Kolumne

KOMENTAR - DARKO MARINAC: Kako smo stvorili najgoru vijest o sebi i vidjeli prst u ogledalu

Piše: Darko Marinac

Možda će „prst u ogledalu“ ubuduće imenovati pojam kada komunikacijski baš sve zabrljaš ili kako bi se boksačkim žargonom reklo kad padneš od zamaha vlastitog udarca, jar pojam autogol tu količinu gluposti i nespretnosti  jednostavno ne opisuje. Ono kad se naoko i nepromišljeno, potencijalno dobra vijest pretvori u katastrofu, koja se ne da ničim platiti.

Još prije kratkog vremena mogli smo biti ponosni na ponašanje svih nas, u krizi zaraze COVID-19, od vlasti koja se mudro odmaknula u stranu, pustivši struku i znanost kako bi nas oni informirali o ovoj zdravstvenoj ugrozi, oblikovali naša mišljenja stavove i znanja o njoj, a sve kako bi usmjerili i ohrabrili naša  ponašanja i djelovanja  koja bi spriječila širenje još uvijek nepoznatog virusa. U tome su naši javni komunikatori, posebnu u obliku konferencija za medije, makar  bi bilo bolje reći za novinare Nacionalnog stožera civilne zaštite, bili izuzetno kvalitetni i uspjeh nije izostao. 

No, sjajni rezultati su nas sve uspavali, ali glavni krivac kao da je, paradoksa li neobičnog, baš ono kad mi izražavajući svoju volju želimo poboljšati svoje živote kroz biranje naših političkih lidera. Točno u dan moglo se osjetiti  kada se struka počela osedlavati. U stvari po bezbroj puta do sada, pokazalo se kako su naši drugi, treći i svi daljnji ešeloni (franc. échelon: prečka na ljestvama), izvrsni u obliku znanosti, zdravstvene struke, na svim razinama, od primarijusa do sestara i pomoćnog zdravstvenog osoblja, naši vatrogasci, vojnici, policajci, djelatnici Civilne zaštite, na svim svojim prečkama i dr. Nama su naš najveći problem naši upravljači, naša politika i to opet svako malo otkrivamo, a stvar je jednostavna. Bit je u kriterijima, svi baš svi, znamo koliko vremena i truda treba kako bi se postalo stručnjak u nečemu ili znanstvenik, a opet isto tako gotovo svi znamo kako da bi se upravljalo tim znanstvenicima i stručnjacima ne mora se ništa, čak možeš imati i kriminalnu prošlost, razne afere nisu problem, a kada se nad njima pokrenu istrage, oni izlaze ili su protjerivani iz stranaka, ali na javnim dužnostima, za trošenje javnih srestava, redovito ostaju.  

Prije neki dan mogli smo vidjeti jednu, vrlo teško opisivu karavanu sportaša po regiji, koju su nazvali Adria tour, koja je započela u Beogradu, gdje je značajno gora zdravstvena situacija nego kod nas, pa je nastavljena u Zadru, gdje je naprasno prekinuta, a planirano je da se nastavi u Bosni i hercegovini u Banjaluci i Sarajevu. U Crnoj Gori zbog mjera ovo nije moglo biti održano i to zbog mjera koje smo i mi poslije uveli, pa bi se moglo i shvatiti kako ih je neka nevidljiva ruka u nas mogla smjerno i samo za određeno vrijeme suspendirati. Ta kao zamišljena vrijedna inicijativa s vrijednim elementima od koji je ono kako je ona zamišljena kao humanitarnog karaktera, a reklamirali su se : „Novak dovodi  svjetsku elitu u region – Thiem, Zverev,  Dimitrov, Čilić, Čorić, Troicki … - 3 države, 4 grada, 4 vikenda vrhunskog tenisa“.

Osim humanitarne i sportske sastavnice, ovaj događaj imao je i partijašku ili „dernečku“, notu, prije dolaska u Zadar, cijela je ekipa ludovala u beogradskim noćima, bilo je tu svačega od puzanja po podu, skidanja odjeće pa na dalje, jedan je košarkaš s kojima su se družili bio pozitivan na Korona virus, a cijela je ekipa mirne savjesti došla u Zadar. Osim ove komponente ovo događanje imalo je i svoju funkciju propagiranja sporta kod mladih i djece, pa su se tenisači često naslikavali s djecom i obrnuto.

Je li netko promatrao što je na ovom složeno kompeniranom događanju bilo u Beogradu, ako je, da li je koga izvijestio o neprihvatljivim elementima u vrijeme još uvijek važećeg stanja epidemije, kao stanja zdravstvene ugroze i da li su za to  propisane sankcije.

