Kolumne

KOMENTAR: Dva filma, jedan štrajk i bolno krilo!

Piše: Darko Marinac

Ovoga ljeta za Dan pobjede, počeo se prikazivati film General. Film je u hrvatskoj javnosti dugo očekivan, posebno u braniteljskoj populaciji, iz osnovnog razloga što je do sada bilo malo ozbiljnih filmova iz Domovinskog rata. Unatoč slavnoj holivudskoj zvijezdi Goranu Višnjiću u glavnoj ulozi generala Ante Gotovine, film gotovo nije osvojio niti jednu od ozbiljnijih nagrada, osim za specijalne efekte, što dobiva svaki veći ratni film, a što bi  da nije, samo više pojačalo neke sumnje.

Kad se film tek počeo prikazivati, počele su orkestrirane kritike, kako film nije nešton kao da je kič, sladunjav i ograničenih umjetničkih vrijednost. Čak su u jednoj tiskovini, nasljedniku novina koje se u Marinkovićevom Kiklopu, knjizi, filmu i seriji kolporter uzvikuje „Njutarnji“, izlazili tekstovi kao po novinarskom principu varijacije i komplementarnosti, o navodnoj kriminalnoj prošlosti glavnog junaka, onako kao prilog filmu. Kako bi apsolvirali spomenutu tiskovinu treba reći kako je u njenoj redakciji prije same konačne pravomoćne  presude Haškog suda, bila spremna naslovnica – Hrvatska je osuđena. Pa onda onaj muk dužnosnika i naše visoko javno pojavljujuće društvene elite, taj njihov šok mogao se osjetiti, gotovo u materijalizirajućem obliku.


No, film može biti teško gledljiv i iz više razloga. Uslijed izdaje u okruženju vrijednosnog vakuma, koji je idealno okruženje samo u prirodnim znanostima, teško je podnijeti našu društvenu koegzistenciju ovih svojstava sa vječno živim idealom slobode i drugih vrijednosti Domovinskog rata. Još za vrijeme rata dio generalskog i časničkog kora u nas, širio je jednu priču koju su i locirali u vili Weiss u predsjedničkoj rezidenciji, gdje se naime prilikom jednog sastanka jedan francuski general nije htio rukovati ili sjediti s (francuskim dočasnikom a našim generalom).   Ne može se suradnja s Haškim sudom opravdati, snimanje i puštanje u medije samo uhićenje na večeri ili snimke u lisicama u kombiju kao da se radi o kokošaru, a ne o hrvatskom generalu. Komparativno smo mogli vidjeti, kako su uhićeni Karadžić i Mladić, kao prave medijske senzacije.


Dalje, generalovu suprugu najgrublje su udaljili s posla u MORH-u, odvjetnicima se provaljivalo u urede, a da se nitko iz civilne sfere iz područja ljudskih prava nije javio, ni HHO nije reagirao, a bio je informiran i brifiran o narušavanju najosnovnijih ljudskih prava osim prava na život, kao pravo na obranu optuženog generala i prava na rad njegovih odvjetnika. Tada smo na političkoj razini imali dokrinu "locirati, identificirati, uhititi, transferirati", to su bili zaključci Vijeća za nacionalnu sigurnost, a to je bio poklič i današnje premijerove sive eminencije. Ovdje još gore izgleda i lakoća odvoženja dokumenata za potreba tužiteljstva i prave drame, kako bi dokumenti i podatci potrebni obrani stigli u Haag, pa i unutar obrambenog sustava. Haški sud odabrao je oko deset tisuća dokumenata koje je uvrstio u dokaze i ostale sudske dokumente, to je bio veliko posao za deklasifikaciju, ako je uopće rađena, a i veliki posao za prevođenje posebno što je za vjerovati kako je pregledano nekoliko puta više dokumenata. Treba biti vrhunski neosjetljiv i Hrvatsku poslije Vukovara optužiti za prekomjerno granatiranje, ali za nekoliko granata na Knin postojala je optužnica.


