Kultura

Premijera: Kiklop uskrsnuo u Gavelli

Svi oni koji smatraju da je Kiklop zastarjela lektira, roman nisu ni pročitali pa tako nisu ni shvatili složenost i besmrtnost poruke ovog remek-djela.

FOTO: Gavella / Vladimira Spindler
Piše: Elizabeta Hrstić

Još davne 1976. Kosta Spajić postavio je Kiklopa u HNK:  hvaljena, ali već zaboravljena predstava, a nakon toga, do sada - ništa. Antun Vrdoljak snimio je istoimeni film 1982. godine, koji se redovito reprizira na Hrvatskoj televiziji i ustvari je jedino uprizorenje ovog djela s kojim je upoznata i mlađa publika. Zbog toga nije ni čudno da se i publika i kritika usporedno priklanja filmu, nakon što smo, evo, konačno dočekali novu kazališnu premijeru u Gavelli. No, Marinkovićev roman bazično ima elemente drame s lako uočljivim činovima, a piščev višeznačan jezik, monolozi i dijalozi likova prirodno mnogo više naginju kazališnom, nego filmskom uprizorenju.


Svi oni koji smatraju da je Kiklop zastarjela lektira, da danas nikog ne zanima neki davni rat i dekadentna kafanska filozofija likova, neživotni dijalozi ili da se esejiziranjima i intertekstualnostima prikriva manjak stvarne radnje, roman nisu ni pročitali pa tako nisu ni shvatili složenost i besmrtnost poruke ovog remek-djela.


Kiklop je napisan 1965. i poznat je kao prvi postmoderni hrvatski roman. Prema mišljenju brojnih znalaca, riječ je o najboljem hrvatskom romanu. No, čak i oni koji će ispred Marinkovića po značaju staviti primjerice Krležu, teško će opovrgnuti činjenicu da je Kiklop kompozicijski maestralan, jezično-stilski, alegorijski i psihoanalitički nenadmašan, kompleksan i slojevit, s mnoštvom intertekstualnosti i zanimljivih asocijacija na domaću i stranu literaturu te mitologiju. Roman je snažno antiratni, no u njemu nema crno-bijelo oslikanih junaka i antijunaka, nema profiliranja 'krivaca' ili 'boraca', niti političkog moraliziranja i opredjeljivanja. Marinković u romanu oslikava složenu sliku svijeta, tjeskobnu atmosferu i groteskno naglašena psihološka stanja ljudi uoči drugog svjetskog rata. Svi su oni tek marionete zadane im sudbine, glumci u predstavi životnih okolnosti, svjesni da se trošne crvotočne daske na kojima igraju svoje uloge bijega, umalo nisu urušile.

Kiklop je mitološko čudovište i simbol čudovišnog rata, a u dehumaniziranom svijetu, protiv njega nema spasa. Ekstremno naglašene ideje i pesimizam garniran cinizmom, klaunovske maske hinjenih razuzdanosti koje prikrivaju očaj i baznađe, svode Marinkovićeve (anti)junake na razinu životinje koja samo puzeći  u mimikriji 'Zoopolisa' može opstati. Svi oni koji smatraju da je Kiklop zastarjela lektira, da danas nikog (a ponajmanje tehnologijom zaražene klince) ne zanima neki davni rat i dekadentna kafanska filozofija likova, neživotni dijalozi, ili da se esejiziranjima i intertekstualnostima prikriva manjak stvarne radnje, roman nisu ni pročitali pa tako nisu ni shvatili složenost i besmrtnost poruke ovog remek-djela.



Saša Anočić potpisuje režiju i dramatizaciju ove željno iščekivane Gavelline premijere (sve pohvale novom ravnatelju Draženu Ferenčini za odabir i hrabrost da uvrsti ovaj krupan zalogaj za koji je unaprijed bilo jasno da će biti na meti). Cijenjen i nagrađivan za brojna kazališna ostvarenja, Anočić je jedan od rijetkih talenata koji jednako umije oduševiti i kritiku i vrlo raznoliku publiku. I Kiklopa je iščitao na ispravan način i pronašao balans između zadržavanja bitnog i literarno ključnog i onoga što treba napraviti da bi predstava držala pažnju publike i dobar ritam.

Osobno mi je Frano Lasić (osim u određenim segmentima) vrlo blijeda slika kompleksnog Marinkovićevog Melkiora koji se ne osjeća ni sigurno ni dobro u svojoj koži. Zato su mi Dijakov izraz i geste, bliže književno prikazanom Melkioru koji je primarno sama esencija straha.


