu.

Karakaš zagonetku ostavlja otvorenom, no lako se dade zaključiti da i napadač pripada miljeu onih koji se tetoviraju tim slovom ili ga siju po okolišu. Istodobno, taj proces je i izlječenje putem neke vrste suočavanja sa zlom čija oštrica tupi kad ono više nije sublimirano u duši i umu. Tu je i simbolika u preslagivanju sebe, u sricanju novog početka ('U' sebi) u kojem nema mjesta za mrtve heroje, borbe ni osvete. Iz mračnog pothodnika uspeti se na svjetlo, pogleda uperenog u nebo i nebodere.

Živ sam i dobro mi je, dirljiv je naslov sjajnog posljednjeg poglavlja, naslovljenog po sadržaju sretnih dopisnica s fronte, kakve je nalazio po djedovom tavanu. Riječi oskudna sadržaja, a ipak je rečeno sve važno.

Povratak u život, redaju se vedrije scene, humoristične replike. Krize se tuitamo vrate, ali uz mehanizam  'preskakanja misli' da se živjeti ako imaš za što.

Roman se čita u dahu, kao kronologija silaska u ponor i nepredvidivog uspinjanja. Privodi se kraju kroz scene 'svetog vremena s djetetom', odlazak u kino sa suprugom je kulisa od smijeha i topline, a želja za osvetom je možda bačena karmi u naručje, možda rasplinuta u oprostu.

Vrijeme je da se vratim na onu maloprije prekinutu Mahlerovu - Karakaševu simfoniju: Ravnajući njome, Damir kao da je slijedio Mahlerov kostur simfonijskih pjesama koje su baza stavaka. Nakon naslova koji sa sobom nose nebeska prokletstva, misterije i marševe, stižu i oni anđeoski, katarzični.

Zovu se:
1. Što mi kaže nebo? 2. Što mi kaže šuma? 3. Što mi kaže dijete?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

knjige, elizabeta hrstić, damir karakaš