Kolumne

Darko Marinac: Zgusnuto vrijeme i bageristi s Ovčare

Piše: Darko Marinac

U zadnje vrijeme, kao da loši događaji sustižu jedan drugoga, kao da se vrijeme zgusnulo. Pa se jednostavno nameće McLuhanova teza, kako se povećanjem brzine informiranja, politika teži udaljiti od sustava predstavljanja i delegiranja birača, težeći neposrednom uključivanju cijele zajednice u središnje odlučivanje, kao ono što zovemo policy procesom ili pluralističkim društvenim usuglašavanjem.  Kada se u takvu delegatsku i predstavničku organizaciju uvede elektronička brzina vrućih medija, a žele li izbjeći javno usuglašavanje, tada zastarjele političke stranke, funkcioniraju lukavštinama ili izdajom političkih ciljeva i birača, a prečesto i javnog interesa, jer one/oni, tada nam se tako čini,  principa kao da nemaju.

Vlast ili Vlada, rizično je pustila probni balon o rezultatima referendumskih inicijativa Narod odlučuje, tada nepotvrđenim informacijama, kako nije skupljeno dovoljno potpisa niti za jednu referendumsku inicijativu. Referendumski  potpisi kontrolirani su i brojani od strane Ministarstva uprave u suradnji s tvrtkom APIS.

Ovdje imamo dvije političke i/ili politološke tj. ustavne tendencije, kada se u prvoj na referendum gleda kao na derogiranje parlamentarne demokracije, čitaj većine. Dok u dugoj opciji, koju možemo zvati i ustavotvornom, referendum je zadnji osigurač ili brana političkog sustava. Stoga izgleda neprirodno ili društveno neprihvatljivo, da Ministarstvo uprave  ima nekih radnji oko referenduma, jer  to je i u nas presedan, a time se i referendumskoj inicijativi oduzimalo legitimitet, do razine kriminalizacije, kao npr. kada su bez posljedica neki gradovi, ne davanjem dozvola za prikupljanje potpisa, opstruirali slobodno izražavanje volje svojih građana. To bilo kao da invalid mora izrađivati svoju štaku. Ovdje se ne radi kako kaže ministar o nepovjerenju u institucije, nego o sumnji u zarobljavanju istih. Pored svega samu tvrtku APIS u mješovito državno/gradskom vlasništvu, pod političkom kontrolom, prati nikad razjašnjeni, noćni gubitak glasova i to je trebalo dobrano uzeti u obzir.

Na izborima u Bosni i Hercegovini, Hrvati kao konstitutivni narod nisu uspjeli izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo. To je najvažnije, no bitno je pitanje da li su Hrvati u BiH imali kvalitetnog i prihvatljivog kandidata.  Tu je ozbiljno narušen ustavni konstitutivni  princip o jednakopravnosti  tri naroda u BiH, a stvoren strah i prezir prema bilo kojim oblicima građanskih elemenata u BiH, ili bolje rečeno političkom građanstvu Bosne i Hercegovine. Takav koncept izbora članova predsjedništva BiH, je štetočinski, a najnovije izjave po treći put od bošnjaka izabranog Hrvata su politički štetočinske, kao i sam njegov reizbor,  kako to argumentirano piše profesorica Kasapović.

Ovakva politička situacija u BiH, ostavlja Hrvate bez ikakvog političkog potencijala, tj. sav potencijal sastoji se u izgradnji „bijelih dvora“ (eufemizam autora utora za bespoštedno stjecanje materijalnih dobara), njihovih dužnosnika. Osim što u BiH imamo poništavanje ustavnih principa kao i Daytonskog sporazuma i u Hrvatskoj imamo nepoštivanje Ustavne odredbe o pomaganju i skrbi za Hrvate iz BiH, a isto tako i uloge garanta Daytonskog sporazuma. Ovdje bi za nas trebalo biti najvažnije pitanja, što je RH učinila ili nije učinila kako bi se takva situacija promijenila. Krajnje je vrijeme za profesionalizaciju javnih dužnosti u nas, ovdje se ne radi kao o suprotnosti političkom, nego o dobivanju plaće i mogućnosti uskrate iste.

Prije neki dan u Vukovaru je njegov gradonačelnik organizirao vapaj/apel žrtava rata, posebno u Vukovaru, zbog dugog vremena od 27 godina, bez osuđenih za ratne zločine i razaranja u Vukovaru ali i drugdje u Hrvatskoj. Ovdje je palo preko šest milijuna granata, pobijeno četiri tisuće ljudi, od toga gotovo stotinu djece. Vlast je bila vidljivo podozriva, ponavljajući kako će netko taj vapaj/prosvjed politički iskoristiti, kao da već netko nije politički iskoristio to stanje neprocesuiranja ratnih zločina agresora, a neki su vinovnici zločina, postali stupovi društva, posebno vlasti u Hrvatskoj. I naravno tu je pravo pitanje, tko stoji iza toga!? Srbija i Bosna i Hercegovina imaju specijalizirane sudove za ratne zločine a Hrvatska nema, zašto je tome tako?

