Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Milosrđe ili pravednost?

Piše: Darko Marinac

Milosrđe ili pravednost, Aristotelova je dilema još iz vremena kada su doseljenici počeli dolaziti u Atenu. Ovo je bitno, jer treba znati, kako se povijest ponavlja ne zbog sude kletve, nego zbog toga što je ljudska priroda uvijek jednaka.  Isto tako, najmanje je reći čudno, kako nas se kod sadašnjih migrantskih valova,  bombardira apelima na milosrđe, a o pravednosti ništa ili iskrivljeno. Jednostavno, izvještava nas se tako da je nemoguće  povezati kako milosrdni možemo biti i u njihovim zemljama, od kuda nam dolaze.

Još je i američka liberalna ikona Barak Obama rekao prije nekoliko godina , kako je biti Amerikanac privilegija, a ne pravo. Iako UN želi, doseljavanje negdje,  proglasiti ljudskim pravom, još nije jasno koji su to interesi preko ove svjetske organizacije žele postići ili postižu svoje ciljeve. Isto tako nije jasno kako legitimno i legalno možemo, osiguravati javna dobra za pridošlice, u društvu kada to ne možete ni domicilnom stanovništvu ili kada mladi i obrazovani u petom izbjegličkom valu odlaze iz zemlje ili kada ti djeca umiru  zbog neadekvatno organiziranih hitnih medicinskih službi.
Posebno je zabrinjavajuća tendencija kako se dio migranata poput šljake koja nastaje  kod separacije rude, odbacuju iz dominantnih zemalja EU, a sprema se  i najavljuje njihovo vraćanje u prvu zemlju ulaska u EU. To je ništa drugo nego ucjena, diktat . Neki izvori govore, kako se to namjerava postići, posredstvom medija punpajući u njih značajan novac. Tako na jednom portalu, čiji je urednik javno rekao da su dobivali novac za određene komunikacijske ciljeve, osvane naslov „Tajno snimali hrvatske policajce: Naoružani nezakonito protjeruju migrante!“.

Razna su događanja i pojave pokretači migracija: Ratovi, epidemije, diktature, siromaštvo i sl. Danas možemo reći kako je jedan od glavnih instrumenata, ali i uzroka koji pokreću današnje migrante medijska tehnologija, jer ona ljudima u realnom vremenu pokazuje kako se živi posvuda u svijetu. Nekada su to bile priče o boljem životu koje su donosili povratnici ili ljudi koji bi se vraćali na odmor u domovinu. Takav je tada već imućan povratnik, pomagao drugima, kako bi  se oni otisnuli u bolji svijet, ali pri tom birajući one koji bi mu mogli vratiti novac za put i život dok se ne snađu. Tako je stvarana jedna pozitivna selekcija ljudi koji su odlazili iz zemlje, u svoj novi zavičaj, bilo privremeno bilo za stalno.
Kod tako masovnih migracija postoji isto tako masovni problem prilagodbe i integracije. Kada su ljudi iz Hrvatske i BiH kao prognanici ili izbjeglice, tada  bježeći od progona i od ratnih razaranja dolazili u sigurne zemlje,  odgovorne vlasti su ih ispitivale, a u Kanadi npr. i o njihovim ratnim iskustvima i putovima. Da li je itko u Europi pitao kojega migranta iz bilo koje zemlje iz koje su do sada dolazili, što je proživio, da li je npr. sudjelovao aktivno ili pasivno u  kamenovanju ljudi, kao obliku kažnjavanja. Naši vojnici kada su išli u misiju ISAF u Afganistan, pripremani su u Mešihatu islamske zajednice u hrvatskoj o običajima u toj zemlji  Kako se pripremaju/radikaliziraju, ovi koji dolaze. Mogu li se doseljenici u velikim količinama socijalizirati s vrijednostima društava zemalja iz kojih su došli, integrirati s vrijednostima društava zemalja u koje su ušli. Tko ima pravo preuzimati takve rizike, i u ime koga i da li je moguća koegzistencija više  pravnih sustava u jednom društvu, ili što je sa primjenom šerijatskog prava?

