Elizabeta Hrstić

INTERVJU: Jelena Crnek: Ako nema popisa literature, trebamo li uopće kurikul?

U postojećem obrazovnom sustavu popis literature i te kako je važan i neizostavan. Nažalost, svodi se na pitanje poštene političke odluke.

Piše: Elizabeta Hrstić

Posljednjih dana (malo za promjenu), burne polemike na društvenim mrežama vode se ne oko dnevne politike, 'ustaša i partizana', nego oko vjerovali ili ne - školske lektire!

No, čini se da je to samo prvi dojam koji je i mene zavarao.


Lijepo je i pomalo nostalgično bilo vidjeti pun 'feed' Ježurke Jezića, dok isti nije poprimio obličje obrambenog ili napadačkog mača za zaštitu ili promociju ne dječjih, nego vlastitih političkih i inih interesa. Sada se već ponegdje polemizira i je li Ježurka socijalist ili ognjištar. I nije li lija oličenje nekog političkog lica u trenutnoj vladi koju zanima samo vlast i novac. Ni u literaturi za najmlađe nema toliko crno-bijele retorike, koliko je ima među našim 'intelektualcima'. Krenulo se i s prosvjednim performansima - Ježurku Ježića čitaju ispred Crkve Svetog Marka.

Kakogod, barem je Ćopićev Ježurka sada postao hit, bio ili ne na popisu lektire. Možda (dao Bog) i čitanje postane 'in', nakon što su se, evo, zatresla brda. Nadajmo se da će poneku dobrobit izvući i naša djeca, da se iz svega neće izleći samo jedan, od političkih prepucavanja  dobro ugojeni miš.


Trvenja nacije na temu reforme školstva, traju još od 2016., kad je na tapeti bio 'Jokićev popis lektira'. Žvakaća guma reforme školstva se razvlači već  predugo, ali evo i u novom kurikulu hrvatskog jezika, članice Radne skupine izjavile su da 'nije kvalitetno dorađen jer nije bilo vremena'. Prašina se pak podigla oko spornog popisa lektira ili točnije nepotpunog popisa, za koji, kako tvrde članice spomenute skupine, nisu odgovorne.

Normiranje popisa imanentno je samoj prirodi ovoga dokumenta. Ako njega nema može se posve legitimno postaviti pitanje imamo li onda uopće potrebu za kurikulom. U postojećem obrazovnom sustavu kakav je trenutačno u primjeni u RH on je i te kako važan i neizostavan. Jedino što se on u novonastalom kontekstu sveo na pitanje poštene političke odluke.


Prve zbunjujuće reakcije u javnosti dolazile su od cijenjenih književnika i kritičara, te kulturnih djelatnika, a vrtjele su se oko rečenice: “Ljudi, spremite se na veliki prosvjed! Iz lektira naše djece izbacili su Malog princa i Ježevu kućicu!”. Nije bilo očekivanog popisa na kojem je ranije bilo i dvadesetak kultnih knjiga za djecu i mlade koji su oblikovali i mene i moga sina (sad već studenta). No, ono što se prešutjelo iza dimne zavjese je činjenica da velika većina tih knjiga nikad ni nije bila na popisu obavezne lektire, a ignorirane su unatoč prijedlozima na izbornoj listi. Primjerice: Ježevu kućicu, Brezu ili Mi djeca s kolodvora Zoo, malo tko je od naše djece obrađivao u sklopu školskog programa. Prema tvrdnjama upućenijih, veliki trud je godinama ulagan da bi nastao taj dosadašnji popis izborne lektire,, nakladnici i knjižničari su također bili usklađeni i 'vođeni' tim popisom koji je sastavila ekipa znalaca, i što je jako bitno, knjige su bile dostupne učenicima.


Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak isprva je izjavila da te lektire nisu ukinute (“Kako nešto može biti izbačeno, a da prije toga nije ni bilo?”), nego je dana veća sloboda u odabiru, učiteljima, kao i učenicima. No bombardirana sa svih strana, sutradan je  na društvenim mrežama objavila da je shvatila jasnu poruku i da će uvažiti kritike. Zamolila je kolege da hitno sastave anketni upitnik za sve učitelje Hrvatskog jezika kako bi upravo oni kreirali preporučeni popis suvremenih lektirnih djela.

“To možda i nije uobičajena metoda, ali mislim da ovako snažne prijepore, oko kojih očito nema suglasja unutar struke, mogu riješiti samo ljudi iz učionica koji svaki dan provode s učenicima i koji najbolje mogu autonomno procijeniti kojim lektirnim djelima će najbolje ostvariti ishode učenja koji su predviđeni kurikulumom Hrvatskog jezika. Zaključno, najvažnije je da ovim pristupom promoviramo i podržavamo autonomiju i stručnost učitelja,” poručuje ministrica.