Opisano događanje je pokazalo kako sportašima nedostaju nadmetanja, ali i pažnje javnosti, kako ljudima nedostaju događanja raznih vrsta, pa i sportskih, te da nam nedostaje boravka u prirodi, pa i šušura. Nije posve jasno o kojem je obimu ovaj koloplet događanja bio službeno događanje u smislu ishođivanja nekih odobrenja, a u kojem je obimu ovo bilo neformalno privatizirano ili pak privatno događanje. I na kraju nadasve je bitno tko je od odgovornih sudjelovao u oblikovanju svega što su bili sadržaji događaja.

Ako ovo netko uopće i čita, ali je ipak tako i teško možemo vizualizirati odgovorne ne trebamo se nužno zabrinuti, jer to je ono što nam smjerno žele zamagliti, jer kao svi smo krivi i malo smo se opustili. Svi mediji i svi komentatori ističu, kako smo svi krivi. Čak i oni voditelji u našim većinom pacificirajućim razgovornim emisijama za koje često mislimo kako ima nedostaje energije i refleksa, kada bi neki od sudionika tih razgovora samo izustio riječ odgovornost, voditelj bi  redovno eksplozivno  reterirao, svi smo odgovorni i opustili smo se.

U isto to vrijeme jedan naš „nogoloptački“ klub, zaradio je kaznu za neke transparente, ponašanja navijača, uzvik koji i sl. To je zato što je za odvijanje svakog događanja, pa i sportskog  netko odgovoran. Tako je i Napoleon uspostavio urednike u tisku, tek kada je imao alat za sankcioniranje  odgovornosti, a zovemo ga giljotinom. Na ekranima nam stalno stoji „budimo odgovorni“, kao preporuka, ali mi nikako u društvu i državi ne možemo ili nas stalno nešto sprečava  uspostaviti sustave odgovornosti, gotovo na svim razinama, što je posebno vidljivo pri samom vrhu vlasti.

To uz hipercentralizirani, i neprofesionalni sustav upravljanja, kao posljedicu stvara izostanak profesionalnog integriteta na srednjim i nižim razinama državnih sustava, institucija i u društvu općenito. Posebno sustav nacionalne ili bolje rečeno javne sigurnosti gdje spada i zdravstvena sigurnost, ovisi o cijelom sustavu odgovornosti. Upravo zato je naš narod „gutao“ preporuke Nacionalnog stožera civilne zaštite, jer su osjetili kako su napokon dobili u opravljanju krizom ono najbolje što gotovo nikada ne dobivaju, obrazovane kompetentne i odgovorne ljude koji su odgovarali na pitanja javnosti posredstvom novinara, i sadržajno su efikasno pokrivali sve pojavnosti zdravstvene krize. Treba reći kako su općenito novinari ovdje odigrali pozitivnu ulogu no, kvaliteta novinarskih pitanja na konferencijama za novinare prečesto je ometala  potpunu simetriju u javnom komuniciranju, koja je neophodna za efikasnu javnu komunikaciju, a sve u javnom interesu.

Zdravstvena kriza jedne virusne respiratorne zarazne infekcije nije rovovski rat, već je to bezbroj malih ugroza i situacija kao što su to i sve mnoge moderne sigurnosne ugroze. Zato u takvim slučajevima ne treba ostaviti najslabiju kariku, već svi akteri u nadvladavanju ugroze ili krize moraju imati onu neophodnu dozu profesionalnog integriteta i kredibiliteta i svi sustavi za nadilaženje krize moraju biti uvezani.

Još i prije događaja u Zadru, moglo se vidjeti na našim praznim nogometnim stadionima kako se tristotinjak navijača stiska u malom prostoru. Zato svaki policajac ili djelatnik civilne zaštite, djelatnik organizatora tj. kluba ili saveza, mora moći ako sam vidi, ili na poziv ili ima informacije  kako se ne poštuju epidemiološke mjere, prekinuti navodna javna događanja koja sigurno nisu u javnom interesu, bilo da se radi o nepridržavanju fizičke ili tjelesne distance, ili kako se ne nose zaštitne maske ili slično, ili da ljudi koji nisu iz istog kućanstva ostvaruju tjelesne kontakte koji su rizični ili kako nedostaje dezinfekcijskih sredstava i držanje potrebne razine higijene i sl. Vidimo kako se u drugim zemljama to često događa. Kod nas prerijetko iz različitih razloga, ali najvažniji je nedostatak, profesionalnog integriteta, a to opet iz dva razloga. Prvi dominantniji razlog je taj što se djelatnik javnih službi ne može baš uvijek osloniti na svoje nadređene, tj nisu sigurni kako će oni stati iza njih u slučaju da netko izvana ili unutar sustava želi njih i njihovo djelovanje dezavuirati iz različitih interesa, od kojih niti jedan nije javni.

