Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Pariz: Demokracija se vratila na ulice

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Pedeset godina nakon prosvjeda na ulicama Pariza demokracija se opet vratila tamo gdje i pripada, među mase i na ulice (jer izbori su, kaže Badiou, zamka za budale), odakle se sve iznova pričinja mogućim (i naglašavam ovo pričinja). Ono što su prosvjedi iz '68., pokret Occupy kao i drugi pokreti rasvijetlili jest da demokracija ne počiva na konsenzusu, da ona nije poredak zasnovan na nekom društvenom ugovoru, već sasvim suprotno, u samom temelju demokracije, ispod svih slojeva društvene i ekonomske nadgradnje leži nesuglasje, nesuglasje koje izbijajući na površinu, na ulice, poprima formu velikog odbijanja, protesta protiv svega onog što jest. Veliko odbijanje je negacija onog što negira nas, odlučujući protest protiv nepotrebnog potiskivanja. Ili riječima Adorna zahtjev da se živi dobro, da se živi bolje, da se živi bez odricanja. Ili kako je rekao jedan prosvjednik, da „samo hoće živjeti, a ne preživljavati“. A u tom samo je sazdano sve – protest za odbijanjem kapitalizma i svega što iz njega proizlazi i zahtjev za kvalitativno drugačijim društvom i društvenim uređenjem. Obratom koji je, kako se to nadaje iz manifesta žutih prsluka, nošen već znanim, ali zaboravljenim zahtjevom za liberté, égalité i fraternité.

Prosvjedi danas, premda neodoljivo podsjećaju na one iz '68., ipak se u jednom razlikuju, a to je što porivna snaga nije došla iz izvora neke akademske elite (studenti), već iz same baze društva. Naime, impuls za prosvjed nije plod nekog intelektualnog sazrijevanja ideja pomno razvijanih unutar akademskih bedema, nije došao čak niti od onih na koje potpada povijesna zadaća za traženje izlaza (nezaposlenih, nezapošljivih, prekarnih radnika, marginaliziranih, deprivilegiranih, itd.), nije došao od političkih apstinenata kao i svih onih drugih koji se nalaze na samim marginama društva, onkraj demokratskog procesa. Sasvim suprotno očekivanjima teorije,  veliko odbijanje je došlo od onih „budala koje izlaze na izbore“, od onih slojeva koji su (doima se) relativno dobro integrirani u društvo, čija egzistencija je (do sada) bila u jednom modu neuznemiravane ravnodušnosti. Njihovi zahtjevi koji su u početku reflektirali zahtjeve jedne dobro integrirane klase, odavno su nadišli klasne okvire i podjele i postali su zahtjevima ne samo jedne nacije koja ovim prosvjedima opravdava svoje povijesno naslijeđe (a i svoju povijesnu zadaću prosvjetiteljstva), već zahtjevima u kojima se može prepoznati čitavo čovječanstvo.

Nije slučajan niti izbor žutih prsluka kao simbola otpora u čemu možemo iščitati postojanje svijesti o njihovom položaju i ulozi koju imaju za samo funkcioniranje sustava. Kao što sam istaknuo, upravo oni na kojima počiva društvo, ona većina koja ima zaposlenje, stan, automobil, ona većina koju se oporezuje, riječju ona većina koju ne primjećujemo jer ne dospijeva na naslovne stranice medija, odlučila je ustati, odlučila je postati vidljivom i time ukazati ne samo na nepravedan položaj svoje klase, nego na nepravedan položaj svih onih marginaliziranih i deprivilegiranih. Odnosno, svih onih koji predstavljaju demokraciji svojstven eksces, višak koji broji one neubrojene u sustav. U tom smislu veliko odbijanje kojim ove demonstracije svjedoče poprima, pored ekonomske dimenzije, i protest protiv demokraciji imanentnog viška. To se ponajbolje ogleda u zahtjevima žutih prsluka za rješavanje problema beskućnika, za jednaku plaću i prava svih koji rade u Francuskoj (neovisno o njihovom podrijetlu), tretmanu za tražitelje azila, implementaciji politike integracije, stvaranju radnih mjesta za nezaposlene, dostatna sredstva za financiranje psihijatrijskih ustanova, najamninu pristupačnu za studente i prekarne radnike.

A kakav je respons sustava? Tu se mogu vratiti na svoj tekst objavljen prije godinu dana Referendum u Kataloniji otkriva militantno lice liberalne demokracije. S tim da ono što smo svjedočili u Kataloniji ne može se uspoređivati sa prizorom francuskih gimnazijalaca postrojenih na koljenima sa rukama na potiljku.

Naposljetku, kako zaključiti stvar koja je možda tek na početku? Prikladnim mi se čine slijedeće riječi: oni bez nade oduzeli su nama nadu. Zato Vive la France!

*Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

francuska, ŽUTI PRSLUCI, dr. sc. Maroje Višić