Kolumne

Darko Marinac: Što je za nas Alojzije Stepinac?

Piše: Darko Marinac

Prije neki dan obilježili smo „Stepinčevo“,  kao blagdan sjećanja na blaženog Alojzija Stepinca, kao i na dan kada je umro ubijan 1960. u njegovom rodnom Krašiću.  Imali smo priliku vidjeti i sjajan film Višnje Starešine 'Stepinac: kardinal i njegova savjest' i podsjetiti se kako o njemu kao blaženiku tako i o događanjima koji su mu obilježili djelovanja, ali i sudbinu. Ovdje je bitno što osim podataka nemamo informacija tj. javnog znanja o njegovom djelovanju i ideološkim kontekstima.  Posebno je važno što je film uvršten u školski kurikul.

Od autorice filma mogli smo čuti ekskluzivnu  informaciju, kako je baš Titov doktor general Štajner, po nacionalnosti Židov ukazao na Stepinca dr. Esther Gitman povjesničarki, opet židovskog podrijetla koja je 2011. u Americi objavila knjigu "Kad hrabrost prevlada". To je knjiga o spašavanju i preživljavanju Židova u NDH, te ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koju ona snažno istražuje.

No, i neke pozitivne kritike koje kao hvale ovaj dokumentarni film, predbacuju mu kako Stepinca prokazuju reaktivno, a ne aktivno, završavajući kako autorica, iako kažu kako se radi o dobrom filmu, nije uspjela sakriti pristranost. Treba reći kako to nije nikakva kritika, već jednostavno informacijsko djelovanje, koje ne upotrebljava metodu negacije ne dokazujući nevaljanost filma, već prema ocjeni kako će javnost prihvatiti film, dozira sijanje sumnje.

Nitko nije najnagrađivanijem filmu na Pulskom festivalu zamjerio što Stepinac nije nikako prikazan, a njegova autorica je rekla kako je njegova uloga u spašavanju djece s Kozare bila odlučujuća. Prvi susret Dijane Budisavljević s njime prikazan je hladno i trpko, a kasnije kada se to nije moglo izbjeći, naratorica bez žive slike kaže „napokon se uključila Katolička crkva“. Nigdje i niti malo nije bilo prikazano kako je svo zagrebačko svećenstvo i časne sestre, bez pogovora poslušalo nadbiskupove naputke. Tako da to nije film o nesretnoj djeci, ili dobrim ljudima u lošim vremenima, nego informacijsko djelovanje kao potpora radu komisije o životu i djelu Alojzija Stepinca, kako bi se on pokazao u što je to moguće gorem svjetlu, a ako to nije moguće onda barem relativizirajući.

Čudna je odluka nama smrtnicima i Papino udovoljavanje „zamolbi“ patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve pokojnog Irineja, da se oformi mješovita komisija hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, a u svrhu njegove formalne kanonizacije. Posebno stoga što je proces kanonizacije završen i zatvoren.

Razlozi, kao ljudski je život prekratak za shvaćanje razloga, čekanje boljeg vremena  ne mogu, niti ne moraju pojasniti što se događa s kanonizacijom bl. Stepinca kao i s vrednovanjem njegova života i djelovanja. Ovozemaljski, treba biti jasno kako ga je Titova vlast prvi put zatvorila kako bi ga uzdrmala, jer su i istražitelji zapazili njegov moralni značaj karaktera. Zatim ga je Tito kanio ucijeniti kako bi napustio katoličko učenje i vrijednosti tražeći da se osnuje nešto kao Hrvatska ustvari jugoslavenska crkva, da ne kažemo katolička jer je to prijepor u samoj njenoj prirodi. Kad to nije uspjelo, išlo se na suđenje i progon s izvjesnim ishodom.

Je li ikakve šanse imao pokušaj ove hrvatsko-srpske ili katoličko-pravoslavne komisije unatoč činjenici što je njegovo imenovanje odobrio kralj Aleksandar. To se jednostavno moralo dogoditi, zbog toga što Kraljevina nije uspostavila Konkordat sa Svetom Stolicom upravo zbog žestokih demonstracija i protivljenja SPC. Jednako tako treba reći kako ima glasova u SPC, koji su upozoravali na oprez u vezi Stepinca, jer su komunisti dosta toga pomutili. A opet mi sjedimo za stolom s ljudima koje negiraju hrvatsku naciju.

