Kolumne

UZ EPIDEMIJU, INFODEMIA : Opasnost sama po sebi

Piše: Darko Marinac

Informacija je ključ! Komunikacija je esencijalna

Kada je direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus, na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti  još 15. veljače o.g. rekao, dok je cijeli svijet mislio kako je pandemija  COVID 19  popularno  Corona virusom samo stvar Kine,  kako to nije samo stvar borbe protiv epidemije virusom, več se borimo s Infodemiom (Infodemic), jer se površne i lažne vijesti, šire brže, a možemo reći i razornije  od same virusne zaraze i to je opasnost sama po sebi. Tako da od početka veljače prema  WHO imamo prvu Infodemiu u povijesti.

Znanost govori kako je ovo najveća epidemija, makar ju je Svjetska zdravstvena službeno proglasila pandemijom, u zadnjih 100 godina što znači od Španjolske gripe ili groznice, u narodu Španjolice  iz 1918.godine.  Kada ne postoji cjepivo za neku zarazu, bilo kojega oblika, jedini način da se s njom bori ili drži pod kontrolom je socijalna distanca ili izolacija. Tada je prije 100 godina bio problem, što se nisu mogu prenositi javne poruke vlasti u svezi ponašanja, higijenskih navika i slično, ali informacijska očekivanja javnosti su bila manja, pa je shodno tome i glad za informacijama, kao  i mogućnosti za žirenjem lažnih vijesti i panike bila manja u to uvjetno recimo pred informacijsko vrijeme.

U vrijeme variole ili Velikih (crnih) boginja  1972. godina u bivšoj državi imali smo, masovne medije, gdje je centralna vlast imala sve poluge vezane za monopol na informiranje, i tu je bilo informacijskog glavinjanja, bilo je masovnog nekritičnog cijepljenja i velikog broja encefalitisa u dijelovima države u kojima realno nije moglo doći do zaraze od ove uistinu smrtonosne bolesti od koje je umrlo oko 40 ljudi, dok je inficiranih bilo između 200 i 300 osoba. Karantena je uvedena snažno i odlučno bez pogovora uz pomoć vojske i policije  u dvije bolnice u Beogradu iz kojih nije bilo moguć izlazak, te u dva motela i općini Plav u Crnoj Gori.  

O ovoj zdravstvenoj krizi snimljen je i film Variola Vera  istog naziva. Film je bio svojevrsna alegorijska priča, i o društvu, političkim karijeristima koji su se  teško nosili s krizom.   Film o ovoj zarazi sniman je nakon deset godina  s teškoćama prilikom snimanja,  režiser Go­ran Mar­ko­vić  imao je problema naći glumce, tako je jednu od vodećih uloga upravitelja bolnice morao dati svome ocu Radi Markoviću, što je bila i sretna okolnost. Isto tako imao je i problema s medicinskim izvorima koji su mu trebali za film. Ova je iznenadna zaraza u medijima tada predstavljana je dvojako, na dva oprečna načina, kao ve­li­ki uspjeh i kao omanja mr­lja u funkcioniranju države. Službena je istina glasila kako je odlučnim akcijama efikasno spriječena veća tragedija, a nije se uopće  postavljalo pitanje zašto crne boginje nisu bile prepoznate na vrijeme.

Predsjednik Hrvatske vlade Andrej Plenković  na samom početku je rekao  "I svijet, Europa i Hrvatska praktički su u ratu protiv virusa, protiv panike i protiv negativnih društveno-ekonomskih posljedica ove pandemije". Rat protiv virusa vodimo zatvaranjem institucija i tvrtki, radom od kuće,  zatvaranjem škola, prestankom rada javnog i međugradskog prijevoza, prestankom rada nastave u školama i fakultetima, uglavnom restriktivnim mjerama i prateći zaražene. U početku se prema razvijenim simptomima testiralo, a kada su bili pozitivni, „hvatalo“ se i njihove kontakte.