Snimke bespilotnih letjelica koje i služe za efikasnije pogađanje topništva teškom su mukom vladinim zrakoplovom ipak došle u Haag, kao dokaz efikasnog eliminiranja vojnih ciljeva. Pa tko bi Hrvatskoj dozvolio pravo inženjerijsko  granatiranje sa deset tisuća u jednom danu kao što je padalo na Vukovar, a i etika ratovanja HV-a, bila je bitno drugačija nego u JNA, stoga imamo i obrnuto razmjerne slučajeve, naime što je bilo više granata to je manje optužnica. Osim toga ovdje je primjetna i šutnja struke nitko javno iz  HV-a, nije rekao kako nije bilo prekomjernih granatiranja Knina i to dokazao, niti je itko iz vojske ili MORH, javno rekao i dokazao da nije u Domovinskom ratu  postojao pojam topnički dnevnici i sl., već je to prema Hrvatskoj bio ucjenjujući element. Tu šutnju vojne struke osigurao je drugi predsjednik sječom generala i časnika nakon pisma o vrijednostima Domovinskog rata, a tome je pridonijela u nastavku i lustracija zapovjednika  Domovinskog rata.


Sjajna novinarka i publicistkinja Višnja Starešina je u svojoj knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom,  primijetila je jedinstvenu paralelu  između činjenice kako je njemački admiral Karl Dönitz, na nirnberškom procesu,  zvao američkog admirala Chestera Williama Nimitza, kako bi mu ovaj bio svjedokom obrane i činjenice kako je hrvatski general Ante Gotovina isto tako zvao srpskog generala Milu Mrkšića, kao svjedoka  svoje obrane, ovdje je general branio generala koji ga je porazio. To je bio veoma rizičan potez, no to rade samo hrabri i oni koji vjeruju kako su u pravu, u ovom slučaju nevini u zatvoru.   Zato je teško gledati film General gdje zorno vidite taj idealizam prema  najsnažnijem oružju, tom nepresušnom idealu slobode i sa spoznajom koja se nameće kao  institucionalni grijeh nečinjenje i činjenja protiv interesa RH. Naravno, to nije kriterij za filmske kritičare.


Ako je ovaj prvi film i serija „General“ o najsvjetlijim trenutcima naše novije povijesti, film Dnevnik Diane Budisavljević je film o patnji i dobrim djelima u najsramotnijem dijelu naše novije povijesti. Film Dane Budisavljević, je osvojio gotovo sve nagrade na filmskom festivalu u Puli ova godine i on ima dvije komponente dokumentarnu i igranu, a vidljivo je kako je autorica do sada radila samo dokumentarne filmove. U filmu je dotaknuta priča koja se i u bivšoj državi prepričavala kao Zagreb je spašavao kozaračku djecu i onda muk … .


Redateljica Dana Budisavljević koja je u srodstvu  s Austrijankom  Diane Budisavljević, koja se udala za Srbina dr. Julija Budisavljevića, sama redateljica izjavila je za medije, kako je Julije Budisavljević htio svedočiti u korist Alojzija Stepinca, na procesu protiv njega, ali mu to partizanska vlast, tj. tužitelj Jakov Blažević to nije omogućio. Dalje redateljica, sada već kao javna osoba,  je u više navrata rekla kako je Stepinčeva pomoć u spašavanju iznurene kozaračke djece bila presudna.


U filmu se u dokumentarnom dijelu prikazuj Pavelić,  ustaše, na samrti i mrtva djeca u najjadnijem stanju, vjerojatno umrla od tifusa i drugih zaraznih bolesti. U igranom dijelu zorno je prikazan strah od vlasti usko povezane s nacizmom. Dalje prikazan je vjerojatno prvi susret Diane s nadbiskupom Stepincem i kao razgovor dobronamjeran oprezan možda i hladan i sad bi čovjek očekivao da će se u nekom dijelu filma doći i do te presudne Stepinčeve uloge i uloge katoličke crkve i svećenstva. No, kad se napokon dođe do toga, a do toga je moralo doći, kao da je nestalo novaca za glumce, kameru, statiste, napušta se bogatstvo filmskog izričaja prelazi se u naraciju evo napokon se uključila i crkva i to je sve. Ovdje ne treba posebno isticati kako je film primarno emotivno komunikacijsko sredstvo i kako, pamtimo ono što je filmskim sredstvima, emotivno i prikazano.  Mi sada ne znamo je li je to tako ispalo, kako bi se dobila i sredstva  iz Srbije od strane Filmskog centra Srbije. Ovo je priča o patnji i humanitarnom radu u teškim ratnim ideološkim uvjetima, gdje negativni utjecaj ideologije ne prestaje ni poslije rata. No, to je ovaj puta istina kratko ali filmski efektno prikazano, kao dolazak partizana odgurivanje Diane, zapljene sve dokumentacije o dječjim sudbinama, otprema i nebriga  za čuvanje iste. Ovdje se u ovom filmu radi o čovječnosti spašavanju djece od strane malih ljudi  i moralnoj snazi tada javne osobe, duhovnog pastira nadbiskupa Stepinca, koji daje nalog zagrebačkom svećenstvu i ono ga prihvaća i tako je spašeno i udomljeno pet do deset tisuća djece, ali to u filmu na filmski način ne vidimo. Jadan od dokaza daje tome tako, je u zatomljavanju ove priče o kozaračkoj djeci i u političkom sustavu koji je snimio film Bitka na Kozari.


