Kolumne

Darko Marinac: (De)Koncentracija političke moći

Piše: Darko Marinac

U nas je sve premreženo politikom, koja se miješa u sve pore društvenog života i to iz razloga raspodjele fino raspršene političke moći. Jer, kako inače objasniti da je rasprodano sve od strateškog značaja za zemlju, od banaka, telekomunikacija, do energetike, a u državnom vlasništvu ostali su resursi za domaću političku razinu. Dominantni politički akteri u nas, zauzeli su sve bitne pozicije u društvu, osim što je normalno političke, tu su i bitne društvene pozicije, a i veliki dio gospodarskih pozicija,  tako njihove interesne skupine nadziru sve društvene tokove. Stanje državnih institucija je paralizirajuće, jer su one također na jedan način osvojene ili su barem pod kontrolom, tako moramo konstatirati kako imamo zarobljenu državu, pa tako nema bizarnije i samouvjerenije, izreke od one kada naši politički akteri kažu – Neka institucija rade svoj posao.


Jedan znakoviti slučaj to nam jasno pokazuje.  Državni inspektorat, dao je za pravo dr. Ljiljani Zmijanović, krajem prošle godine u vezi povrede njenih prava na natječaju za ravnateljicu NP Krka, prema stručnom i znanstvenom kriteriju, ali i prema činjenici kako je ona i braniteljica, što ona nerado ističe jer je za ovaj posao ona jednostavno prekvalificirana. Resorni ministar još i prije negativno se u javnosti  izražavao o tome slučaju. U sudskom sporu ministarstvo je tražilo izuzeće suca, što je sud odbio.  Niti sada nema promjene, osim što je Ministar iznenada pustio bradu, što je postao trend u našoj politici, posebno vladajućoj, a vjerojatno je tome tako, što je u većini muslimanskih zemalja brada vanjska karakteristika muškarca kojega se poštuje. Zbog toga je npr. u Britanskoj vojsci poželjno puštanje brade kada se službuje u muslimanskim zemljama, upravo radi poštovanja. Ministar se nedavno morao sastati i to slikom dokumentirati s globalno poznatom premladom aktivisticom za očuvanje okoliša, što je se ne može drugačije opisati nego kao intelektualna pedofilija.

Mala smo zemlja, pa kada treba za svečanu priliku ispuniti nacionalni teatar, teško je razmjestiti u loži tata, od državno odvjetničkog mandata, a još takvih neprimjerenih slika izašlo je u javnost s tog svečanog koncerta u vezi  našeg predsjedanja EU. Te slike naši političari neće držati na svojim zidovima i objavljivati u svojim memoarima, no javnom dobru nam  trebalo,  mogu poslužiti u nekoj istrazi nekada … . Pa se onda Glavni državni odvjetnik, našao usred prepirke razračunavanja nelegalnih masonskih frakcija i panično se tražila njegova ostavka, koju je na kraju i dao, automatizmom ostavši zamjenikom s gotovo istim ovlastima.

Trojica potpredsjednika Sabora dobila su nove automobile najviše klase,  četvrti je zadržao stari, dok peti je već odavno rekao kako ne treba automobil. I nemamo se što žaliti do nas je, jer ne znamo vrednovati obične ljudske vrline. Čovjek izvan Hrvatske pomislio bi naivno kako su ovi koji su odbili automobile najpopularniji političari u nas.

Politička stabilnost i kod dekoncentracije političke moći moguća je uvećanom političkom kulturom, oni koji nas plaše političkom nestabilnošću prinose političkoj (ne)kulturi, a pri tom je bitno i nešto kao sazrijevanje, što spada u političku socijalizaciju. Politička kampanja i politička kultura odnose se kao perpeetum mobile, a u kampanjama , ali i u našem političkom životu imamo uistinu jedan politički fenomen, kao „Hrvatski bog Politikos“, jer je rijetko viđen u drugim političkim sustavima. On bi se sastojao u tome što dvije dominantne političke opcije zatvaraju politički prostor.  