Roman je prepun toka svijesti, složenih monologa, važnih dijaloga kojima se oslikava šizofrenost emotivnih stanja, tjeskoba, nemoć, moralna kriza. Sve ono što likove podiže iznad gliba u koji će neminovno potonuti, ni nisu konkretna životna svjetla, nego sanjarenja, čežnje, iluzije. Dramaturginja Petra Mrduljaš je ispravno i spretno stavila naglasak na arhetipove likova. Melkiora je vidjela i naglasila kao svojevrsnog Odiseja i Hamleta, izgubljenog intelektualca koji bježi od rata, pateći na način koji više percipira svjetsku bol i globalnu degradaciju, no paradoksalno se zapliće u klupko introvertnosti, odbijajući jesti. Na taj način bježeći od strašnog jednookog čudovišta, bježi i od samog sebe - u vlastiti strah koji je gori i od smrti. Upravo zbog toga, poprilično neutemeljene su kritike koje odabir Franje Dijaka za ulogu Melkiora smatraju promašajem. Dijak je i fizionomijom i facialnom ekspresijom posve oprečan svima znanom Frani Lasiću koji je kod većine jedini urezan u pamćenje kao utjelovljenje Marinkovićeva glavnog antijunaka.

No, ako pođemo od činjenice da u romanu pravog erosa nema i nad glavom mu vječno bdije thanatos, te da je iznimno teško oslikati u isto vrijeme pogubljenog, bespomoćnog intelektualca opsjednutog strahom i karizmatičnog ljubavnika, dolazimo do jasnog zaključka da dramaturg i redatelj moraju odabrati svoju dominantnu sliku. Osobno mi je Frano Lasić (osim u određenim segmentima) vrlo blijeda slika kompleksnog Marinkovićevog Melkiora koji se ne osjeća ni sigurno ni dobro u svojoj koži. Zato su mi Dijakov izraz i geste, bliže književno prikazanom Melkioru koji je primarno sama esencija straha. Njegova putanja je postupno, ali konstantno potonuće, silazna putanja ka 'Zoopolisu'. Jedini njegov uzlet je san. Iluzija. Kako je uopće moguće ostvarenje ljubavne veze ili kemija s Vivianom, kad Melkior čitavo vrijeme uporno odbija saznati njeno pravo ime. Dakle, živi tek san koji je njegova slamka spasa dok čeka kraj. Viviana je u njegovoj glavi sve ono što u stvarnosti nije. Kad se snažna željezna kapija nad snovima zatvori, Melkior u sebi ubija i svoje ideale (alegorijski pucanj u predstavi je smrt snova pojedinca i smrt europske civilizacije).

Melkiorove avanture duha povremeno se spuštaju i ispod oblaka: uvijek dostupna i teatralna udana ljubavnica Enka mu nudi pokušaj da nakon pada s oblaka pokuša mekano aterirati na tlo. No niti ta putena žena ne liječi njegovu anksioznost. Predaje joj se i vraća, kad bježi od svojih sanja, mazohistički i uvijek sarkastičan prema njenom ležernom sjedenju na dvije stolice. Iako u tim scenama vođenja ljubavi, po Marinkovićevoj zamisli, niti nema pravog sretnog erosa, ljubavi ponajmanje, Martina Čvek je Enku odigrala upečatljivo i humorno, no mrvicu prehinjeno artificijelno u svojim bizarnim igricama. Jer ipak, i Enka samo na vlastiti način bježi od jednookog čudovišta, na vlastiti način, u sebi jedinu moguću iluziju uz pomoć reakcija puti i emocionalnih pretjeranosti.





Uvijek sjajna Dijana Vidušin, sposobna odigrati mnoštvo karakterno oprečnih uloga, i ovdje je bila na visini zadatka, iako mi se na prvu nije učinilo da fizionomijom odgovara Viviani iz romana. No Anočić i Vidušin su Vivianu vrlo uspješno oživjeli: karikaturalna u pravoj mjeri, vrlo spretna u prikazu površne, ali karizmatične zavodnice, te izbalansirana u čestim promjenama emotivnih stanja. Nestvarna i eterična kao odraz Melkioriovih misli i prozaično priprosta, ali svejedno fatalna, u Atminim vizijama. Izvrsno je na pozornicu prenesen odnos Viviane i Atme kojeg prirodno i nenametljivo duhovito igra Filip Šovagović.







Svi Marinkovićevi likovi ovdje su osebujni, manje ili više izopćeni intelektualci. U sumrak rata, okupljaju se u kultnim kavanama ('Dajdam', 'Ugodni kutić'..), te svaki na svoj način bježe od svojih strahova. Pijankama, žućnim intelektualnim raspravama, provociranjem ekscesa i tuča... teatralnošću protiv tjeskobe i dezorjentiranosti. Vrhunac tragikomičnog prikaza ispreplitanja čovječnog i životinjskog je u sceni lude pijanke (u Ugodnom kutiću čiji je vlasnik Nijemac Kurt) koja je vrlo dojmljiva u predstavi, kako redateljski, tako i glumački, u brižljivo iznjedrenim suodnosima likova. Mračno duhovita farsa u kojoj očaj i ludilo dostižu klimaks.

