Elizabeta Hrstić

SJEĆANJE NA JEDNO VRIJEME: Premijera: Hotel Zagorje

Piše: Elizabeta Hrstić

''Željela sam da ovu priču pričaju žene, jer je ženski glas i moćan i snažan i nježan i plačljiv, i dirljiv i strastven, jer je jedino ženski glas mogao ispričati ovu priču.'' (Anica Tomić i Jelena Kovačić, redateljica i dramaturginja)

Čak deset godina od objavljivanja autobiografskog hvaljenog istoimenog romana Ivane Bodrožić, a 22 godine nakon rata, prošlo je da bi se netko spretno i s entuzijazmom uhvatio u koštac sa ovim dirljivim, atraktivnim ali i neobično zahtijevnim uprizorenjem. Priču kazuje djevojčica Ivana koja je 1992. godine, skupa sa 500 vukovarskih prognanika zauvijek napustila svoj rodni grad, a višegodišnji dom im je postao 'Hotel Zagorje', odnosno bivša politička škola 'Josip Broz Tito' u Kumrovcu. Djeca, majke i starci. Krnje obitelji trudile su se živjeti obični život, no bio je nešto poput pratnje glavnog glasa, glavne dionice čija se nit protezala u - čekanju. Čekanju kraja rata, čekanju da se vrate očevi i muževi ili djeca.

Protagonistice imaju u prosjeku 9-10 godina, nelinearno kazuju svoja sjećanja, pa se vraćaju u sadasnjost, pa ponovo tonu u prošlost. Kakofonija glasova i emocija, mračne ili mučne scene izmjenjuju se s onima koje pokušavaju pronaći ljepotu. A sve lijepo, proizilazilo je iz neuništivosti nade kao jedinog pogonskog goriva u tim konfuznim godinama.

Redateljica Anica Tomić, htjela je na pozornicu donijeti emociju.Točno onu iz romana. I nije narušila osnovnu nit priče i dirljivost ratnog romana, niti autobiografsku osjetljivost autorice. Spretno je u predstavu utkala neka današnja pitanja: Je li današnja Hrvatska odrasla? Ili čekamo i dalje? Tragamo li još, ispreplićući nadu i očajanje, za ljudskošću i dostojanstvom?
Propituje i različitost muške i ženske borbe te miroljubivost ili ratobornost ljudske prirode uopće, nevezano za okolnosti.

 

Muškarci ispisuju stranice povijesti, no žene su te koje iz sjene progovaraju o slojevima preživljavanja i proživljavanja, o nošenju manje vidljivog ali možda znatno težeg tereta rata na svojim plećima.

Ovo uprizorenje 'Hotel Zagorja' kreće od premise isključivo ženskog iskonskog dozivljaja ratne stvarnosti, a potom i mirnodobske borbe s ratnim demonima.

Ekipa na čelu s Anicom Tomić napravila je modernu predstavu, isprepletenih vremenskih linija i sa spajanjem nespojivih energija. Svega tu ima: nostalgije i sjete, duhovitosti i vrckavosti, hiperaktivnosti u koreografskim pretjerivanjima koja su neskrivena metafora šizofrenosti ratnih zbivanja ili su pak metafora kasnijih raspolućenosti psiha, prikrivanja rana koje ne zarastaju. Malene hotelske sobe u kojima su živjeli prognanici, kao lajtmotiv, sinonim su za skučene sobe svijesti u nemoći današnjice.
Sjajna scenografija, međuigre fascinantnih video efekata te dramatično korištenje osvjetljenja i zvuka, koje tempirano šokira i zbunjuje gledatelja, ne dopuštajući mu uljuljkivanje u ugođajnu predstavu, sve to je iznjedrilo moćnu kazališnu čaroliju koja nas duboko uvlači u svoje tajne hodnike.

Flashbackovi se javljaju iznenadno poput udaraca u pleksus. Ratni djelići slagalice do kraja ne stvore jasnu sliku, jer oni koji su doživjeli gubitak voljenih a posebice ako se vode kao nestali, do kraja života nose u svojoj nutrini čvor nerazmrsivog klupka svjesnog i potisnutog koje isplivava bez reda vožnje. Dramatrurginja i redateljica su brižljivo i s dostojanstvom zaštitile tu bolnu, ranjivu nit zvanu čuvanje uspomene. Osobito se to vidi u izboru finalne scene, kad se iz mraka pojave obiteljske fotografije iz vremena prije rata. Sjećanje na ljepotu, sreću i vremena nade. Komorno i beskrajno dirljivo. Lišeno patetičnih komentara.

Ono u čemu je ova predstava doista uspjela je prisan pristup i suradnja s publikom. Još na samom početku, svjetla se ne gase, čime se izravno uplićemo kao svjedoci života protagonista. Time je naglašena veza rata i današnjice. Glumci nam, dok glavna pripovjedačica uvodi u priču, nude domaću slavonsku šljivovicu i kolače, i tako 'pod svjetlom reflektora' slušamo ispovijed Ivane i njene mame, bake, pa iz uglova njenih prijateljica.
Naratoricu Ivanu nadahnuto je odigrala Dijana Vidušin, uloga koja ima dva važna lica, staru i novu Ivanu, te još puno malih lica uz mnoštvo emotivnih stanja. Vidušin je postigla balans između nježnosti i trilerske napetosti, tople ispovijedne sugestivnosti  te pokušaja objektivnog uranjanja u svoju ranjivu nutrinu.

Perica Martinović je izuzetno uvjerljiva u ulozi bake, Ksenija Pajić je dobro obavila zahtijevnu zadaću u ulozi majke heroine koja je ponijela težak teret rata i omogućila obitelji da iz svega ispliva.Bojana Gregorić Vejzović je dobila ulogu tete Slavice, vrlo zanimljiv i kompleksan profil koji je Bojana odigrala svježe i uzbudljivo.

 

Tu je i šarolika ekipa prijateljica koje su svaka u posve drugačijem stilu odlično odigrale: Antonija Stanišić Šperanda, Tanja Nemet Brankov te Lana Meniga, studentica koja je samo dva dana prije premijere iznenada uskočila na mjesto Ivane Roščić koja se ozlijedila na generalnoj probi. Zahtijevnu ulogu Zorice odigrala je tako sigurno i upečatljivo, sa začuđujuće dobrom psihofizičkom koordinacijom, kao da se mjesecima pripremala.

Ugodno iznenađenje u dramatursko redateljskom smislu je što unatoč izrazito modernom pristupu tematici i povlačenju paralele s današnjicom, izbjegnuto je izazovno politiziranje, polariziranje i decidirano zaključivanje. Propitivanja i provociranja su tu, ali tek kao predložak koji će svakom gledatelju ponaosob omogućiti osobne zaključke. Možda probuditi neka zakopana sjećanja, možda sklopiti neke kockice, možda kod mlađih koji rat nisu iskusili stvoriti jedan etičan i sućutan pogled na ratnu prošlost, ali i na svijet danas. Možda postaviti neka pitanja ili ciljeve - kako  nesebičnije proniknuti u drugog i drugačijeg, te kako s jasnim ciljem, s poputbinom svojih oziljaka, ali sa sviješću i o tuđima, s vjerom i djelovanjem, kročiti životom i snovima.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

PREDSTAVA, KAZALIŠTE, VUKOVAR, DOMOVINSKI RAT, HOTEL ZAGORJE, ELIZABETA HRSTIĆ