Kako će se integrirati više  od milijun migranata koji su dobili državljanstvo u državama EU ili što će biti s dva milijuna koji su u prošlim godinama ušli ilegalno, od čega je između pola milijuna i milijun ušlo tzv, balkanskom rutom, ili u što će se financirati  2 milijarde Eura koje su prema BND-u u najnovijim migrantskom valovima zaradili krijumčari ljudima.  Tko će rekonstruirati, koja je to sila stavila na kušnju sigurnosne  potencijale u Europi, zaljuljavši pritom i ustavne poretke kakve poznajemo. Nemamo gotovo nikakvih informacija ni politika u vezi migrantskog pritiska na Hrvatsku Učimo li iz problema bihačke regije, koji tamo nastaju između domicilnog naroda i migranata pretežito iste vjere, ali različite društvene socijalizacije. Ništa od toga ne znamo, ali u ime nas se potpisuje i potpisuje.

Nedavna događanja u Francuskoj s prosvjeda i krize terorom, pokazuje nam kako i u jednoj Francuskoj, sa svim njenim idealima Republike, ali i kao sile,  postoji jedan jaz između djelovanja snaga sigurnosti u recimo to tako, unutrašnjem sukobu u nadzoru prosvjeda i kod preventivnog i represivnog djelovanja kao kod dugotrajnog hvatanja terorističkog ubojice iz Strasbourga. Francusko društvo nije našlo efikasne odgovore za društvene procjepe, reintegraciju doseljenika, ali i za prijetnje terora. Ustvari Republika je od samo početka, imala dva pokliča ili proklamacije u te tri slatke riječi: Sloboda, jednakost, bratstvo (liberté, égalité, fraternité), za vanjsko djeloavanje, koje je najefikasnije rabio Napoleon, no originalni slogan revolucije za revolucionare je bio: „Sloboda, jednakost i bratstvo ili smrt!“ (Liberté, égalité, fraternité, ou la mort!).  

Kao idući primjer dileme milosrđe ili pravde/prava, je slučaj nesretnog nastavnika koji je udario ili odgurnuo učenika. Ovaj slučaj svakog normalnog mora ostaviti u čudu, naime poslije toga digla se javna kuka i motika na učenike i roditelje, a organiziran je i prosvjed nastavnika. Najzanimljivija je pritom, pojava da jedna, deprivirana društvena skupina, kao što se to stalno govori za nastavnike ima toliki lobistički javni utjecaj. Naime netko već desetljećima i više, uspijeva u najdubljem mraku držati činjenicu, kako javno dobro obrazovanja nije u najmanju ruku društveno uravnoteženo.
Sada je obrazovanje naše djece spregnuto s dva interesa, političkim i nastavničkim s nakladničkim u pozadini. Politika svoj utjecaj ostvaruje kroz politiku financiranja obrazovanja, nastavnici opet politici odgovaraju najavom ili samim štrajkom pri kraju polugodišta ili školske godine. Oni bi tako vječno koegzistirali, da učenici iz roditeljskih domova ne moraju ići u škole, a nastavnici onda moraju iste te učenike urešene roditeljskim ambicijama ili nebrigom nečemu učiti i naučiti. Ovdje je najefikasnije triangulirati interese i ubaciti kao treću stranu roditelje kao producente obrazovanja i učenike.  To se u uređenim zemljama radi vaučerima za upise u škole i izborima za školske odbore u kojima su roditelji dominantni, da oni isti primitivni roditelji, koji financiraju obrazovanje na više načina. Sada su nam i u odborima vrtića, predstavnici političkih stranaka, kroz eufemizam predstavnika osnivača.
Ta društveno utemeljena istina, kao svojevrsno javno znanje, nikako da se probije u naš javni prostor. Nastavnici bi status službene osobe, ali bez licenciranja. U sustavu Državne mature, čiji je drugi naslov i Vanjsko vrednovanje nastave, za rezultate poučavanja pritom, snose samo učenici svojim upisom ili ne upisom na željeni studij. Obrazovni sustav gdje svi sudionici poučavanja ne snose posljedice za rezultate poučavanja, jest loš obrazovni sustav. Točno je da u školama treba zaustaviti nasilje, tj. uspostaviti nultu toleranciju za njega. Ima tu prvenstveno vršnjačkog nasilja. Tko nije čuo i doživio onu nastavničku siledžijsku doskočicu, kao Bog zna za pet, Ja za četri, a ti možeš dobiti najviše tri. To je jednostavno nasilje sa katedre, kao oblik mentalnog ili intelektualnog nasilja.