One su kao suprostavljene no, za političku simbiozu nije neophodno da imaju iste društvene vrijednosti. Naša  dva dominantna politička aktera, zagušuju i zaglušuju politički prostor, do te mjere, da mi sada nedavno u predsjedničkoj kampanji gotovo da nismo imali političkih tema ni političkih pitanja. To zamjenjuju nekakve jalove prepirke, oko istih takvih konstrukata.  Tako da smo jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj se u trideset godina gotovo ne mijenjaju politički akteri. Oni imaju jedan unutrašnji refleks, kao težnja za funkcioniranjem -bez trećeg. Tako smo imali, prije nekog vremena  miniranje MOST-a, koji su sjetimo se, uz sve njihove vrline i slabosti razvlačeni od udbaša do klerikalaca. Pa smo na nedavnim predsjedničkim izborima imali fenomen kojeg po uzoru na neke kreativne nazive i fenomene ovaj spomenuti možemo nazvati „ŠkoroLiza“, što  bi predstavljalo, rastakanje i grabež prema onom što nazivaju Škorinim biračima.

Tako smo imali i fenomen fikcije i prisilne ekstenzije glasova, kao glas za onoga je u stvari glas za ovoga. Ti kao voliš puding, a ne voliš povrće, pa te uvjeravaju da ako odabereš govedinu ti si ustvari kripto vegetarijanac jer krave jedu samo travu, uvjeravajući te kako ti voliš hladetinu jer je konzistencije pudinga. No, ovo je značajan dio birača tjeralo na povraćanje i prije kušanja.

Ta sva fenomenologija, počevši od „crnog labuda“ dovela je do toga da ni ljudi ni njihov profesionalni ni politički razvoj više nisu garancija, jer odabiri vođa stranaka vezani su samo za trenutne potrebe i vizije koje vremenski teže nuli.  Ova Vlada je putem izgubila četrnaest ministara, a njih osam vezano uz neke oblike afera, a svi su oni deponirani u Saboru. Tome je tako jer ih se može držati pod još većom kontrolom državnim tijelima koja provode istražne radnje kao i radnje kaznenog progone, a na kraju i pravosuđem.  Takav nadzor prevelikog dijela sabornika važan je jer Vlada vrluda između mnogih interesa i ideologiziranih ciljeva. Ovdje najveća nam stranka za ispunjenje tih ideoloških zahtijeva, pribjegava štakama u obliku malih klijentelističkih stranaka, pa tako jedna vodi jadan od najzahtjevnijih društvenih procesa, koje vole nazivati reformom obrazovanja, a tu je da se nađe i graditeljstvo i prostorno uređenja po volji klijenta.

To nije slučajno ili loša procjena, jer upravo je klijentelizam, taj kohezijski lijepak, na unutrašnjem planu uz korupciju na vanjsko-političkom, koji nam daje tu pufastu predvidljivost tako potrebnu, zašto to tako ne nazvati, vanjskim centrima moći. Upravo to održava Vladu sa svojim nastojanjima, najblaže rečeno zaobilaženju političkih zahtijeva kojima je dobila izbore. Klijentelizam je tako  nešto poput „anti G“ odijela, kod pilota supersoničnih zrakoplova koji imaju i oštre manevre, a  koji održava Vladu i najveću stranku za sada u stanju tihog negodovanja većine. Tome pomaže i upravljanje strankama i vodećim ljudima u njima. Tako danas viđenije HDZ –ovce možemo podijeliti na romantičarske očeve stranke i na klijent patrijarhe. Ove prve drži se na rudlu kao nekada cigo medvjeda, kako bi bili ures ili potrošna roba za izbore, a ovim drugima se upravlja strankom, a direktno ili posredno i Vladom. Trojka za promjene iz najveće nam stranke zalaže se za samu srž upravljanja strankom i to tako da se stranačke liste oblikuju u pred izborima, umjesto da predsjedniku stranke sastavljanje lista bude i mrkva i batina.

Najveća politička stranka je u unutarstranačkim izborima, koji će završiti Saborom stranke. Groteskno je kako sadašnji predsjednik stranke okuplja ljude, koji nisu njegov milje, osim glasnogovornika kampanje, nego one koji bi mogli privući one članove stranke koji bi mogli glasati za druge kandidate, te je samo iz ovoga vidljivo kako nije predviđeno demokratsko vođenje stranke i kako se ljude besprizorno troši.