U najnovijim izjavama osvrće se na zlonamjerno lažno informiranje pojedinaca i ponovno ističe da reforma školstva ide jako dobro, te da će sve biti i bolje nego do sada, jer će učitelji moći sami željene knjige staviti na izborni popis. Tvrdi da se prašina podigla zbog onih koji imaju financijske interese da se određene knjige nađu na popisu, vezano za troškovnik opremanja knjižnica.

Na drugoj strani, Hrvatsko društvo pisaca kao i književnika za djecu i mlade, u svome priopćenju navodi da kurikul nije u skladu sa Strategijom poticanja čitanja koju je Vlada prihvatila 2017. godine. a izradili su je Ministarstvo kulture i Ministarstvo obrazovanja. U priopćenju navode ogroman problem oko polemika vezanim za 'nepodobne' pisce te navodne neprimjerene sadržaje u novopredloženoj modernijoj domaćoj literaturi. Sve se sad, čini se, svelo na politiziranje i polariziranje.

Članice stručne skupine napominju i da je teško napraviti popis i pritom izbjeći pritužbe roditelja. Dočim mnogi profesori te književnici tvrde da će im tek s tom slobodom biti nametnuti novi okovi. Je li tu riječ o opravdanom strahovanju, nedovoljnoj stručnosti ili osposobljenosti naših profesora maternjeg jezika, željom za očuvanjem komoditeta nekih, ili borbom za financijske koristi, prebacivanjem loptica i vrućih političkih krumpira uvijek na 'one druge' ili one više instance? Neki tvrde da je tu mnogo vike ni oko čega, jer prava je istina da učenici ne čitaju, da je informatizacija ubila interes za knjigu.

Ponešto o ovoj aktualnoj medijskoj temi i tko je i zašto u pravu; ali još puno više, i temeljitije o onome bitnom - vitalnim problemima školstva, važnosti čitanja i uzroka nečitanja, te načinima na koje se učenike motivira na čitanje, razgovarali smo sa jednom od, za ovu tematiku najkompetentnijih hrvatskih profesorica, Jelenom Crnek, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti u X gimnaziji “Ivan Supek” u Zagrebu. Dugi niz godina bavi se problematikom čitateljske pismenosti srednjoškolske populacije, a od 2016. voditeljica je i autorica Erasmus+ projekta naziva “Priručnik za neodlučne, posrnule i loše čitatelje” koji se sustavno bavi ovim fenomenom.

Počnimo dakle, svi skupa, ovu krupnu ribu, čistiti od glave.

U svjetlu novoobjavljenoga kurikula za Hrvatski jezik koji je posljednjih dana izazvao buru rasprava zainteresirane javnosti recite, što prema vašem mišljenju ovdje predstavlja temeljni problem?

Nažalost, ni prethodni, a tako i novi kurikul očito ne uvažava niti prepoznaje učeničke potrebe. U iščekivanju ovoga dokumenta nade smo polagali upravo na promjenu fokusa kojim bi se dobrim odabirom tekstova, a sukladno njemu i novim metodama rada, potaknuo razvoj čitateljskih kompetencija kod učenika. To je nažalost izostalo. U tom smislu čini se da toliko željeni pomaci na ovom polju nisu realno ostvarivi.

Ova problematika seže još tamo od sredine 90-ih kada se , a u cilju posredovanja i razvijanja vještina čitanja svih učenika u dobi od 15 do 18 godina, u hrvatskim školama ustanovio korpus obaveznih književnih tekstova izabranih prema kriterijima njihove važnosti i vrijednosti u sklopu europske, svjetske i nacionalne književnosti. Taj korpus zadovoljavao je kriterij suvremenosti do kraja devedesetih. Već tada su propisani tekstovi zbog svoje kompleksnosti predstavljali ozbiljan problem velikom broju učenika, a naročito onima koji, iz bilo kojeg razloga, ne žele čitati, čitaju nerado i bez volje, kojima čitanje predstavlja velik napor i onima koji nemaju razvijene vještine čitanja. Prilikom analize  i tumačenja tih tekstova na nastavi, od svih se učenika očekuje da te tekstove razumiju. Međutim, problem počinje već na osnovnoj razini razumijevanja, u procesu samostalnog čitanja, nakon čega se od učenika očekuje da prikupe i strukturiraju informacije o tekstu uzimajući pritom u obzir teoriju i povijest književnosti.