Gradonačelnik je snažno,odlučno, ali odmjereno govorio na tom skupu. Na skupu su govorile i žrtve, bilo je tu brutalno jezovitih priča, ali nikoga značajnijeg iz našeg preplaćenog civilnog sektora tamo nije bilo.  Zbog istupa hrabre Sonje Biserko, ali ne i samo nje, ispada kako se u Srbiji na nekim mjestima više i otvorenije govori o zločinima JNA i njima satelitskih četničkih postrojbi nego u zemlji stradalnika, Hrvata i hrvatskih građana, što je samo po sebi zanimljivo.  Skup u Vukovaru je bio tako dobro organiziran, pa su u Vladi shvatili kako im nije produktivno govoriti protiv, pa je došlo do nekog oblika odobravanja iz sigurne daljine. Javna televizija besramno je okrenula leđa, ovom prosvjedu.

Gospodin Hitrec dobro je primijetio, uspoređujući pokolj u Odesi 1916. i Vukovar 1991. U Odesi 1916,poslije pokolja nad Hrvatima, kada oni nisu htjeli prijeći u srpske legije. Tada je grobar bio u čudu kako ih sve pokopati, pa mu rekoše kako ne treba pitati za imena jer su to Hrvati. Sad bi netko rekao, kako se ništa nije promijenilo, no nažalost jest, jer sada grobare i/ili njegove nalogodavce plaćamo tj. gojimo sami.   

Dan prije potresnog, al ponosnog prosvjeda u Vukovaru na mjestu lijepog imena, Hrvatskom novinarskom domu, održan je  okrugli stol –Ovčara, zločin bez kazne. Ovo je sjajno vodila i organizirala sa svojom udrugom, slobodno možemo reći braniteljska aktivistica gospođa Zorica Gregurić. Ona je za isti stol uspjela dovesti stradalnike, publiciste, znanstvenike, prve policajce, čelne ljude iz MUP-a, Državnog odvjetništva, Ministarstva branitelja,iz braniteljskih udruga i druge goste.   Na momente bilo je mučno slušati kako se predstavnici institucija uglavnom brane, a da je stradalnik Vilim Karlović, čovjek koji je preživio ovčaru, časnik HV Tigar i o tome napisao knjigu, koja se nekim čudom ne nalazi u memorijalnom centru, dao i najtočniju analizu događanja i stanja.

Uz suspenziju istražitelja zločina s Ovčare, ovdje se moglo dopuniti pogled na stanje, zašto nema optužnica za stradanja u Vukovaru i drugdje. Jednostavno nema političke volje, ta tema se nije i ne može se nametnuti u hrvatskom javnom prostoru. Kako je dana preporuka ili nalog Vladi od Saborskog odbora za branitelje, da Vlada izdvoji sredstva za DORH i istražne radnje, kako je jedan čovjek istraživao zločine na Ovčari, trošeći svoja sredstva, uz ostala zaduženja, kako nisu izdvojena sredstva za tu namjenu i druge šokantne stvari.

Između ostalog Šljivarčaninova knjiga u Srbiji se prodaje u vrijednosti od trinaest kuna, što znači da to država pomaže i plaća, a to nije sve jer knjiga se i prevodi. Usporedimo li to sa knjigama, akademskog građanina,umjetnika, intelektualca  zapovjednika koji je dao život za nepriznavanja haške presude, knjigama Slobodana Praljka, koje je Hrvatska preko Ministarstva kulture opteretila porezom na šund, dolazimo do pitanja koja truju kolektivno dostojanstvo, a hrane očaj.

Kada Ministar uprave slavodobitno izjavi posredstvom svih medija kako obje referendumske inicijative nisu skupile dovoljno potpisa, a prije toga se sve čini ili ne čini da do toga ne dođe uz kršenje zakona nekolicine gradonačelnika. Kada su žrtve ratnih zločina u agresiji na Hrvatsku, nijeme, a zločinci nedodirljivi u Srbiji i Hrvatskoj ili su čak stupovi društva i vlasti, stvara se loša krv, kao gorivo bunta, ali i  mržnje iz očaja, a ne daju se niti najmanje mogućnosti pomirenja i suživota u Vukovaru i drugdje. Baš zato kao protutežu u stilu placebo demokracije morali smo slušati, samo o organizatorima prosvjeda u Vukovaru , a ne o nesposobnim vlastima koje se izmjenjuju, kako je to dobro primijetio Mate Mijić. Uz ogradu da im tu selektivnu nesposobnost vaš autor uzima kao olakotnu okolnost.   

Nije jasan taj nedostatak bar profesionalne strasti, za istraživanjem zločina u Hrvatskoj. Pa policajci ili isljednici/ispitivači početnici dobili bi dosta priznanja sa pitanjima –Braćo mila, kako ste mogli toliko i samo kuhati, a iz Srbije vam je stizalo dva puta tjedno po deset šlepera streljiva?! Na ponos ići, naravno, to se neprijateljima ili protivnicima kako hoćete i čini. No, za zločine nije dovoljno streljivo, kada u jamu na Ovčari svi pobijeni nisu mogli stati, tada je bagerist, bagerom prešao preko njih, nekih još živih, pa su opet trpali. Ovdje bageriranje i na simboličkoj razini predstavlja, skrivanje zločina i njegovo zataškavanja, jer ako šutimo o tome i mi smo bageristi s Ovčare.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

bih, ovčara, vukovar, darko marinac, ratni zločin