Ovu opisanu koncentraciju političke moći imali smo priliku vidjeti i u nedavno u odluci Ustavnog suda, u vezi udomljavanja djece koja se nalaze u državnim ustanovama, koju je njen predsjednik saopćio novinarima na ulici,  uz  to što u toj odluci jedno piše u izreci, a u obrazloženju tj.  primjeni daje se nalog državnim institucijama, ovaj očiti nesklad ne bi bio moguć u niti jednom sudu, jer ovdje nije rečeno kako je zakon protuustavan. Ovdje se radi o socijalnom eksperimentu i to s djecom, a pored toga u Zakonu u udomiteljstvu izričito se govori da homoseksualni parovi ne mogu usvajati djecu. Naposljetku imali smo i referendum o braku. Ovdje je na djelu prenapregnuti iznad stranački politički parapolitički konsenzus.
Ovakvo protudemokratsko nasilje moguće je samo zbog koncentracije političke moći, a Ustavni sud samo je sredstvo. Sve je izvedeno tako da većina u Saboru može reći kako su oni svoje zakonodavno rekli, ali da se Ustavni sud mora slušati, dok veliki dio opozicije likuje jer se po njima dogodio ono zašto valja poduzimati političke inicijative. Upravo ova politička koegzistencija omogućava kontrolu političkog ljudskog materijala. Tako je ispalo kako su maškare u Imotskom i grupni Krnjo, jače uzbudili politički sustav i institucije, nego npr. žrtve rata i ratnih zločina.

Sloboda medija i novi predviđeni Zakon o elektroničkim medijima koji je primarno okrenut  prema Internetu i društvenim mrežama, želi uvesti nešto kao demokratsku vrijednosnu cenzuru. Borbu protiv  korupcije Premijer naziva medijskom hajkom protiv onih koje daju podršku Premijeru i Predsjedniku najveće nam stranke. Stanje u našim medijima i društvu i vlasti, pokazala nam je prije nekog vremena situacija napada na „dominantnog manjinca“ kriškom limuna i sitnim ribicama, kada su to dominantni čitaći stanja u Hrvatskoj   označili političkim i manjinskim nasiljem, oglasile su se institucije i Vlada i neka oproste koji su izostavljeni. No, kada se doznalo kako je naš „dominantni manjinac“ ustvari „minorni seksualni uznemirivač“, jer je uznemirivao zaručnicu bacaća gavuna i limuna, medijima su se naglo ispraznile baterije javnog interesa.

Stabilnost je u nas kao para Ustavna vrednota, koja treba zamijeniti demokratske predstavničke uzuse i demokratsku volju naroda. Neki misle kako je to vodstvo, kada lidera u biti narodna volja slijedi i da se voditi ili daje društveni pristanak za to, ali za to je potrebno nešto kao vodstvene sposobnosti koje velikim dijelom ovise i o izboru (ne)korupitranih suradnika.  A nama svaki dan sa ekrana iskaču neki za koje se odmah vidi kako su nečiji, bilo da trčkaraju oko Premijera bilo da se u pozadini bore za mjesto u kadru iza njegovog lika. Tako da nam se  dojam korupcija upravo idealno strateški komunicira i stalno osvježava samo zato jer su nečiji stalnu oko nas ili pak strateški održavaju  parlamentarnu većinu.

Tako da u javnom pregledu i dojmu korupcije imamo jedno maligno strateško komuniciranje korupcije, koja se komunicira višekanalno i u različitim sadržajima. Kod korupcije nam stalno govore o borbi protiv korupcije, a nikada o pobjedi protiv korupcije. Ipak predsjednik SDP-a, unio je novinu davši korupciji ideološki predznak, naime nedavno je  kritizirao koruptivnu konzervativnu Vladu.

U Samoboru je nedavno bio prosvjed protiv njegovog Gradonačelnika, ne primarno kao Gradonačelnika već značajnije kao saborskog zastupnika i predsjednika upropaštene političke stranke,  dok je subjekt prosvjeda nastupao u emisiji za vrijeme ručka nedjeljom. Eto to je javna televizija koja javno oživljava  jednog irelevantnog sijača mržnje, ona je drugi stup duopolne koncentracije moći, a to najbolje vidimo i u tajnovitom izboru njenog programskog vijeća.

Kad promatramo pojave oko GUP-a u Zagrebu, funkcioniranje žetončića, ostavku Glavnog državnog odvjetnika, možemo i krivo zaključiti kako nam je i potrebna jedna unisona stabilnost, dvopartitnost ili još bolje jednopartijski sistem, jer u njemu nema žetončića, masonskih svađa, nema potrebe za kupovinom glasova. No, to nas može zavarati, jer  kod takve analize mi se ne odmičemo od nas, od dominantnih navika u našem društvu, i ne daj bože usuditi se i ogledati prema naprednijim nacijama od nas.
Ovakva koncentracija političke moći, omogućava lakoću donošenja loših zakona, koji osim zakonitosti imaju problema i s javnim interesom. Samo „sjajno“ loši zakoni omogućili su to da visoki pravosudni dužnosnici ne prolaze sigurnosne provjere. Zato ovo još uvijek nije najbolje vrijeme za tzv. ustavno domoljublje, jer davanje slobode devastiranim institucijama bilo bi etički izjednačeno s planiranim zločinom.