Prema istraživanju sa Oxforda,  Hrvatska provodi najstrože restrikcije prema broju zaraženih. I onda u jednoj našoj tiskovini osvane naslov - Ovo bi moglo promijeniti sve: znanstvenici s Oxforda smatraju da je ‘korona‘ već dva mjeseca u Britaniji i da ju je preboljelo 30 milijuna stanovnika. Kao ako se što više populacije zarazi virusom, stvorit će nacionalni imunitet, koji bi onda trebao štititi ljude unutar populacije. To je još prije tvrdio i Britanski premijer Johnson, pa je sada pozitivan na virus.

Kako u našim medijima nije isplativo imati, specijalizirano novinarstvo, a teško je nekoga pitati, osvane i ovakav prvi dio naslova – Ovo bi moglo promijeniti sve. No, radi se o slijedećem. Nema tu neke imunološke teorije, koja bi mijenjala ili učinila dosadašnje mjere bespredmetnima. U socijalnoj distanci, izolaciji i karanteni smo kako medicinski sustav ne bi bio prenapregnut, odnosno kako bi svaki bolesnik dobio gotovo najviše moguće sposobnosti zdravstvenog sustava kao nacionalnog, ali pojedinačnog javnog dobra. Zato gore rečeno nije kontra produktivno, nema većeg oblika međugeneracijske solidarnosti, od toga da neko vrijeme zaustaviš svoj život, kako bi netko stariji preživio, bilo u njihovom kućanstvo ili ne.

Unatoč svemu, sada se javljaju mnogi „stručnjaci“, aktivisti i protivnici cijepljenja i slični, ali ima tu i ljudi iz medicinske struke, koji dosta toga i previše negiraju. Tako da možemo reći kako za vrijeme  Pandemije, a  u Hrvatskoj  epidemije  imamo  Infodemiju, ali i uslijed jedne i druge pojave i posljedičnu Egodemiju. Jer jedni stalno govore pretjerane su mjere, a drugi kako su zakašnjele, dok se treći opet se ne bi pridržavali nikakvih mjera. Ipak treba nešto znati o ljudima, jedna četvrtina nas osjeća se kao dio društva i ima ono što bi rekli društvenu odgovornost ili sociološku imaginaciju, polovina nas osjeća se kao dio društva i imaju osjećaj odgovornosti za njega ali pod određenim uvjetima dok se osvjedoče kako se i drugi pridržavaju, dok je jedna četvrtina nas blago rečeno individualaca, koji sebe ne doživljavaju dijelom društva, te stoga proizlazi i nedostatak odgovornosti za njega i misle samo na sebe. Ovi posljednji su  pojedinačne zrake u društvu i mogu oplemenjivati društvo kao umjetnici ili su dijelom kreativnih industrija.  Ovdje treba dobrom komunikacijom uvjeriti ovo polovicu da je to najbolje i da to rade svi odgovorne osobe, obični ljudi, javne osobe i dr., dok individualce koji misle samo na sebe,  možemo angažirati kao svojevrsnu „domovinska fronta“, za podizanje morala građanstvu ili počastiti informacijama o individualiziranim kaznama ili samim kaznama. Mi smo se odlučili na poprilične novčane kazne, dok neke zemlje u okruženju to rješavaju zatvorom.

Naš Nacionalni stožer za civilnu zaštitu, sjajno radi svoj  posao, a posebno komunikacijski, po sastavu i po sadržaju,  svatko se drži svog resora i u njemu je suveren, što znači vjerodostojan i to se osjeća sad već u kontinuitetu i ljudi im vjeruju Ovdje su najzanimljiviji dvojac Beroš/Markotić, jer su habitusno različiti, on energičan ona blaža, on u komunikaciju unosi svoju energiju uz točnost i pravovremenost, ona smirenost i fakte.  Njega se isto kao i prof. Markotić, doživljava  kao struku, a on je političar kao ministar zdravstva. Tako da sada mnogi analitičari govore, kako prvi puta imamo političara kojem vjerujemo.  

Ipak nađu se na sreću usamljeni glasovi koji je osporavaju rečeno i kako ministar Beroš nije trebao spominjati petu kolonu jer to podsjeća na ratno huškačku retoriku, a kao po tome u Hrvatskoj ima puno ljudi koji vole ratno-huškačku retoriku. I samo je pitanje vremena kad će oni iz Stožera početi predstavljati opasnost, paradoksalno zato jer uživaju ogromno povjerenje. Sad dolazimo do merituma stvari u nas se za tri četvrtine građana Domovinski rat doživljava, kao rat za obranu volje naroda i zemlje, bilo bi bolje da se moglo mirno, no on je bio i mi ga se većina sjećamo kao žrtvu trpljenje patnju, bol , ali i ponos na državu,  ali i na nas same, jer smo izdržali. 