Rezultati PISA istraživanja u kojima je Hrvatska do sada sudjelovala ukazuju na alarmantne podatke. Na području čitalačke pismenosti u posljednjem ciklusu iz 2015. godine Republika Hrvatska postigla je ispodprosječni rezultat od 487 bodova (trideset i prvo mjesto), a unutar PIRLS istraživanja, od 57 zemalja uključenih u istraživanje Hrvatska ima najveći postotak djece koja ne vole čitati. Kako vi to doživljavate?

Osobno mi se čini privlačnom ideja potpuno otvorenoga propusnog izbornog kurikula, ali takav bi posve izgledno zakomplicirao vrednovanje rezultata koje mjerimo kroz ishode i postignuća učenika u procesu provedbe same nastave. Treba postojati popis obveznih djela, kao i popis izbornih, ali je uputno veću autonomiju dati učenicima, pa i njihovim roditeljima.


Odnos mladih ljudi prema čitanju uglavnom određuje njihovo iskustvo čitanja koje su stekli tijekom školovanja. U tom procesu većina njih na žalost nikada ne uspije razviti stabilan koncept samoodređenja kao čitatelja. Dobar dio njih, od kojih su mnogi kao mlađi uživali u čitanju, uskoro vide sebe kao ne-čitača odvojenog od pismenosti, pa tako i od većine školskih obveza i uspjeha. Njihovo čitanje otežavaju prepreke koje ne mogu sami savladati. Potrebna im je pomoć kompetentnih osoba, prvenstveno profesionalnih nastavnika.

Zamjetan broj učenika čita ispod prihvatljive razine jer im nedostaje sposobnost primjene strategija razumijevanja kojima bi se stvorilo značenje pročitanoga. Tu nesposobnost pogoršava obrazac poučavanja u mnogim srednjim školama koji zaobilazi činjenicu izostanka učeničkog razumijevanja. Prenoseći nastavni sadržaj kroz model zadavanja čitateljske zadaće i njezina kasnijeg tumačenja, nastavnici dodjeljuju sadržaje za čitanje izvan nastave, a zatim, sljedećega dana, drže predavanje o samome sadržaju. Kao rezultat takva modela, studenti implicitno saznaju da će se sadržaj zadanoga književnog djela, odnosno čitateljskog zadatka, koji nisu uspjeli dovršiti (ili ga nisu ni započinjali), objasniti na redovitoj nastavi. Takvim se načinom umanjuje njihova potreba za aktiviranjem vlastitih sposobnosti razumijevanja.

Jesu li mladi stvarno prestali čitati? Što vaši učenici čitaju i čine li to zato što moraju ili doista imaju afinitet?

Svi oni koji su uključeni u proces obrazovanja djece često sebi postavljaju sljedeće pitanje: Zašto ne čitaju? Kad i gdje se onda javlja problem? Zašto djeca gube zanimanje za knjigu? Koji je to ključni trenutak? Kada se to ljubitelj knjiga pretvara u nekoga tko ju izbjegava? Niti jedno dijete se ne rađa s prirođenom odbojnošću prema čitanju. Izostanak interesa spram čitanja ipak ne treba poistovjećivati s nepismenošću. Većina adolescenata u odgojnoobrazovnom sustavu u stanju je čitati, ali ne i na očekivanoj, kompleksnoj razini. Naše je zadaća učenike uvjeriti u to da je čitanje vještina koju svi mogu usvojiti, a ne urođeni talent. Osobna nastavna praksa mi je pokazala da se afinitet spram čitanja gradi sustavno, uz puno prilagodbe i dopunskoga rada.

Adolescenti su heterogena skupina, pa stoga ni jedna nastavna strategija ne djeluje na njih jedinstveno. Zato uvijek treba ponuditi mješavinu nastavnih strategija primjerenu razini njihove kompetencije i načinu od kojeg oni mogu imati koristi. Naročito korisnima pokazale su se metakognitivne strategije koje mogu postati navika uma za čitatelje adolescente. Njihovom primjenom oni uspješno postižu visoku razinu razumijevanja pa njihovo čitanje postaje svjesno i strateško. Takve se strategije najbolje poučavaju upravo korištenjem tekstova koji su na razini njihova razumijevanja jer će, u suprotnom, upotreba preteških tekstova imati ograničen učinak. Uključivanjem u tekstove, potiče ih se prema procesu razumijevanja i reagiranja na sadržaj tekstova kroz učinkovito čitanje, što im je omogućuje razumijevanje poruke i iznošenje osobnih odgovora i stajališta u suradnji sa svojim vršnjacima i nastavnicima. Poseban naglasak uvijek stavljam je na aspekt čitanja za užitak kao neizbježan čimbenik motivacije.

Nakon što učenici shvate da i sami imaju ulogu obrazovnom procesu i steknu samopotvrđujući osjećaj, manje je vjerojatno da će nastaviti odustajati, a izglednije da će postati spremnima razvijati svoje vještine, usprkos poteškoćama.

