Kultura

KULTURA: Intervju s Darijem Harjačekom, redataljem predstave “Uvijek će nam ostati ljubav”

Piše: Renata Kapicl

Koliko je ovom vremenu i situaciji potreban naslov “Uvijek će nam ostati ljubav”?

Ovaj naslov, koji je citat rečenice iz predstave, u prvom redu sugerira kako ljubav nadilazi konvencije. U ovom konkretnom slučaju riječ ljubav predstavlja emocionalnu bliskost između dvoje ljudi. Ljubav je, u svakom slučaju, daleko širi pojam. No, zadržat ćemo se na ovoj skučenoj formi ljubavnog odnosa. Mislim da u vrijeme kada gotovo svaki drugi brak završava razvodom, možemo s velikom dozom skepse gledati na današnju sposobnost ljudi da se prepuste svjetlu ljubavi bez da u to nije ukalkulirana određena doza sebičnosti. Ljudi se razilaze i ostavljaju iza sebe terete bračnog vezivanja, balaste vjerovanja u mogućnost ljubavi. U tom smislu sintagma “Uvijek će nam ostati ljubav” danas djeluje gotovo hipijevski. Ljudi vjeruju u egzistencijalnu komociju, često s partnerima dijele slične ciljeve, no događaj ljubavi vrlo često ostaje privilegija – privilegija onih koji su dovoljno slobodni u srcu da se s nekim povežu istinski i potpuno. Takva je priča o ljubavnom odnosu u našoj predstavi – brak za autora predstavlja potpuno nerazumljiv administrativni teret koji ni na koji način ne može promijeniti suštinu nečijeg ljubavnog odnosa. Iako se s autorom ne slažem po pitanju bagateliziranja institucije braka jer smatram da svaki ugovor ima svoju vrijednost i vjerodostojnost u smislu reguliranja zakonskih prava i obaveza, što možda djeluje krajnje neromantično (no pošast romantike ionako čini ljubav krajnje banalnom i vulgarnom), s autorom se slažem kako koncept braka djeluje kao potrošna roba u odnosu na snagu ljubavi. Sviđa mi se da u vrijeme neokonzervativizma u kojem živimo, istaknemo ideal ljubavi ispred rigidnosti onog što je običajno, a što u današnje vrijeme često pada pred izazovima života.


Koliko je ekipa predstave “Uvijek će nam ostati ljubav” s Vama na prvom mjestu, intervenirala u izvorni tekst Miloša Radovića i u kojem smjeru?

Prijevod teksta s jezika toliko sličnog našem višestruki je izazov. Čovjek postaje svjestan koliko je kulturoloških nijansi provučeno kroz sintaksu nekog jezika. Da bismo dobili živu rečenicu – onakvu kakva je Radovićeva rečenica u originalu, nije dovoljno tek -e zamijeniti sa -ije ili -je, nije dovoljno promijeniti tek tih nekoliko različitih riječi, nego svaka misao mora naći svoj ekvivalent u našem, neću reći jeziku, već načinu razmišljanja. I upravo zato što su te razlike naočigled teško vidljive, toliko je teže istaknuti ih. Ta transponiranja su nam uzela prilično puno vremena i mislim da smo taj proces vrlo uspješno odradili. Kad govorim o kulturološkim razlikama, onda u prvom redu razmišljam o temeljnim predrasudama vezanima za muško-ženske odnose. Nismo mogli sebi dopustiti da branimo pozicije koje bi podržavale razne vrste rodnih predrasuda – od one – ona lijepa, on pametan, do one – ona kuha dok on čita novine. Nismo htjeli dozvoliti da se naših dvoje protagonista na bilo koji način poistovjećuju s bilo kojom vrstom seksizma. Sve smo te motive pokušali transponirati u korpus slabosti naših likova, u njihove dramske izazove pred situacijom u kojoj se nalaze. Pokušali smo stvoriti dvoje prilično ekscentričnih, kompleksnih, a prije svega duhovitih likova na način da ih Jelena i Dražen mogu iznijeti najautentičnije moguće.  

Kakvo je Vaše iskustvo s nezavisnim produkcijama?

Što se tiče same sintagme “neovisna scena” volio bih da se taj pojam zadrži unutar prostora alternativnog, eksperimentalnog, inovativnog scenskog djelovanja. To je najosjetljivije područje kazališne produkcije, namijenjeno uskom krugu publike, a koje ne može postojati bez čvrste volje kulturnih institucija da ih podrži zato jer predstavljaju važan javni interes. Danas je ta vrsta djelovanja osobito ugrožena. Prvenstveno tu mislim na plesnu scenu. S druge strane imamo privatne, komercijalne produkcije, koje također teško mogu opstati bez potpore kulturnih institucija države i lokalne uprave, no s punim se pravom oslanjaju na komercijalni potencijal projekata. Polaze od istinite činjenice da ljudi jednostavno vole kazalište, da ga vole ne samo u velikim sredinama, već da je kazalište potreba svakog iole civiliziranog čovjeka. Stoga je potreba da predstave rađene u takvom okviru komuniciraju sa širokom publikom prioritet. Za mene je ta vrsta komunikativnosti veliko umijeće, a misija da se širokoj publici ponudi kvalitetan sadržaj čini mi se vrlo važnom.