Tu sad opet imamo otprilike onu četvrtinu, kojima je ukradeno eventualno jedno ljetovanje skijanje ili kupovina u inozemstvu ili su morali prekinuti živote zbog uzbuna ili im se konobar u kafiću nije odmah obratio nego nekome u maskirnoj odori ili slične tričarije,  u svakom društvu imamo ljude od svekolikog materijala, što na kraju može i ispasti korisno za društvo. Jednostavno mi još imamo svježe sjećanje na Domovinski rat i njegove svevremene vrijednosti, kao žrtva, patnja, bol, čovjekoljublje, snalažljivost, hrabrost, domoljublje kao društveno zajedništvo. Pa počnimo zato redom Banjalučani će se samomotivirati zajedništvom  u vrijeme razornog potresa 1969.godine; građani Sarajeva vremenima života u okruženju; Mekedonci te Skopljanci vremenima velikog potresa 1963. godine; kao i razornog potresa u Crnoj Gori 1979., a koji se snažno osjetio i na jugu Hrvatske ili u Srbiji prilikom djelovanja NATO-saveza 1999. godine, što ne bi bilo premudro jer se i Srbija sada nalazi pod kišobranom civilne zaštite EU-a, ili u samom Beogradu za vrijeme opisane krize s Velikim boginjama, što je opet dubiozno jer ta kriza odvijala se ispod radara javnosti, kao uostalom i sve krize u takvim politički sustavima.

Najjednostavnije treba djelovati na moral građana onim sadržajima koji jačaju nacionalni ponos, kojeg se ne treba bojati, jer on daje ponos i na institucije država i nacionalne sposobnosti, za nadilaženje pandemijske krize. No, on je isto tako uzor ponos građanima prama samima sebi.  Inače  nadnacionalne sposobnosti se sporo pokreću i tako da tek sada nešto čujemo o tome u EU prednjači Njemačka gdje se još uvijek liječe zaraženi iz Italije i Francuske. Nekima na nadnacionalnoj razini to smeta, pa se siju strahovi od ruskih Antonova iz svemirskog programa, koji su dovezli pomoć u raznolikom sredstvima za nadilaženje zdravstvene krize u Italiju, takve reakcije na humanost čista su moralna blamaža. Organizirane i snažne države najefikasnije nacionalnim resursima najlakše se nose s krizama svih vrsta, tako je u SAD-predsjednik Trump, osnažen Zakonom o ratnoj proizvodnji iz vremena Korejskog rata, dao nalog General Motorsu za proizvodnju respiratora. Kina već ozbiljno daje svoje resurse u obliku materijala i stručnjaka stavlja na raspolaganje.

U prošlu nedjelju kada je Zagreb i okolicu rastresao potres, a njegove građane privremenu je poslao na ulicu, valjda i zbog visoke razine pripravnosti svih službi imali smo i realan njihov prikaz  u krizi koja je već trajala, imali smo priliku vidjeti i biti ponosni na našu  policiju, vatrogasce, vojsku, civilnu zaštitu, naše zdravstvu, navijačke skupine, gradske službe i druge, a dali su nam onu potrebnu sigurnost i ponos. Potres nas je uznemirio, a priroda ugroze bila je u suprotnosti s virusnom krizo u trajanju, nije nam to trebalo, ali kao da smo još više očvrsnuli, te možda i ojačali imunitet, onaj moralni svakako, tako da ne mora biti loše što smo malo bili vani.