Ništa nam bolje ne pokazuje „naš“ odnos prema Alojziju Stepincu nego dva događanja ili akta protivljenja odnosno negiranja presude njemu. Odmah nakon nastanka i priznanja Hrvatske, polovicom veljače 1992. Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu iako se očekivala njegova „rehabilitacija“ poništenjem presude, tako je Sabor donio jedan recimo to blago smiješan akt o osudi presude. Tek 2016. nakon podnošenja zahtjeva njegovog nećaka došlo je na Županijskom sudu u Zagrebu do revizije čitaj u cijelosti poništenja presude, a zasigurno i zbog same kanonizacije, jer bi bila očigledna naša nespremnost. Tada je sudac Turudić rekao kako je prijedlog za revizijom osnovan, jer su u montiranom procesu  presudom Vrhovnog suda N. R. Hrvatske iz 1946. bila prekršena sva sadašnja i tadašnja temeljena načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog djela čovječanstva. Ova revizija odvijala se o jednoj polujavnoj sferi i nije se pobjednički objavljivala. Zanimljivo je kako nigdje nema snimki sa ovog svečanog događaja, niti su se neki dan prikazivale.

Ovdje uistinu imamo vrišteće pokazatelje što je nama odnosno državnoj vlasti bio Stepinac, jer po svemu izgleda kako je on bio i jest vruć kamen, poslije propagandnog ognja za svaku hrvatsku vlast. Nepredviđena, ali pozitivna jest činjenica kako je baš uslijed ovog jednog prisilnog ovozemaljskog „čistilišta“  blaženi Stepinac sada čak i javno prisutniji. Lijepo su i znakovito odjeknule ljudske riječi apostolskog nuncija u Hrvatskoj, monsinjora Girogija Linguae, uoči Stepinčeva: "Bog je odlučio da je blaženi Stepinac svet. Hrvatski narod doživjet će radost i blagoslov Stepinčeve kanonizacije." Te je završio kako ne želi biti upamćen kao promicatelj njegove kanonizacije, nego kako je djelovao kao on.

Je li to možda razlog okrnjenog prihvaćanja kanonizacije bl. Stepinca čak i kod nas u Hrvatskoj, zbog snažnih moralnih vrlina u zastupanju vrijednosti i takvog značaja karaktera. On je naš blaženik i jednostavno moralno je zdravo da njegov život u potpunosti u svim oblicima prihvatimo, ali to se ne tiče samo nas. Negativna propaganda o njemu stvorena je u ozračju jedne lažne i samo prvenstveno vanjskim interesima usmjeravane višenacionalne države. Kako se ta država uslijed izostanka vanjskog interesa i unutrašnjeg pokušaja pregrupiranja rasula (pogrešno je reći raspala), vrijeme je da prestanemo s podupiranjem imperijalnih komunikacijskih ciljeva iz okruženja te posljedične duhovne geopolitike i okrenemo se samoj srži Stepinčevog djelovanja.

Njegovo zalaganje za svoje, druge i različite, za čovjeka upravo ga promovira u jedinstvenu svetost, koja mora dati onoj mješovitoj komisiji priliku za popravak, a to je moguće samo ako ona postane „komisija braće u Kristu“, koja će dati šanse za traženje i davanje oprosta. Možda je baš ovo vrijeme čekanja plodno vrijeme za procese potrage za blaženstvom oprosta. „Slučaj Stepinac“ nikako nije priča o nacionalnoj duhovnoj geopolitici i licitiranju grijehom, već priča velikim ljudima u teškim vremenima, zahvaljujući kojoj je mnogo ljudi preživjelo i izbjeglo patnje. Jer gotovo nitko u hrvatskoj povijesti kao ovaj Hrvat katolik nije zadužio one druge, koji to nisu. Zato je Stepinac očišćen od ideoloških laži prilika svima, a posebno Hrvatima i Srbima kako bi jednostavno slobodno živjeli i vjerovali kao ljudsko bratstvo,  i primili  nešto kao imunitet od zla.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

alojze stepinac, spc, židovi