Kakva Vam je bila suradnja s producentom Teatrom Rugantino i njegovom umjetničkom ravnateljicom Gordanom Gadžić te ostatkom tima koji je radio na predstavi?
Jako me razveselio poziv Gordane Gadžić. Osim što me veselilo po prvi put raditi u Teatru Rugantino, posebno me razveselilo raditi tako kvalitetan dramski tekst kao što je ovaj MiIoša Radovića. Mislim da sam u njemu pronašao nešto vrlo blisko vlastitom umjetničkom senzibilitetu. Što se tiče samog rada, velika je sreća bila raditi u izvrsnim uvjetima koje nam je kazalište omogućilo, a prvenstveno biti potpuno kreativno slobodan. Od samog početka rada naš se odnos s produkcijskim timom gradio na potpunom povjerenju i poštovanju i iskreno se nadam da smo to povjerenje opravdali. Posebno me veselilo po prvi put surađivati sa Zdravkom Ivandijom Kirigin, autoricom kostima i scene i mislim da je ovo vizualno vrlo intrigantna predstava. Oboje smo izuzetno zadovoljni našom prvom suradnjom. Mislim da su svi ljudi koji su surađivali na ovom projektu dali svoj maksimum i da se to itekako vidi u finalnom proizvodu.

 
Kako doživljavate rečenicu “Uvijek će nam ostati ljubav” – nevezano uz predstavu?

Doživljavam je prvenstveno kao jednu ironijsku igru. Parafraza rečenice iz filma Casablanca, koja dramskoj situaciji daje pomalo apsurdnu romantiku, a ispod koje se krije jedna velika mudrost i lucidnost. Ljubavni odnos dvoje ljudi prikazuje se kao nepotopivi brod kojeg nikakve oluje ne mogu savladati. Što jednostavnije i nepretencioznije sagledamo tu rečenicu, to je važnije njezino značenje.


Ima li nešto što biste željeli poručiti publici vezano uz predstavu “Uvijek će nam ostati ljubav”?

Kada bih želio slati poruke, učinio bih to izravno i jednostavno. No nažalost te sposobnosti nemam. Zato sam umjetnik – pokušavam doprijeti u prostor koji je suptilniji od informacije. Uz predstavu je važno istaknuti kako smo kroz cijeli proces intenzivno pokušavali zadržati lakoću kojom se tekst Miloša Radovića čita. On je jednostavan, duhovit, mudar, zaigran i ono što je najvažnije – komunicira s vrlo širokim rasponom potencijalne publike – ovo je predstava koju može gledati svatko i u njoj naći pregršt mjesta s kojima će se poistovjetiti (i nasmijati se svom poistovjećivanju). Jako me zanima kako će ova naša predstava komunicirati s publikom po raznim sredinama diljem Hrvatske. To je jedna od stvari koja me privukla da predstavu radim u Teatru Rugantino. Mislim da je danas, više nego ikad, važno obilaziti manje sredine diljem Hrvatske budući da je kazalište postalo mjesto na kojem se vodi izravna bitka protiv primitivizma i malodušnosti. Osjećam da u tom smislu Jelena i Dražen kreću na neku vrstu misije.

Što u kazalištu biste naveli kaoneprocjenjivo?

Susret. Neposrednost trenutka. Stalna mogućnost da nešto može poći u krivom ili neočekivanom pravcu. Sve su to parametri radi kojih kazališni događaj uvijek podrazumijeva koncentraciju, fokus i veliku količinu povjerenja između ljudi.

Kako Vi i Jelena funkcionirate kad radite na zajedničkom projektu – koliko posao nosite doma, kako to utječe na vašu vezu?
Često radimo zajedno i ne smatram to ničim posebnim. I to je oblik ljubavnog odnosa.


Op. a.
Dario Harjaček rođen je u Beču 12. svibnja 1979. godine. Nakon gimnazije u Varaždinu, u Zagrebu prvo upisuje studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, a zatim i Akademiju dramske umjetnosti, Odsjek kazališne režije i radiofonije, na kojem je diplomirao 2006. godine. U posljednjih petnaest godina režirao je četrdesetak predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, od čega neke najvažnije na Dubrovačkim ljetnim igrama, GK Gavella i ZKM-u. Osim režija, autor je i niza scenskih adaptacija proznih i filmskih naslova, kao i cijelog niza autorskih projekata. 2018. objavljuje roman “Sanjica Lacković”Stalni je suradnik Dramskog programa Hrvatskog radija. Dobitnik nagrade Prix nova Rumunjske radio-televizije za radio-dramu “Potres” prema noveli Janka Polića Kamova.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Dario Harjaček, PREDSTAVA