Motivacija, zanimanje i poticanje razumijevanja pročitanoga teksta kod adolescenata igraju ključnu ulogu. Možete li nam to obrazložiti?

Ne podbacuju svi srednjoškolci u čitanju zbog toga što imaju nekakvih problema. Značajan broj učenika ne žele čitati iako su u potpunosti za to sposobni. Njihova motivacija i zanimanje za čitanje progresivno padaju sa svakom novom školskom godinom. Kod takvih učenika motivacija i zanimanje za čitanje igraju važnu ulogu. Motivacija se može opisati kao želja za čitanjem kad ono nije u okviru dodjele akademskog zadatka. Kod mnogih srednjoškolaca čitanje nije svakodnevna navika. Odabir samostalnog čitanja mora biti potaknut iznutra. Kako se adolescenti približavaju mladenaštvu, povećava im se količina autonomije pri određivanju kako će provoditi svoje slobodno vrijeme. Svi čitatelji nisu stvoreni jednaki, a čitatelji adolescentni zasigurno se razlikuju od svojih mladih vršnjaka. Njihova potreba za autonomijom raste dok nastoje isprobati ideje koje se formuliraju u ovoj fazi njihova odrastanja. Fraza "potraga za neovisnošću i kontrolom" adolescenata prikladno opisuje nezadovoljnog tinejdžera koji je odlučio pokazati svoju autonomiju pod svaku cijenu.

Krećući se kroz srednju školu, adolescenti usmjeravaju svoj fokus na potragu koja kombinira znanje stečeno o sebi (u ranom djetinjstvu) i ono o poimanju raspona svijeta (iz kasnije faze djetinjstva) postavljajući sebi ključno pitanje: Gdje se ja uklapam u ovaj svijet? Njihovu žudnju za raspravama, čak i o najmanjim pitanjima treba promatrati kao sredstvo za razumijevanje detalja, proturječnosti i “nijansi sive” između pozicija i ideja. Problem je u tome što ta potreba za izazivanjem svake pretpostavke može biti iscrpljujuća za odrasle. Upravo u trenutku kada srednjoškolski nastavnici osjećaju pritisak da sa što više obaveznih informacija zatrpaju adolescente, susreću se s učenicima koji imaju razvojnu potrebu ispitivati sve. Uvid u razvojne potrebe adolescenata upućuje na poticanje odabira tekstova u učionici pa bi upravo u ovom segmentu dokument kurikula trebao odigrati ključnu ulogu. S obzirom na njihovu potrebu da pregovaraju, mudro je u izbore ugraditi tekstove koji potiču kritičku pismenost.

Razvoj autonomije vrlo je blizak konceptu unutarnje motivacije i definira se kao osjećaj neovisnosti i samoupravljanja. Adolescenciju karakterizira želja za autonomijom, koja je nužna i kod učenja. Potvrđeno je da osjećaj autonomije ima važan utjecaj na akademski razvoj. Nadalje, autonomija i unutarnja motivacija idu ruku pod ruku. Nastavnici u srednjoj školi imaju velik utjecaj na stupanj razvoja autonomije kod učenika jer određuju u kojoj mjeri učenici mogu ostvariti izbor. Nekoliko studija pokazalo je da oni nastavnici koji pokazuju visok stupanj kontrole i koji učenicima ograničavaju odabir, imaju loš utjecaj na razvoj autonomije i unutarnje motivacije prema učenju. Stoga se nameće da mogućnost izbora i samostalne selekcije ima važnu ulogu u razvoju samoregulirajuće želje prema čitanju izvan školski zadana štiva.

Zanimanje učenika još je jedan čimbenik koji utječe na odabir čitanja. Mi kao odrasli, sigurno možemo razumjeti tu perspektivu. Isto se može reći i za naše srednjoškolce. Kada se radi o izbornom čitanju, tema štiva jest ono što je kritično. Knjiga ili članak koji se poklapaju s interesima učenika imaju veću vjerojatnost da budu pročitani. Osim toga, zanimanje igra važnu ulogu u razumijevanju jer jače privlači čitateljevu pozornost. Zanimanje je mnogo jače povezano s pokazateljima učenja na dubljoj razini, kao što su prisjećanje glavnih ideja, reagiranje na pitanja dubljeg razumijevanja i prikaz značenja, nego s površinskim stadijem učenja koje karakteriziraju odgovori na jednostavna pitanja ili doslovno prepričavanje. Knjiga ili članak koji bude zanimanje u učeniku imaju veću vjerojatnost da budu pročitani, i to s razumijevanjem.