Novi, a peti predsjednik RH izjavio je u svom pristupnom govoru kako će se zalagati za slobodu medija, znanosti i pravosuđa. To lijepo zvuči no, mi nismo spremni za tako nešto, kao ustavni patriotizam ili ne daj bože reći domoljublje. Mi smo u stanju zarobljene države a gotovo i cijelog društva. Nama nasušno treba ufanja za slobodom i to kao pozitivnom slobodom za nešto. Po nekim analizama naše pravosuđe je na razini afričkog, pa mu treba neovisnost od čega, od tropskih bolesti, sloboda od zakonitosti i pravde. Zašto se npr. Ministarstvo pravosuđa ne bi zvalo ministarstvo pravde, po uzoru na ministarstvo zdravlja, koje je svojevremeno preimenovano od zdravstva.

Svaki novinar ima slobodu birati pisati po interesu vlasnika, interesu urednika i naposljetku svom materijalnom interesu, i naposljetku u javnom interesu. I ovdje trebamo ustavne promjene jer se garantiraju sloboda medija, a ne garantira pravo na informiranje, jer naši građani trebaju imati pravo na što uravnoteženije i poštenije informiranje. Građanin je suveren i treba osnovna pozitivna prava i slobode, kao prava i slobode za nešto, a ne same profesije ili institucije.

Znanost nam još kako tako funkcionira, no i tu ima čuda. Nema veće neslobode od znanstvene cenzure, pa tako na jednom našem po svemu često spominjanom slobodnom fakultetu, ne možeš napisati ni ogledić o novijoj povijesti, a kamo li o Drugom svjetskom, ratu da ti ga ne cenzurira stručnjak povjesničar s imenom i prezimenom i to stručnjak za rani srednji vijek. Vrh je dakako u glavi, pa  tako  „tablet ministrica“ ustrajno hoće dokinuti Hrvatske studije, pametnom dosta.

Jedan „privilegirani“ dio ovoga društva, čiji je jedan dio i javna televizija počela odnedavno jednu ranjivu skupinu opet zvati „šatorašima“, a od njih bi mogli i empirijski jadnostavno naučiti kako se sloboda ne daje, već se zavređuje i treba se za nju izboriti. E, sad kada su ratovi gotovi, institucije osvajaju te slobode neophodne za svoje funkcioniranje profesionalnim kredibilitetom. Tako dolazimo do toga da djelatnici institucija imaju slobodu za djelovanje, a sve u javnom interesu. No, uvijek ih previše kome to nije u interesu, a to je politika i to posebno u visokoj koncentraciji političke moći.  
Sadašnji oblik vlasti ima problem legitimiteta, kojemu je jedino ravan stupanj (ne)legitimiteta, vlasti kada je HSLS zašao iz „Račanove Vlade“. Ovakva koncentracija političke moći, čini mogućim mirno prihvaćanje, visoke razine korupcije i ekonomskih nesloboda, što pak dovodi do jedinstva u ideološkim glavinjanjima, a kao reakciju imamo i provalu podrške trostrukom ubojici iz Splita, a biće ih i još sličnih. Jednostavno izgubio se društveni dogovor, a dugo željena i u patnji i krvi stvorena država je zarobljena i izrazito duboka, pa je kao takva i samo djelomično ostvarena, a opet skupa do neizdrživosti.  Hrvatska država je većini građana kao proizvod varljive kvalitete, kao jedna nepoštena igra za vezu s visokim ulozima. Jer trebalo bi biti što više poreza, to više javnih dobara, a imamo više poreza za više korupcije koja je svojevrsni usmjereni paraporez.

Da je naša država proizvod nitko je normalan ne bi dragovoljno htio, a na čežnji za slobodom  i dragovoljstvu je stvorena. Hrvatskom se vlada  SAU strategijom, Stabilnim–Autokratskim-Unijašenjem (Uništenjem), kao ideološkim modelom.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

politika, političari, stranke, predsjednik