Treba priznati i odati priznanje Vladi i Premijeru, zbog svog komunikacijskog uzmicanja, tj. davanja i komunikacijskog težišta struci. To je dovelo do komunikacije s građanima na najvećem mogućem nivou razumijevanja i povjerenja, cijeli Nacionalni stožer  sjajno obavlja svoj posao.  Treba početi na osmišljavanju dugoročne strategiji komuniciranja, koju treba kao i dosada voditi snažno strateški i višekanalno, ali možda u manjem obimu. Tu treba možda u tim Nacionalnog stožera uvesti i još psihologa i jedan oblik psihološkog komuniciranja, uz mrežu ili zajednicu za psihološku pomoć, jer ovo je kriza na duge staze.  Na neki način trebalo bi pojačati i rad s medijima. Možda bi Nacionalni civilni stožer trebao neko tijelo,  jedno pristožerno tijelo koje bi selektiralo i analiziralo informacije te tako rasterećivalo Stožer i dalo potporu njegovom strateškom komuniciranju. To bi mogli biti ljudi dragovoljci iz vana, a treba uzeti i obzir kako u širem opsegu Vlade radi i do stotinjak ljudi nominalno na poslovima odnosa s javnošću u ministarstvima. Možda tako nešto i postoji, ali ako je tako ljude treba zamjenjivati zbog odmora i njihovog zdravlja. Sve to kako bi uvedene mjere imale i komunikacijsku potporu, što je preduvjet uspjeha. Jer : Informacija je ključ! Komunikacija je esencijalna.  

Nalazimo se  informacijsko vrijeme, pa se različite informacije još brže od virusa šire,  tako nam istraživanje s Oxforda ukazuje, kako prema broju zaraženih, Hrvatska ima najstrože restrikcije na svijetu. Pa tako u našoj tiskovini osvane naslov „Ovo bi moglo promijeniti sve: znanstvenici s Oxforda smatraju da je ‘korona‘ već dva mjeseca u Britaniji i da ju je preboljelo 30 milijuna stanovnika“. Ovdje je najdubioznije ono, ovo bi moglo sve promijeniti, jer imunitetna  teorija je OK. Na imunitet krda pozivao se i Britanski premijer Johnson, pa je zaražen i najavljuje sad oštrije mjere, a vrijeme ide dalje. U izolaciji smo kako medicinski sustav ne bi bio prenapregnut, odnosno kako bi svaki bolesnik dobio što više sposobnosti zdravstvenog sustava, kao kolektivnog i pojedinačnog javnog dobra. Ovo se događa jer je upravi medija teško plaćati specijalizirano novinarstvo i jer je teško nekoga pitati. Švedska ima proizvodnju od desetak tisuća respiratora godišnje i slobodnije se kreću, Indija nema i zato policajci šibaju. Javnost treba svako malo upoznavati sa zakonskim osnovama kažnjivosti namjernog širenja zaraze, bilo zbog namjere ili nepažnje. Isto kao i o načinima širenja ove zaraze, kao higijenske mjere i potrebi prostorne distanca među ljudima.

A glede Ustavnih prava na kretanje i korištenje vlasništva u kretanjima  prema jugu i otocima poslije potresa u Zagrebu. Stožer u nedjelju nije ima kuda nego uvesti zabranu kretanja, niti sabornika niti ikoga u blizini, a opisani pokreti vezani su za sat vremena poslije potresa i to je mogao vidjeti tko je htio. Tko brani Saboru sad to potvrditi. Tu se radi o osnovnom pravu ili ako hoćete pozitivnom pravu i slobodama za nešto, za život. Jer tu se radi da na našim otocima imamo stariju populaciju i gdjegod koju ordinaciju kad nije sezona. Nema većeg i humanijeg odnosa međugeneracijske solidarnosti od toga da  na neko vrijeme zaustaviš svoj život, kako bi stariji još poživjeli. Sve ostalo je lovljenje poena ustavnom mrežom, a to nije namjena Ustava, on štiti slabije. To ako treba  govoriti i Ustavnom sucu, i to može baš svaka majka ili unuk(a). Ustav u članku 16. je jasan! U kojem stoji da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. U njemu stoji i da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ovaj slučaj bi nam trebao pomoći da to jasnije zakonski pokrijemo, a razmjernost je svakom normalnom jasna i to je to.