Jedan od primarnih ciljeva obrazovanja i poučavanja jest upravo kod učenika stvoriti i razvijati unutarnju motivaciju prema učenju kao oblik samoostvarenja. Funkcija motivacije jest da potiče, aktivira i vodi.



Najavu ministrice Divjak da će anketirati profesore o poželjnom popisu lektire, javnost drži samo pokušajem prebacivanja odgovornosti s ministarstva na nastavnike. Je li popis obavezne i izborne lektire nešto što je doista važna smjernica profesorima?


Normiranje popisa imanentno je samoj prirodi ovoga dokumenta. Ako njega nema može se posve legitimno postaviti pitanje imamo li onda uopće potrebu za kurikulom. U postojećem obrazovnom sustavu kakav je trenutačno u primjeni u Republici Hrvatskoj on je i te kako važan i neizostavan. Jedino što se on u novonastalom kontekstu sveo na pitanje poštene političke odluke.

Osobno mi se čini privlačnom ideja potpuno otvorenoga propusnog izbornog kurikula, ali takav bi posve izgledno zakomplicirao vrednovanje rezultata koje mjerimo kroz ishode i postignuća učenika u procesu provedbe same nastave, a i u konačnici, kod završnih ispita Državne mature. Treba postojati popis obveznih djela, kao i popis izbornih, ali je uputno, zbog svega otprije navedenoga veću autonomiju dati učenicima, pa i njihovim roditeljima.

Okruženje u kojem učenici odrastaju nije samo školsko. Razina prijenosa kulturološkog naslijeđa koje roditelji prenose na djecu, određujući tako, već u ranoj fazi, njihov svjetonazor, sposobnost izražavanja, ljubav prema raznolikom čitanju od ključnoga je značaja za uspjeh ovoga procesa. Uloga nastavnika treba biti, ako je suditi po uspješnim modelima drugih zemalja, usmjerivačka, facilitatorska. Svima je jasno da nastavnici ne mogu preuzeti razinu odgovornosti za koju je zaduženo resorno ministarstvo. Svaka daljnja rasprava o tom pitanju potpuno je izlišna.

Nevolje koje su ovoga časa u prvom planu, a tiču se tekstova suvremenih autora koji bi zasigurno doprinijeli postizanju boljih rezultata u stjecanju čitateljskih kompetencija, su i provedbene naravi. Suvremene tekstove, koji bi zasigurno bolje korespondirali potrebama naših učenika, treba osigurati u smislu njihove dostupnosti.

Kako na dnevnoj razini do nas dopiru informacije koje osvjetljavaju okolnosti i razloge ovakvoga popisa, čini se posve jasnim zašto je on ovakav. Osobno me kao nastavnicu, a i kao roditelja najviše pogađa stalna prisutnost ideoloških prijepora i zastrašujuće slike duboko polariziranog društva koje nikako da se izdvoji iz konteksta cilja i svrhe obrazovanja mladih ljudi za 21. stoljeće. Sve se svodi na svjetonazorske gabarite koje jedni ili drugi žele, a njima ovdje uistinu nije mjesto. Nemojmo se zavaravati, u Hrvatskoj je sve pitanje političke odluke pa su upravo političari uvijek oni konačni decision makeri. Ni ovo pitanje u tom smislu nije bez izuzetka.

Zaostajemo li kulturno kao nacija u usporedbi s drugim europskim zemljama? Često se hvalimo da imamo program koji učenicima omogućava vrlo široku naobrazbu, za razliku od programa nekih drugih bogatijih zemalja koji su odabrali usku specijaliziranost i riješili su se svih 'viškova' znanja.

Tradicionalna nastava u Hrvatskoj u većini slučajeva organizirana je i usredotočena na nastavnika. Rad na nastavnim jedinicama počinje određivanjem ciljeva učenja i razine učeničkih postignuća koje određuje nastavnik u skladu s vanjskim specifikacijama proizišlim iz nastavnih planova i programa i obrazovnih standarda. Izbor materijala i metoda, realizacija nastavnih jedinica i konačni testovi za provjeru usvojenosti sadržaja referiraju na unaprijed definirane ciljeve učenja. Testovima se uspoređuju pojedinačna učenička postignuća u skladu s prethodno definiranim kriterijima, što u konačnici dovodi do rangiranja učenika kroz sumativnu procjenu. Takav način organizacije nastavnoga sata prirodan je za hrvatske škole i obrazovni sustav kojem je primarni cilj prijenos sadržaja (učenje kroz usavršavanje na sadržajima / kurikulumi usredotočeni na sadržaj) i koji zahtijeva njihovo ovladavanje kako bi se osigurao uspjeh kod učenika (sustav orijentiran na izvedbu).

