Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Zašto na Božić uvijek i iznova treba čitati Dickensonovu Božićnu priču

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Roman Charlesa Dickensa „Božićna priča“ iz 1843. jedna je od omiljenijih božićnih priča koja je uz višestruka izdanja i prijevode doživjela nebrojeno televizijskih i filmskih ekranizacija. Priča je to kojoj se i ovog prosinca mnogi vračaju, ako ne već u tekstualnoj formi, a onda posredstvom medija filma. Priča je to čiji je protagonist u početku potpuno otuđen od vrijednosti tog blagdana i blagdanskog duha i raspoloženja koji općenito za njega predstavljaju lažan sjaj, bezrazložnu zanesenost širokih masa, te nepotreban i neopravdan spektakl, ili kako to on sam sažeto riječju kaže denuncirajući čitavu stvar – „humbug“. Njegov osjećaj za milosrđe, ljubav prema bližnjemu, te socijalnu pravdu i jednakost brojčano je iskaziv u visini poreza kojim se financiraju ustanove koje „skrbe“ za viktorijansku sirotinju. Scroogeov pristup problemu sirotinje slijedi postulate maltuzijanske ekonomije: „prirodnom“ selekcijom riješit će se problem prekobrojne populacije. Potpuno imun na blagdansko raspoloženje, on ne može priuštiti dodatni izdatak u vidu milostinje za „besposličare“. Dapače, kao veliku nepravdu, kao krađu, doživljava i to što svog uposlenika mora platiti za taj jedan jedini neradni dan u godini. On je Ebenezer Scrooge, anti-junak Božića i oličenje vrijednosnog sustava (ranog) kapitalizma. Scrooge je pripadnik više društvene klase, bogataš mizantropnog karaktera čiji fizički izgled i hladnoća kojom zrači reflektiraju njegove prilike. On je personifikacija pohlepe i gramzivosti. No u jednom rani Scrooge ima pravo, a to je u podozrivom pogledu na široke mase koje potpadaju pod duh blagdanskog konzumerizma. Kasnije on ipak doživljava književnoj formi svojstven mimesis i to na tragu bildungsromana. Otuđujući se od sebe, od sustava kojeg je personificirao, on otkriva vrijednosti humanizma, te s jednom rezigniranom, ali realnom trezvenosti bez pretenzija za revolucionarne promjene, Scrooge se na individualnoj razini suprotstavlja nepravdama koje sustav generira. Poučan je to roman koji (barem na razini narativa) prati transformaciju glavnog protagonista koji od anti-junaka postaje junakom koji je spasio Božić. Odnosno, kako je to kroz popularnu kulturu prikazano, Scrooge otkriva istinski duh blagdana, ljubavi i milosrđa.


Međutim, metanarativ „Božićne priče“ otkriva sasvim jednu drugu dimenziju čitanja ovog romana kao priče o kapitalizmu. Ebenezer Scrooge nije samo fiktivni lik u čijim karakteristikama možemo prepoznati neke pojedince iz stvarnog svijeta. Scrooge predstavlja i arhetip jednog sustava i vrijednosti koje iz njega proizlaze. Tako saznajemo da je Scrooge utrci za novcem žrtvovao ljubav svog života, da se sve čemu se nadao i sanjao svelo samo na jedno – na strah od siromaštva. Ne nalazimo li u ovom opisu zapanjujuće sličnosti i danas: požrtvovnost i istrajan rad, nesigurnost radnog mjesta i strah od siromaštva koji nikakvim dodatnim radom ne može biti nadiđen? Tako je Scroogeov nećak Fred opisujući svog ujaka kao „živu životinju, neprijaznu životinju, divlju životinju koja katkada govori“ dao podroban opis kapitalizma viktorijanskog doba, nešto što će kasnije Hardt i Negri u „Imperiji“ opisati „velikim ustima kapitalizma koja sve gutaju“.


Transformacija Ebenezera Scroogea (ovu liniju prate sve popularne adaptacije ovog romana) ili ako hoćete na razini metanarativa kritika kapitalizma i osuda njegovih vrijednosti događa se kroz tri božićna duha: duh Božića prošlosti, duh Božića sadašnjosti i duh Božića budućnosti. Pri tome valja reći da od sva tri navedena duha Dickens daje fizički opis samo duha Božićne sadašnjosti opisujući ga kao „gorostasne veličine“. Time se život u ranom industrijskom društvu pokazuje tegobnim. Stvarnost ima obilježje bremenitosti, a tehnički i ekonomski mehanizmi pokazuju se ne proizvodom ljudske prakse, već kao prirodni zakoni kojima se valja pokoriti. Zato je duh Božića sadašnjosti gigantske veličine.


Razmotrimo kako Dickens preko ova tri duha izvodi kritiku sustava. Duh Božića prošlosti sadrži potisnuta sjećanja, predodžbe koje se opiru upokoravajućoj stvarnosti. Sjećanja koja se izbijajući na površinu odupiru nepotrebnom potiskivanju. Dickens kao da anticipira zametak id-a nekoliko desetljeća prije nego što će Freud uopće razviti pojmovni aparat id, ega i super-ega. Preko duha Božića sadašnjosti Scrooge se vraća samom sebi, dolazeći ka-svojim-strastima. Međutim, Scrooge se tu susreće i sa svojim prvim poslodavcem koji utjelovljuje tadašnje načelo stvarnosti. On uviđa da poslodavac ima moć da zaposlenike učini sretnima ili nesretnima, da njihov posao učini igrom ili teškim radom. Naravno da svako sjećanje sadrži određena iskrivljenja, te stoga ne možemo sa sigurnošću znati stupanj odstupanja, ali ključni uvid koji Scrooge odnosi iz prošlosti jest upravo uvid o karakteru rada, moći i sjećanju na život bez nepotrebnog viška potiskivanja. Duh Božića sadašnjosti pokazuje kako je novac postao jedini autoritet, nezavisna sila koja se izdignula iznad čovjeka i njime gospodari. Scrooge uviđa da novac ne služi njemu, da mu život učini ugodnijim ili lagodnijim, već da on služi novcu. Ovdje se otkriva ta zgrtalačka logika ranog kapitalizma. Ono što duh Božića sadašnjosti razotkriva je i dvije najveće mane čovječanstva, dvoje djece čovječanstva: neznanje i žudnju. A oboje predstavljaju psihološko načelo kretanja i razvoja kapitalizma. Duh Božića budućnosti zapravo je najvažniji u transformaciji lika, odnosno kritici kapitalizma uopće. On daje temeljni impuls za promjenu. Ovdje valja spomenuti Scroogeovog uposlenika Cratchita koji pripada nižoj društvenoj klasi i koji je jedini uzdržavatelj svoje obitelji. Međutim, Cratchit predstavlja i arhetip eksploatirane klase, na koju potpada povijesna zadaća za traženjem izlaza, te koja u krajnjoj instanci postaje grobarom kapitalizma. To se ogleda u tome što Cratchit zajedno s članovima obitelji uzima cjelokupnu Scroogeovu imovinu skidajući čak i košulju sa Scroogeovog beživotnog tijela.


Premda u sva tri duha nalazimo elemente za revolucionarno kretanje, Dickens ne odlazi toliko daleko, već krajnje odmjereno dovršava transformaciju Scroogea i završava kritiku kapitalizma riječima koje pronose realnu mogućnost: „stvari koje bi se možda mogle dogoditi još se stignu i mogu promijeniti“. Pitanje je samo hoće li se, jer kako smatra Scrooge na početku romana „tama je jeftinija“.

*Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Charles Dickens, roman, božić, maroje višić