Na jednostavnu opomenu šefa kriznog stožera, kako ne treba bespotrebno oglašavati u medijima nepotrebne proizvode i usluge, digla se ni manje ni više nego Agencija za elektroničke medije, na braniku slobode medija, pa onda neka reklamna udruga, koja nije sporna jer vjerojatno nije  financirana javnim novcem. U području gospodarstva valjda nema ništa nemoralnije nego vrtiti reklamu nekom restoranu koji nama prometa, a njegov se novac tako troši, pravi reklamni gospodarski parazitizam. U političkoj domeni valjda  nema ništa nemoralnije nego tražiti pažnju javnosti usred krize, kao što je to bila Gradonačelnikova „presica“ i to ispred staračkog doma, to je trebalo isprat vodom ili vodenim topom, jer to je bila  zdravstvena i javna provokacija. Facebook i Instagram u nadavno  su nakon Twitta povukli videosnimke brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara ocijenivši da šalju lošu poruku dok vlada epidemija koronavirusa, jer kako kažu oni koji ne bi trebali imati puno sa javnim interesom - Povlačimo sadržaje na Facebooku i Instagramu koji krše naše uvjete korištenja po kojima nisu dopuštene dezinformacije koje ljudima mogu nanijeti fizičku štetu.

Više nego ikada kao  društvu i državi potrebno nam je strateško komuniciranje, a za to su potrebne sposobnosti za takav oblik organizirane komunikacija Iznimno je važno sustavno, pouzdano i pravovremeno izvještavati javnost o zdravstvenoj krizi, odlukama relevantnih tijela i o planovima za nadilaženje krize. U svakoj situaciji, a naročito u kriznoj situaciji, kada postoje velika informacijska očekivanja javnosti, pače glad za informacijama, a kada njih nema dovoljni ili je nedostatak informacija,  tada nastaju glasine koje predstavljaju veliku opasnost.  

Građani su očekivano nemirni i zabrinuti. Zato je važno poštovati osnovne postulate krizne komunikacije, a pošto se ona pomno planira za nju treba biti  spreman, dostupan i  vjerodostojan.  Pozitivan stav i poruka javnosti se šalje,  pokazivanjem kako  organizacija ili država ima plan za rješenje krize i da ona ima sposobnosti za njegovu  primjenu, sve kako bi se pokazalo komunikacijom i djelima kako organizacija ili država, situaciju drži pod nadzorom i kako upravlja krizom. Najuspješniji komunikatori u kriznoj situaciji su oni koji komuniciraju ažurno, iskreno i daju potpune informacije medijima. Upravo kako bez iznimke radi naš Nacionalni krizni stožer civilne zaštite, a treba to stalno ponavljati.

Strateška komunikacija u ovoj epidemijskoj  krizi treba ljude poticati i motivirati na  preuzimanje  odgovornost. Ne samo kroz uvažavanje i pridržavanje mjera za očuvanje zdravlja za sebe,  ali i drugih  za direktno smanjenje opasnosti od širenja zaraze, već posebno i kroz odgovorno komuniciranje. Društvene mreže omogućavaju baš svakome sudjelovanje  u javnom dijalogu, bez obzira na namjere stručnost ili etičnost  i baš zato svi moramo biti pažljivi. Ne samo nije trenutak za prenošenje neprovjerenih informacija ili neopravdano širenje panike, već trebamo informacijsku imunost, stvorenu strateškim komuniciranjem. Zamislimo sada kako netko pokušava nametnuti tezu, kako je za čvrstoću kostiju potrebno jesti jaja s ljuskom, mi to zbog kumuliranih znanja i informacija kao većina ne bi prihvatili.

Veća sada imamo uslijed širenja svekolikih informacija o Pandemiji/epidemiji  imamo i posljedičnu Infodemiju, ali i svojevrsnu Egodemiju različitih likova, među kojima teško je to i zamisliti ima i obrazovanih, stručnih ljudi i iz zdravstva. Obrazovanje kad ne sjedne na karakter izgleda kako je poput otrova za društvo.  Isto onako kao što se  odgovornost  očekuje od uprava organizacija ili državnih tijela ista takva odgovornost stoji i pred svakim od nas. Važno je pažljivo, promišljeno i odgovorno komunicirati i pri tome razmisliti o posljedicama onoga što iznosimo. Jednako tako moramo informirati javnosti i upozoravati pojedince o zakonskim osnovama za kaznenu odgovornost  u vezi lažnih vijesti, i širenja panike i defetizma