U većini slučajeva, uobičajena poduka prenosi samo sadržaje specifične za određeni predmet. Učenje se odvija s ciljem stjecanja znanja o predmetnom području i usklađivanja s vanjskim ciljevima i procjenama (učenje za / znanje o). Takav pristup učenju više ne odgovara recentnim spoznajama vezanima za ovo područje. Val ispitivanja u svjetlu PISA testova čak je pogoršao problem. Lošem čitatelju dokazivati koliko je slaba njegova izvedba u odnosu na druge potvrđuje ono najgore: njegov već sam po sebi problematičan osobni koncept, dajući mu malu priliku za poboljšanje. Naprotiv, poučavanje zasnovano na dokazima koje osigurava prijenos znanja s učenja predmetnoga sadržaja na učenje s ciljem prijenosa učeničkih kompetencija (učenje radi / znanje kako). Zaostajanje za sustavima koji ovo primjenju, a shodno tome imaju i bolje rezultate, posve je bjelodana.

 

...

 

...

 

Način na koji je nastava čitanja uobičajeno organizirana unutar važećih kurikuluma za hrvatske učenike ima tri posljedice:

• Osigurava stalan dokaz njihova neuspjeha predstavljajući potvrdu postojećega negativnog osobnog koncepta, onemogućujući im da se usredotoče na poboljšanje svoga čitanja.

• Analiza njihovih osobnih snaga i slabosti odvija se tek kada je nastavna sekvenca završena, za njih je  tada već prekasno. Nastavna podrška stoga ne prati poduku prevenirajući neuspjeh, već na njega samo reagira.

• Učenici su uhvaćeni u sustavu vanjske diferencijacije koji uključuje dopunsku/popravnu nastavu, privatne poduke, ponavljanje na nižim školskim razinama.

 

 

 

 

 

Jesu li lektire prilagođene uzrastu i afinitetima i koliko uopće treba 'modernizirati' popise obaveznih lektira? Čini se da mnogima nije jasna važnost nacionalne kulturne baštine u sklopu opće naobrazbe, za što ne treba osuđivati učenike, s obzirom da velikom broju roditelja nije jasno zašto se ustraje na Držiću, Gunduliću, Šenoi, odnosno razumijevanju djela na dijalektima.

Nacionalna književnost ima posebno mjesto u kulturi svakoga naroda. Čitanje nacionalne književnosti razvija odnos djece prema kultiviranom jeziku, pomaže im da se izražavaju na profinjen način i razviju percepciju i korištenje simboličkih značenja jezika. Također, ona je važna zbog njihova povezivanja sa zajednicom u kojoj žive, s percepcijom vlastite tradicije, njezinim vrijednostima i mentalitetom. Takvo čitanje predstavlja važan uvjet za izgradnju harmonično uravnoteženih osobnosti koje se mogu uključiti u djelovanje svoje zajednice, a jednako su sposobne pozitivno djelovati i na širemu kulturnom horizontu.

Svjesni smo potrebe da se nacionalno vrijednosne orijentacije odražavaju u nacionalnom kurikulumu i organizaciji obrazovnog sustava. Ipak, moram naglasiti i činjenicu očigledne povezanosti između snažno selektivnih obrazovnih sustava i kanonskih usmjerenja nacionalnih kurikuluma. Selektivnost ovakve nastave gotovo je neizbježan rezultat kurikuluma koji se drže tradicionalne literature. Naprotiv, poboljšanje osobnosti studenata koji se nalazi u središtu obrazovne filozofije, kao i odustajanje od vodeće orijentacije koja daje prednost čitanju isključivo kanonskoga materijala, unutar tradicionalne "visoke literature", može donijeti ozbiljne izglede za poboljšanje vještina čitanja naših učenika.

Kanonsku literaturu i zadane književne tekstove mnogi učenici ne drže relevantnima za osobne interese i živote. I budimo iskreni, većinu literature koju poučavamo mladima u školama izvorno su napisali odrasli. Ona je i namijenjena odraslima. Poučavamo ovu literaturu ne zato što je ona sama po sebi prikladna za tinejdžere, već zato jer im u tom procesu težimo ponuditi kulturnu edukaciju.

E-knjiga kao alternativa klasičnom knjižnom formatu? Ima li mjesta strahovanju da je ovo početak nekog novog 'Fahrenheita'?

Konkretni podatci, na opće iznenađenje sviju nas koji smo sudjelovali u istraživanju provedenom za potrebe Erasmus+ Priručnika za neodlučne, posrnule i lose čitatelje, govore upravo suprotno nastojanjima resornoga ministarstva. Na ukupnom uzorku od 5331 ispitanika u Republici Hrvatskoj (anketa o navikama čitanja provela se u 73 gimnazije), prikupljeni podaci o vrsti neobaveznih tekstova koje učenici biraju za čitanje, uz one koji predstavljaju obavezne školske naslove, pokazuju da učenici najčešće biraju tiskane knjige – 38,7 posto, ili čitaju na mrežnim stranicama – 28,3 posto, a rjeđe biraju elektronske knjige.

