Kolumne

Komentar Darka Marinca: Ratne zastave i oduzimanje slave

Piše: Darko Marinac

Ratne zastave su opredmećena bit slave i ponosa jedne postrojbe. Posebno originalna ratna zastava izlaže se i pokazuje na ponos i divljenje građanima i javnim političkim dužnosnicima, koji onda njoj odaju poštovanje i divljenje ili bolje rečeno klanjaju joj se, a preko toga i pripadnicima  postrojbe, bilo da su oni poginuli, bili ranjeni ili da su sve preživjeli naoko neokrznuti.

Izražavanje poštovanja ratnim zastavama,  posebno u zemlji koja je nastala i obranjena u obrambenom ratu ima dvojako tj. simetrično značenje, tako što se ratnom barjaku, postrojbi ili njenim pripadnicima udjeljuje slava, svome narodu ponos, državni dužnosnici dobivaju jednu pozlatu političke legitimizacije, bez koje su samo žderači javnog novca i puki državni činovnici, bez umnožavanja  svoje javne političke moći u stvarnu i funkcionalnu političku moć koja ih čini državnicima ili nacionalnim liderima.

Do  sada u svijetu nije bilo primijećeno, niti je poznato u bilo kojoj zemlji, da se neki državnik, a posebno državni poglavar, odbio pokloniti ratnom stijegu. To je posebno teško zamisliti u zemlji tj. državi  koja se borila za svoju slobodu u ratu, koji je bitno utjecao na stvaranje te zemlje.

Za nekoliko dana, 5. kolovoza  obilježavamo ili slavimo Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Suprotno nekim već uvriježenim mišljenjima kako na taj dan slavimo gotovo isključivo ostvarenje strateških ciljeva Vojno redarstvene operacije Oluja, treba reći kako tada ne slavimo samo ovu završnu operaciju, već se slavi pobjeda u Domovinskom ratu. To nam pokazuje i samo imenovanje ovog dana u jednom triptihu ponosa, zahvalnosti, i žrtve. Te slijedom toga na ovaj Dan trebaju biti dostupne, za odavanje počasti, sve ratne zastave i barjaci većih postrojbi.

VRO Olujom dosegnuta su dva osnovna strateška cilja, hrvatske snage izašle su na granice RH, dok je drugi strateški cilj s dominantnom etičkom komponentom taj što je obranjena bihaćka enklava, što je posebno bitno poslije pokolja koje su izvršile srpske snage u srebreničkoj enklavi uz javno vidljivu kapitulaciju međunarodne zajednice.

Miješanje slavnih obljetnica i obilježavanje velikih stradanja iz Domovinskog rada, kao Dan pobjede u Kninu ili Dana sjećanja u Vukovaru s ratnim zločinima u selu Grubori ili drugdje je neprimjereno, ali kao da je i planirano. To se čini i kada u tisku osvane članak kako jedan potpredsjednik Vlade, kao predstavnik srpskog naroda ide u Knin, ali zato kao neka morbidna ravnoteža drugi, ratni heroj Hrvat ide u Grubore. Ako je ovo netko isplanirao kao moralnu ucjenu ili čeličenje, ne pozna generala  Tomu Medveda i njegovo veliko, ali i odlučno hrabro srce. Jer on je on još u vrijeme svježeg poraća poslao satniju Tigrova na gašenje požara u Donjem Lapcu, za što su Tigrovi i general dobili veliku zahvalnost Srba iz tog kraja i pismenu zahvalu njihovog gradonačelnika pok. Milana Đukića.

Isti je obrazac bio kada je srbijanski predsjednik Boris Tadić posjetio Hrvatsku tj. Vukovar, tada su on i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, poslije Tadićeve „isprike“ posjetili Paulin Dvor. Takvi postupci primarno naših dužnosnika na vlasti su svojevrstan zločin protiv slave i ponosa na Domovinski rat, to je čista i perfidna, a profesionalno izvođena informacijska akcija oduzimanja slave hrvatskim braniteljima, a ponosa svim građanima Republike Hrvatske.

Grubori  i druga mjesta gdje su se pod plaštom hrvatskih snaga počinili zločini, samo pokazuju kako su kukavice i neljudi bili i u našim redovima, ali tim zločinima su „balans“ zločini u Dalju, Erdutu i Aljmašu kao i mnogim selima na Banovini i drugdje. Tu je etično raditi „balans“ između „njihovih“ i „naših“ kukavica i neljudi i to bi mogao biti jedan crni „balans“ opomene. Činiti takav „balans“ s obilježavanjem pobjeda ili s planiranim i brutalnim nečovječnim uništavanje Vukovara te njegovom herojskom obranom kao vrlinom, je opet zločin sam po sebi, a i protivno je i demokratskim normama i konvencijama kao što je to Deklaracija o Domovinskom ratu.

Srbe u Hrvatskoj počela je naoružavati rigidna tajna služba KOS i tu nije moguć „balans“. Organizaciju odlaska Srba s ovog područja organizirale su i uvježbavale primitivne ništarije i tu opet nije moguće napraviti „balans“. Motivacija za obranu Hrvatske bio je nepresušni ideal slobode kao najjače oružje, a motivacija napadača na nju i na njene institucije bila je propagandom posijani strah i mržnja. Zato su na sreću hrvatske snage učinile bitno manje zločina i zato je svaki „balans“ u korijenu nemoguć. Ulazak osoba koje su izbjegle u organiziranoj koloni iako su sve takve kolone tužne, ipak može činiti dobro u hrvatskom javnom prostoru, jer su hrvatske snage štitile tu kolonu od osveta i dijelile hranu i piće, i tu se najasnije vidjela veličina pobjednika. Zato su žrtve iz štićene kolone poželjne u hrvatskom javnom prostoru, a osobe koje su činile zločinačku trijažu ranjenika u Vukovaru mogu biti poželjne samo u hrvatskim zatvorima.

Kod obilježavanja prijelomnih datuma iz Domovinskog rata, koji nam jačaju nacionalni ponos i sjećanje, kao i poštovanje prema braniteljima, većinu predviđenog vremena govore političari, a branitelji ili aktivni vojnici stoje kao kulisa i padaju u nesvijest od vrućine ili ega političara koje bi govorili i govorili. Dok u svijetu na obljetnicama povijesnih  događaja iz velikih i drugih ratova, političari samo odaju počast i poštovanje veteranima, a ako govore to je isključivo u interpersonalnoj komunikaciji s veteranima. To nam samo govori u političkoj kulturi i suorijentaciji naših političkih aktera.

Nepriznavanje ratnih barjaka postrojbi, kao što je najavljivano s ratnim grbom HOS-a, a koje su odigrale pozitivnu ulogu iz Domovinskog rata i neodavanje počasti njima, postrojbama i braniteljima je jasno i nedvosmisleno komunikacijsko oduzimanje slave i ponosa u zemlji koja je u Domovinskom ratu i nastala i obranila demokratsku volju svog naroda i građana. Sa slavom, čašću i ponosom je kao i s poštenjem, jer su kao i salama, kada se jednom počne trošiti brzo i nestanu. Najveće poštovanje i zadovoljstvo braniteljima dajemo kada za Dan pobjede i druge dane ponosa i slave, na naša pročelja zgrada,  balkone,  krovove ili u vrtovima izvjesimo naš željeni stijeg, za koji se živjelo, ali i umiralo.                                                                                   

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

knin, ratne zastve, domovinski rat, oluja