Ova će kriza za koju još niti ne možemo znati kolikoće trajati, imati će i neke dugoročne učinke. Vrlo će se jasno ukazati potrebe, izazovi, kao i svi problemi u sustavima komunikacije, unutar organizacija, ali i društva u cjelini. Postat će vidljivo više nego ikada koliko je kvalitetna interna i eksterna komunikacija značajna. Organizacije ili državna tijela trebaju stvarati jasne planove upravljanja krizom na više razina, od zdravstvene do predvidive ali ne i po intenzitetu posljedične gospodarske krize kao i za  kriznu komunikaciju, kojom će se lakše i brže izaći iz krize. Za komunikaciju, a posebno stratešku je potrebno pratiti i mišljenja i stavove javnosti, kako bi se stvorio simetrični oblik komunikacije, koji omogućuje kako učinkovitu komunikaciju, tako i prilagodbu cijelog sustava od zdravstvenog do cijele države.

Za samu krizno komuniciranje bitno je kako se njime ne počinje  upravljati usred krize, već  prije, nego se kriza dogodi, pa tako sada treba razmišljati o komunikaciji u idućim stadijima krize. Najbolji nam je primjer dobrog proaktivnog planiranja i prije razbuhtavanja krize je planirana nastava na daljinu, za naše učenike preko televizijskih kanala i internetom, što ne znači kako je ne treba reaktivno stalno poboljšavati. Kad smo već kod planiranja i kod komunikacije, kad se malo smiri, treba razmisliti o nečem što se zove Nacionalna informacijska strategija, zatim o formatu organiziranja sposobnosti strateškog komuniciranja, a upravo za sada razmisliti o savjetu ili savjetnicima  za strateško komuniciranje u javnim medijskim servisima,  kao HRT ili HINA. Tko tu prvo pomisli na cenzuru je duboko u krivu i ne poznaje sve interese u medijima, a tko na koregulativnu zapuštenost medijskog prostora u nas, taj je nevoljko u pravu jer tu ima dosta posla, jer radi se o javnom interesu u medijima. Informativna platforma – www.koronavirus.hr, je sjajan alat koji pomaže u ispunjavanju  javnog interesa u informiranju.

Sam virus na nas „gleda“ kao na kolektivitet, a to je smisao pandemije na svjetskoj razini, i epidemije na nacionalnoj, i na propisane mjere koje služe odupiranju ovoj smrtonosnoj zdravstvenoj krizi. Zanimljivo je kako su u tome suglasni i vodeći znanstvenici i duhovne vođe, no možda je to najjezgrovitije rekao Papa „U istom smo čamcu veslajmo zajedno“.  No, kako bi svi motivirano i ujednačeno veslali, potrebno je figurativno svijetlo na kraju tunela, kako bi znali kamo veslamo i što nas sve čeka. Za motivaciju građana za izlazak iz ove krize koja će se umnožiti i na egzistencijalnu i gospodarsku razinu, je najvažnije da svi što je to više moguće podnesemo jednaki teret, ne zbog neke ideološke egalitarnosti, već zato što je teret velik i biti će još veći i jedino ga tako možemo svladati. A to kao društvo i država, možemo robusnim i sveobuhvatnim mjerama, zajedno.

Moramo zastati, sabrati se i promisliti o sebi i spoznati što nam je bitno.  Kao pratit će nas na mobitele, jao, a svako malo šaljemo selfie i hvalimo se gdje smo. Čovjek i njegov bitak, je ugrožen ovim virusnim napadom na zajednicu, a pravo na zdravlje i na život nas i naših bližnjih, najvažnija su prava i slobode. Pred nama su tjedni odluke, nema nam druge nego zajedno, uz motivacijski povik tri Z, zajedno za zdravlje. Tu nam ne treba velikih znanja i mudrosti, jer zarazom smo napadnuti kao ljudska zajednica. Velike stvari su uvijek teške, ali i jednostavne, može i obrnuto,  pa tako jednostavno samo trebamo biti ljudi, pa možda upravo stoga ništa više neće biti isto. O nama ovisi.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

darko marinac, koronavirus, potres, komunikacija