Rezultati ankete i kompletna Studija slučaja dostupni su (open access materials) na mrežnim stranicama Projekta.

Novi mediji i tehnologije, s uznapredovalim položajem na području komunikacija, znatno su oslabile tradicionalan odnos prema konceptu čitanja. Uzimajući u obzir činjenicu da naši učenici od rane dobi odrastaju u svijetu digitalnih medija u kojima slika, a ne riječ, često sadrži osnovno značenje, pa kao takvi, digitalni urođenici, na drugačiji način razmišljaju i procesuiraju informacije, treba razmisliti kakvu vrstu pismenosti naše društvo treba. Svijetom i dalje dominira pisana riječ, bilo u knjižnom ili ektroničkom formatu jedino što je digitalizacija promijenila samu prirodu pismenosti. Digitalni svijet, pri rješavanju problema, od nas zahtijeva sposobnosti višega reda. Čitanje ispisa na papiru i čitanje online dijele mnoge temeljne osobine, ali čitanje online zahtijeva veću sposobnost kritičke procjene podataka u kontekstu naizgled beskrajna svemira raspoloživih opcija. Sve je veća potreba za sposobnošću izvlačenja i uporabe znanja iz sve većeg broja internetskih izvora.

Zašto je sposobnost čitanja, bilo književnih djela ili neknjiževnih tekstova važna za srednjoškolsku populaciju 21. stoljeća?

Tijekom prošlog desetljeća čitateljska problematika postala je područjem povećana zanimanja u Europi i u svijetu. Europska unija prepoznala problem povezan s padom čitateljskih kompetencija već 2009., a u veljači 2011. osnovana je visoka ekspertna skupina posvećena isključivo čitanju (Independent High Level Group of Experts on Literacy). Iako je u sklopu obrazovnih sustava i pratećih mu struktura problem prepoznat, velik dio mladih ljudi završava svoje školovanje bez dostatnih vještina čitateljske pismenosti pa u život kreću s deficitom koji ni u odrasloj dobi ne uspijevaju nadoknaditi. Taj propust u njihovu srednjoškolskom obrazovanju ima nepopravljive posljedice za njihovu budućnost.

Njihova izvedba i rezultati jesu loši. S takvim deficitima oni su odsječeni od mogućnosti postizanja viših obrazovnih kvalifikacija i posljedično, od boljih radnih mjesta. Žalostan je nesklad unutar ovoga područja između hitnosti problema i odsutnosti koncepata. Društvo ostavlja puno neiskorištenih obrazovnih potencijala.

U suvremenom društvu zanemarujemo ovu temeljnu vještinu uzimajući je zdravo za gotovo. Zapuštena čitateljska kultura, koja je neizbježno proizvela i zapuštenu pismenost, kao da je postala tabu temom. Učenici je skrivaju od svojih profesora, djelatnici od svojih poslodavaca, roditelji od svoje djece. Svakodnevno smo svjedocima niske čitateljske pismenosti naših učenika. I njima samima kao da je neugodno onoga trenutka kada shvate koliko loše čitaju.

Ipak, čitateljska pismenost postala je važnija danas nego ikada prije. Ona omogućuje pojedincu da razvije sposobnost refleksije, kritičkog promišljanja i empatije, što dovodi do osjećaja vlastite učinkovitosti, potvrde identiteta i u konačnici njegova potpunog sudjelovanja u društvu. Vještine čitanja i pisanja, nadalje, presudne su za roditeljstvo, pronalaženje i zadržavanje zaposlenja, za osobno sudjelovanje kao građanina, aktivnog potrošača, za upravljanje vlastitim zdravljem, zapravo za sva područja ljudske aktivnosti. Ipak, nevjerojatno visok broj Europljana (oko 20 posto) nema dovoljno razvijenu pismenost kako bi ispunio te uloge te u potpunosti funkcionirao u društvu. Više od 73 milijuna odraslih osoba u EU-u trenutno imaju niske kvalifikacije, a mnogi od njih nemaju dovoljnu razinu pismenosti kako bi se nosili s dnevnim potrebama osobnoga, društvenog i gospodarskog života.