U tijeku je najveći štrajk nastavnika u prosvjeti u povijesti ove države. Tzv. kurikularna reforma i ovaj štrajk, posebno način izvođenja i njegova duljina. Njegov prvi cirkularni dio, vršio je pritisak na javnost i Vladu, ne dirajući značajno roditelje. Sad samo možemo  nagađati ili zbrajati i oduzimati kako bi došli do zaključka, što je cilj štrajka, koeficijenti ili pad Vlade. Nekim čudom ministrica je stvorila neobjašnjivi politički imunitet od ovih zbivanja, tako da nema pritiska prema njoj od njenog resora, ali niti od Vlade, kancelarskog tipa recimo to najblaže.   


Ovaj štrajk ili pokret nam po ne znam koji put pokazuje, kako obrazovanje nije u nas ispravno društveno pozicionirano. Ono je sada pozicionirano samo na pravcu  sukoba, sindikata i Vlade. Sindikati traže koeficijente i povećanja plaće, a kako bi to postigli prijete štrajkovima ili štrajkaju, tako da im Vlada najčešće popušta kako bi imala mir i isporučivala građanima javno dobro obrazovanja.  Roditelja i njihovih interesa kao producenata obrazovanja i učenika s interesima primanja javnog dobra obrazovanja, u ovom slučaju nema nigdje kao ni njihovih interesa. No, i ovo je samo djelomično točno. Jer roditelji posredni primaoci i producenti javnog dobra obrazovanja, plaćaju profesora u štrajku, kao i one koji s  njima pregovaraju, a nema ih nigdje a sve plaćaju i sve trpe. Istina je kako se danas ljudi više interesna politička bića, ali začudna je ova politička sljepoća i zapuštenost.


Nama  politika u obliku osnivača, drži većinu, aktivnu većinu u odborima  škola i vrtića i tu su vam često one političke stranke kojima ne znate nabrojati poimence ni jednog, a kamoli dva člana, tako da se to ne može nazvati drugačije nego politički parazitizam na javnom dobru. I jedna i druga strana u sukobu i iz rječnika žele izbaciti roditelje i učenike, pa su se oni vrlo oprezno spominjali. Sindikati u prosvjeti su govorili o nekoj podršci roditelja, koju nitko nije mogao provjeriti. No, ova situacija slikovito i sveobuhvatno upućuje na ocjenu velike zapuštenosti hrvatskog društva, zatvorenosti institucija, otuđenosti javnih dobara u ovom slučaju obrazovanja za učenike i roditelje, ali je poželjna i za sindikate u obrazovanju i za Vladu. Nitko ne želi roditelje u školama, što ne vrijedi i za njihove novce.


Malo po malo naš sustav obrazovanja, kroz više desetljeća postao je izuzetno društveno zapušten, što je dovelo hoćemo li mi to priznati ili ne do moralnog urušavanja njegovih djelatnika nastavnika. Kako racionalno objasniti činjenicu kako predstavnici sindikata ignoriraju činjenicu ili je jednostavno niti ne razumiju, jer jednostranost otupljuje, kako regulirati nerad  odstranjivanjem neradnika iz obrazovnog sustava. Ili zašto su oni uopće protiv anonimnih prijava kojih imamo u svim javnim službama i efikasan su alat protiv korupcije i drugih društvenih devijacija. Pa onda čelna predstavnica sindikata kaže kako svaka mjera pa i mjera anonimne dojave treba imati funkciju zaštite profesora roditelja i učenika. Takvo ne razumijevanje i tvrdnja kako svaka mjera treba štititi sve društvene norme sudionika  jednako, ili otvoreni prezir prema javnosti ili uistinu niska razina obrazovanja,  što onda otvara mnoga pitanja. Kako onda misle da javnost razumije potrebu da se nastavnicima da status službene osobe, a onda opet bez kontrole. Zašto nemamo kamere u razredima?!