Možda najveća glumačka poslastica u predstavi je način na koji je Živko Anočić uspio preslikati lik Uga, po mnogima najzanimljiviji Marinkovićev lik, ali i jedan od najintrigantnijih ekscentrika u domaćoj književnosti. Veliki je glumački izazov utjeloviti inteligentnog i ludog, šarmantnog lakrdijaša koji ustvari gotovo potpuno uspijeva pobjeći od vlastitih strahova, od rata i od tišine u kojoj odjekuje predratni bubanj. Živko kao Ugo, blizak je stilu Rade Šerbedžije (od čijeg utjecaja logično, nije ni mogao lako pobjeći). U ovoj iznimno kako psihički tako i fizički zahtjevnoj ulozi, koja udara ritam predstavi, karizmatični Živko Anočić je maestralno naglasio dvojnost tog lika: ono zabavljačko i zavodljivo, pomiješano sa sirovo animalnim, šarm boemštine u zagrljaju s bijedno klošarskom patetikom. On zavodi i zabavlja sve oko sebe, a zatim se cinički izruguje i sebi i drugima. Ugo se uživljava u razne uloge i mazohistički poigrava mimikrijama, A Anočić će ovom ulogom predstavi zasigurno osigurati gledanost.



Lik Maestra je još jedan čudak, ekscentričan, ciničan i autoironičan, mizogin, nihilist koji svoj strah i mržnju prema civilizaciji želi nadići planiranjem 'čistog samoubojstva'. Iako su mnogi u Anočićevom Kiklopu priželjkujući Maestra snažne karizme (kakvog je primjerice utjelovio Ljuba Tadić u Vrdoljakovu filmu) pomalo razočarani redateljevim odabirom Dražena Kühna, ako pomno analiziramo profil lika u romanu, možemo zaključiti da je Kuhn dobro izbalansirao ekscentičnost i introvertnost, kao dva svoja pola; farsični bunt i tužnu pomirenost sa sudbinom.

Što se tiče Don Fernanda, kojeg je interpretirao inače uvijek odličan Amar Bukvić, puno prostora u profiliranju ovog grotesknog teoretičara, oduzelo mu je redateljsko i dramaturško rješenje dijaloga između Melkiora i Fernanda, pa tako u predstavi, neke ključne Fernandove riječi samo slušamo (kao glas sa zvučnika), kao lajtmotiv u intemezzu između scena. Možda zbog redateljevog straha od usporavanja ritma predstave 'suhoparnijim' dijalozima, a opet, možda i naglašavanjem ideja romana. No, od Kiklopa nije ni moguće ni potrebno praviti nekakvu moderniju inovativniju predstavu s improvizacijama na književni predložak. Ovakav pristup Anočićev je pun pogodak. Scene iz vojarne i bolnice bit će zabavne i dinamične i široj publici, baš kao i zaigranost Živka Anočića i Dijane Vidušin. A opet, Marinkovićeva dubina i polifonost teksta nipošto nisu zanemarene; koliko je to uopće moguće, kad je u pitanju ovako kompleksno djelo.



Brojni aspekti romana, nije ni čudo, ostali su netaknuti, poput romana u romanu (paralelna priča o brodolomu i ljudožderima). Scenografska rješenja su zato, osim vizualno i fuknkcionalno unijela i jednu dodatnu dimenziju. Nekoliko zamrznutih kadrova u predstavi, dočaralo je zgusnutost i relativnost vremena, aluzija na kotač vremena, kao da je to mjesto u kojem se na trenutak mogu susreti realnost i fantazija.

Glazba (Matija Antočić) izvrsno funkcionira u predstavi, nenametljiva, a sugestivna. Svjetlom je Zdravko Stolnik postigao mnogo više od tehničke besprijekornosti. I osvjetljenje i glazba, ukorak prate dinamičnost drame, kao i emotivne mijene likova. Nekoliko glumaca je odigralo spretno i uvjerljivo i po tri ili četiri uloge (izvrsna Natalija Dorđević, Antonija Stanišić Šperanda, Sven Medvešek, Andrej Dojkić...)




Konačno, kazališno uprizorenje ovog sjajnog i bezvremenog Marinkovićevog djela je izvrstan potez. Osim što ga opravdava uvijek aktualna snažna antiratna poruka, Kiklop je i u lektirama naših srednjoškolaca ne baš omiljeno djelo, pa je i predstava način na koji se učenicima lakše može predstaviti roman te potaknuti na čitanje (iako će mnogi tvrditi suprotno, da bi Gavella mogla postati jedino učeničko 'iščitavanje' Kiklopa).

Gavellinu Kiklopu trebamo poželjeti dug i uspješan kazališni život, puno gledatelja koji će nakon predstave ponijeti poneku poruku korisnu za navigavanje u vlastitim životima, ili poticaj za čuvanje vlastitih malih smjerokaza koji će ih distancirati od zvjerinjaka današnjeg doba.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

RANKO MARINKOVIĆ, franjo dijak, saša anočić, gavella, ELIZABETA HRSTIĆ, KIKLOP, PREDSTAVE