Zašto nam je gradivo minirano s mnogo podataka, bez informacija, a o znanju da i ne govorimo? Zato da bi se sa katedre, lakše kontroliralo i nadziralo one u klupi, dolazimo li do ropstva klupe?! Zato ovu Kurikularnu reformu ne možemo, držati ozbiljnom reformom obrazovnog sustava, koji sada prepoznaje isključivo nastavnike i nakladnike. Zašto jednostavno u učionicama nemamo kamere, i to bi bila efikasan alat protiv nasilja u školama. E, ali problem je u tome, što bi se tako vidjela (ne)kvaliteta nastave. Bilo je gadljivo slušati koliko je sve procedura trebalo proći jedno snimanje nastave za bolesnu učenicu prije nekoliko godina. Što bi se dogodilo s učenikom da snimi dio nastave? Što bi tek pokazalo jedno nasumično alkotestiranje u zbornicama?

Na studentskom panelu u sklopu nedavnog međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, provedeno je i brzo istraživanje, pitanjem za studente, kao zašto niste buntovni, zašto ništa ne tražite, a studenti su odgovorili: zato što nemamo vođe. Dok su na pitanje, što želite od svojih profesora odgovorili: nemojte nam ubiti vođe!

Kako ne mora biti dileme između milosrđa ili pravednosti čitaj pravde, nego kako može biti i bez niti jednog od toga dvoje, dokazuje nam i naše pravosuđe. Nasilnik koji je djevojku u Zadru zamalo ubio, i čije je nedjelo okarakterizirano kao teška tjelesna ozljeda, izašao je na slobodu, nakon šest mjeseci istražnog zatvora. Za to vrijeme mijenjao se sudac, odvjetnik po službenoj dužnosti nije dolazio na ročišta i to je produžilo vrijeme suđenja. Ako naše pravosuđe nije  osiguralo pravedno suđenje, tu ne može biti ni milosrđa prema žrtvi. Pravosuđe ovdje nije izdržalo test javnog interesa. Ovdje se nameće pitanje što se dogodilo sa dvadeset hrvatskih sudaca koji su svojevremeno označeni kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti?! Vjerojatno ne sude kao i do sada, ali pitanje je da li su još suci?

Teško je rasvijetliti, što se sada događa sa nabavom zrakoplova F-16 Barak (svjetlost) za HRZ?  Nije jasno kome amerikanci šalju poruku ili više njih, nama tj. Hrvatskoj, zbog nedosljednosti u našoj vanjskoj politici, bilo sa EU partnerima ili zbog sporosti realizacije LNG terminala ili zbog podugačke posjete Kini gdje ni drug Tito unatoč sletu i dugim rukovanjima nije u Kini toliko dugo boravio. Ili pak amerikanci poruku šalju Izraelcima da uspore malo s ponudom svoje flote Baraka, jer time ugrožavaju prodaju najnovijih inačica njihovih F-16.

Najgora bi bila kriva procjena, kao što su to planirali i učinili pobunjeni Srbi, kada su pokušali taktičnim sredstvima kao npr. haubicama postići strateški učinak, naših političkih aktera sa dva naša brda vlasti, da ovu temu i snažne međunarodne aktere upotrijebe za razračunavanja. Možemo samo strepiti, jer ovdje nije posrijedi dilema, već zamka kao Tukididova zamka preuzeta iz geopolitičkih odnosa, kada oni naginju sukobu uslijed straha. Bliže se predsjednički izbori, te se to može shvatiti i kao prilika za uvećavanje prostora vlasti, npr. promicanjem ministra u predsjedničkog kandidata. Istina ne bi bilo prvi puta da se unutrašnjopolitičke teme i suparništva prenose na vanjskopolitički teren, ali to je primjerenije većim i velikim državama. Dok su manje zemlje i narodi, jednostavno upućeni na snažne principe, a opijenost moći, je ipak samo opijenost.

U regiji jedan je narod dobio svoje djevojke i momke koji će skrbiti o sigurnosti i obrani svoga naroda. Tako da možemo reći kako je krug pravednosti završen, a počelo je milosrđem. Tko se sjeća namještenog prosvjeda studenata u Prištini i tko je tada dao „rudare“ za rudare Starog trga, ili ubojstava u „kasarnama“, znat će o čemu se radi, jer svaki pošteni „Jugoslaven“, treba biti sretan ili bar  zadovoljan sada zbog toga. I samo to, na tim osnovama može biti naša vanjska politika u regiji, ali i šire. Sve je lakše kada znaš tko si, od kuda dolaziš i kamo želiš ići kako za vođe, ali i za vođene, jer i  Samuilovim poraženim vojnicima u ratu s Bizantom, svakom desetom ostavljeno je barem jedno oko, ne iz milosrđa nego kako bi se vratili, naravno.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

obrazovanje, hrvatsko pravosuđe, borbeni zrakoplovi, darko marinac, migranti