Kao da svako od nas nije bio barem jednom pod prijetnjom nastavničkog terora, od onoga, Bog zna za pet, ja za četiri, a ti kao učenik možeš dobiti najviše tri. Imali smo nedavno i fizičko obračunavanje nastavnika s učenicima, što nije imalo pravog odjeka, pa štrebanje onih beskorisnih podataka godina i sličnih brojeva, koje lošim nastavnicima daju iznimnu kontrolu u nastavi bez ikakvog truda i kreacije. U vanjskom vrednovanju nastave samo učenici snose posljedice kroz svoje rezultate na državnoj maturi u nemogućnosti upisa na željeni ili manje željeni studij ili ostati bez upisa. Vanjsko vrednovanje nastave, kao i elektronički imenici  pružaju nam jasne alate za praćenje ishoda nastave i rezultate rada u školama. Dosadašnja pregovaranja Vlade i sindikata nastavnika, nisu uredila plodom, na redu su roditelji i učenici, ako im Vlada uskoro ne počne isporučivati Ustavom zajamčeno pravo i javno dobro obrazovanja.


Izgleda kad nemaš sindikata kao što u nas Oružane snage RH nemaju, onda može doći i do  skidanje gaća Hrvatskoj vojci u predizborno vrijeme. Načelnik Glavnog stožera održao je nešto što su u MORH-u nazvali konferencijom za medije, a to je ustvari bio monolog i priopćenje za medije. Ono što je mogla učiniti glasnogovornica, morao je učiniti  načelnik GS. On je hrvatskoj javnosti govorio o izvanrednom događaju, što je u stvari bilo neovlašteni prijevoz dvije osobe u vojnom helikopteru i manipuliranje streljivom, što god to značilo, a ne o nikakvom švercu oružja i streljiva.  Za to se saznalo kako je rekao početkom studenog, no zbog istrage koja je u tijeku nisu izašli u javnost s tim.


Zatim je prvi vojnik u nas ničim izazvan počeo pričati o  tri pijana vojnika na vježbi u Austriji kao nešto o podignutoj letvici odgovornosti u HV-u, a poslije toga odmah je nastavio o uspjesima zrakoplovstva i pomoći helikopterima saveznici Albaniji, ali teško se oteti dojmu, kako je to samo  javna predizborna eksploatacija OS. Ovako nešto nije uspio napraviti ni daleko najlošiji načelnik GS, prije ovoga, a koji je nagrađen vojnodiplomatskim mjestom. Sva kriminalna događanja o vojsci treba jasno i uravnoteženo sankcionirati, radi zaštite vrijednosti, ali i javnog dobra obrane. Posebno zbog toga što se na vojsku gleda kroz naočale kolektiviteta, ovako nešto se ne prakticira, jednostavno, ovo se svojoj vojsci ne radi. Smijenjen je zapovjednik cijele jedne grane HV, zapovjednik HRZ-a, zapovjednik zrakoplovne baze, zapovjednik krila,  pa suspezije prema dolje. Događaj je po prirodi štetan za predsjedničke izbore, pa su i rješenja i komunikacija odrađeni kao protumjera.
 Istovremenu u akciji u MUP-u oko tiskanja hrvatskih putovnica kriminalcima u regiji gdje su neki djelatnici MUP-a, bili potpora, nema velikih smjena,  ovdje su ostavke samo zbog brze vožnje, i kazne za zviždače. Naši vatrogasci u Splitu, naše spasilačke ekipe naši psi, žene i momci koji pomažu u potresom pogođenoj Albaniji, naš su ponos i surađuju s ekipama iz svijeta, ali i regije.
Eh da, neki dan opet velika tiskovna i Breaking news, javna dalekovidnica prenosit će utakmice vatrenih na Europskom prvenstvu, pa doček ,ako opet ne isključe razglas, neće biti vijest. Jer netko nam mora buditi ponos i veseliti nas, naši Vatreni su nam kao spasilačka ekipa.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

obrazovanje, škola, film