Drugi razlog je taj što upravljači različitih državnih sustava, počesto slabo i neučinkovito delegiraju odgovornost unutar sustava kojima upravljaju, opet iz razloga kako bi svi javni sustavi i institucije bili impregnirani nejavnim i neprofesionalnim interesima. Nadređenima u takvim sustavima, jednostavno se diže kosa na glavi kada im podređeni neki postupak ili postupanje obrazloži svojom procjenom. Oni ih tada jednostavno profesionalno i egzistencijalno slamaju nekom većom slikom koju oni vide i sl. To su to obilježja duboke ili zarobljene države!

To je ono kad su nam naši ljudi tada na privremenom radu u Njemačkoj pričali kada bi nepromišljeno bacili vreću smeća uz „autoban“, pa im je na adresu stigla kazna, zato što je netko otvorio tu vreću,  našao neko pismo ili dokument s adresom, nazvao nekoga i kazna je stigla. Ili kada bi našijenac „bauštelac“ na svetac išao raditi, pa ga zaustavi temeljna policija odvede na gradilište jer oni žele znati tko ga to tjera raditi za praznik,  te se zove  „baupolicaj“ i da se rok do kada se može za praznik raditi i pod kojim uvjetima. Isto tako u seriji koju sada gledamo „Posljednji preživjeli“, američki predsjednik se molećivo obraća šefu svog osiguranja, kako on zna da ga ovaj muže strpati u auto, ali da on još mora na sastanak s jednim plemenskim vođom u Afganistanu, i naravno ovaj mu je dozvolio.

Dalje, ključna riječ ovdje je odgovornost, jer profesionalni integritet i delegiranje odgovornosti ključno trebaju odgovornost. Za svako događanje ili sportski događaja kao što je to jedan teniski turnir, treba postojati i funkcionirati odgovornost institucije ili osobe, tako da se trebamo pitati koja je svrha i uloga Hrvatskog teniskog saveza, koji se još reklamira kao suorganizator.  Odgovornost uz profesionalni integritet su ključne riječi, za stanje u nas. No, ta odgovornost je u opreci s našim političkim sustavom i navikama naših političkih aktera.

Hrvatsko gospodarstvo očekuje kriza kakvu možda svijet do sada nije vidio, a naš društveni proizvod preznačajno ovisi o turizmu. Turizam kao gospodarska grana snažno je vezana uz sigurnost i slike iz zemlje u kojoj se ova djelatnost, kao i budući doživljaji događaju. Slike sa nedavno održane teniske fešte ili derneka ovisno kako na ovo gledamo, mogle su dovesti da su bile drugačije vođene, uz pitanje koliko su ga naše državne institucije mogle voditi, do pozitivnih efekata za naš turizam. Teško je vjerovati kako su ova događanja mogli voditi Đoković i njegov brat. Poznati su njegovi stavovi o elternativnoj medicini i zdravstvenim politikama cijepljenja. Ipak pozitivno je kako je isprika upućena svima i kako je pogreška priznata. Ovdje je dobro došlo to što je u Hrvatskoj cijenjen njegov sportski genij, a nogometne fanove koji ponekad ne vole baš nikoga, osvojio je pružanjem podrške „Vatrenima“, kada su u Rusiji postali vice prvaci svijeta.

No, nažalost dogodilo se nešto sasvim suprotno, uslijed zdravstvene ili epidemiološke  nemarnosti,  zarazili su se tenisači i njihovi treneri, promotor, novinarka pa i sam svjetski prvak Novak Đoković. Tako sada imamo izrazito potentnu vijest, po svim parametrima za top vijest o zaraženim na teniskom turniru u Hrvatskoj, a ona je nastala uslijed totalno katastrofalnog upravljanja rizikom. O tome govore i pišu gotovo sve svjetske agencije. Samo još gore od toga je činjenica kako se sada cijeloj Hrvatskoj javnosti glava gura  u pijesak, kako se o tome ne bi govorilo, niti slušalo. Jednostavno ova vijest je negativno neprocjenjiva i gotovo je niti jedan naš „neprijatelj“ ili geopolitički suparnik nije mogao bez nas ostvariti. Napredovali smo samo u toliko što se zna kako se Reuters ne može zaustaviti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

TENIS, KORONAVIRUS, EPIDEMIJA