Za osobe s niskom pragom pismenosti manje je vjerojatno da će završiti školu, a više vjerojatno da će biti nezaposleni, češće će koristiti socijalne naknade, a izgledno je da će patiti i od lošega zdravlja. Loša pismenost ne samo da otežava obrazovanje i zapošljavanje, ona onemogućuje osobne težnje i ambicije. U širem smislu, siromaštvo pismenosti ograničava mogućnosti pojedinaca za njegovo sudjelovanje u društvu, povećava osobno i opće siromaštvo, sprečava inovacije, smanjuje produktivnost i zadržava gospodarski rast.

Promjene u prirodi, radu i uloga medija, kao i u gospodarstvu i društvu općenito, učinili su čitanje i pisanje važnijim nego ikada dosad. Promjene u gospodarstvu imaju velik učinak na vrste poslova koji su danas dostupni novim naraštajima. Za industrijskog doba, mladi ljudi mogli su završiti školu s lošim vještinama čitanja i pisanja i još uvijek dobiti razmjerno sigurna i razmjerno dobro plaćena proizvodna radna mjesta. To doba više ne postoji. Tržište rada za niskokvalificirane radnike ubrzano se smanjuje. Postotak niskokvalificiranih poslova u EU-u očekuje smanjenje za gotovo 30 % u razdoblju do 2020. To znači da će biti 16 milijuna manje radnih mjesta na raspolaganju za one bez srednjoškolskih kvalifikacija. Čak i slabo plaćeni, nesigurni poslovi, zahtijevat će dobru razinu pismenosti.

Ako se pametan društveni rast temelji na znanju i inovacijama, ulaganje u vještine čitanja i pisanja jesu preduvjet za postizanje takva rasta. To znači da se u društvu može pridonijeti i aktivno sudjelovati samo ako se može dovoljno dobro čitati i pisati. Razina pismenosti jednoga društva potvrđuje razinu samopoštovanja njegovih članova, njihovu interakciju s drugima, njihovo zdravlje i njihovu zapošljivost. Razina pismenosti govori o ljudskoj sposobnosti funkcioniranja u društvu, bilo kao pojedinca, aktivnoga građanina, zaposlenika ili roditelja. Djeca trebaju vještine čitanja i pisanja kako bi učila, a mladi ljudi kako bi s pomoću njih, po završenu školovanju, pronašli posao i oblikovali svoju budućnost na pozitivan način. U konačnici, razina pismenosti odgovor je na pitanje je li neko društvo spremno za budućnost.

Citirat ću za kraj Johna Hattieja:
„Vidljivo podučavanje i učenje nastaju kada je učenje eksplicitni cilj, primjereno izazovan, kada učitelj i student pokušavaju utvrditi je li, i u kojoj mjeri, izazovni cilj postignut, kada postoji namjerna praksa usmjerena na postizanje majstorstva cilja, kada se daju i traže povratne informacije i kada aktivni, strastveni i privlačni ljudi sudjeluju u činu učenja.“

...

 

...

 


Priručnik za neodlučne, posrnule i loše čitatelje


Recite nam za kraj još par riječi o vašem projektu.

X. gimnazija “Ivan Supek” je 2016. godine prijavila Agenciji za mobilnost i programe Europske unije projekt pod nazivom “Priručnik za neodlučne, posrnule i loše čitatelje”. Izgrađen na smjernicama koje je postavio EU (HGHGL, 2012.), projekt nudi zaokružen, inovativan i cjelovit pristup problemu kroz svoje konačne rezultate: 1. Studija slučaja; 2. Priručnik za neodlučne, posrnule i loše čitatelje (sadrži motivacijske tekstove sa smjernicama i aktivnostima za poticanje čitanja); 3. Inovativni kurikulum te 4. Digitalnu učionicu s priručnikom za nastavnike.

Kroz predložene materijale za edukaciju nastavnika i smjernice za uspješno poticanje čitanja, namjera je ovog projekta pružiti pomoć nastavnicima srednjih škola, kao i svim zainteresiranim stranama uključenima u rad s mladim čitateljima, u usvajanju vještina potrebnih za odgovarajuću podršku ovoj učeničkoj populaciji. Kolektivnim naporom partnera, vlada partnerskih zemalja, članova šire zajednice, roditelja i svih relevantnih dionika, projekt se usredotočio na stavljanje učinkovite strategije pismenosti u praksu. Slanjem snažne poruke u uho javnosti cilj mu je privući pozornost onih koji stvaraju obrazovne strategije i politike u zemljama sudionicama, ali i šire, na razini Europske unije.

Iskrena smo uverenja da će, u konačnici, materijali proizvedeni u okviru ovoga projekta pomoći svima koji sudjeluju u obrazovnim procesima, a naročito onima kojima su uistinu i namijenjeni: Neodlučnim, posrnulim i lošim čitateljima.

 

 

 

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

školstvo, blaženka divjak, elizabeta hrstić, jelena crnek