Božo Skoko

Muke s Danom neovisnosti : Što zapravo slavimo kada slavimo državne praznike

Zašto je ignorirano polaganje vijenaca na Oltar domovine na Medvedgradu?

Piše: dr.sc. Božo Skoko

Hrvatski građani vole državne praznike, ali ponajviše jer je riječ o neradnim danima, pa još ako padnu tijekom radnog tjedna i otvori se mogućnost spajanja u tzv. produženi vikend, sreći nema kraja. Teško je povjerovati da su emocionalno vezani uz Dan državnosti ili Dan neovisnosti kao što su primjerice Amerikanci vezani uz svoj Dan neovisnosti 4. srpnja ili Francuzi uz Dan pada Bastille 14. srpnja. A najbolji dokaz za to jest činjenica da velika većina naših sugrađana nema pojma što kada slavimo i zašto slavimo, a još je manji broj onih koji će ponosno izvijestiti hrvatsku zastavu i odati zasluženo poštovanje svojoj domovini.

Prema istraživanju koje sam proveo još 2013. Dan neovisnosti koji se obilježava 8. listopada prepoznalo je jedva 15% ispitanika. Gotovo 23% građana mislilo je kako je Dan neovisnosti 5. kolovoza, kad su oslobođena okupirana područja, a na tvrđavi u Kninu se zavijorio hrvatski barjak, nakon četiri godine okupacije. Samo 35% hrvatskih građana je znalo da Hrvatska slavi Dan državnosti 25. lipnja, a dvije trećine građana nije imalo pojma zašto je taj dan neradni. Čak 27% njih bilo je uvjereno kako glavni nacionalni blagdan još slavimo 30. svibnja. Takvi podaci nimalo ne iznenađuju kad znamo kako je novi hrvatski Dan državnosti 2001. godine proglašen naprečac, nakon što je punih deset godina hrvatski narod taj dan slavio 30. svibnja, u znak sjećanja na konstituiranje prvog višestranačkog Hrvatskog sabora i zaživljavanje toliko iščekivane demokracije. Još se sjećamo kako je tada bilo normalno izvjesiti hrvatski barjak, slušati domoljubne pjesme, odlaziti na parade i svečanosti, gledati prijenos polaganja vijenaca na Medvedgradu, pripremati roštilj za prijatelje ili jednostavno otići na izlet. Neke je to živciralo jer ih je podsjećalo na bivši Dan (ondašnje jugoslavenske) republike 29. 11., a nekima su smetali preveliki izljevi domoljublja... No prvi hrvatski predsjednik Tuđman je znao koliko su važni simbolika, državnost i nacionalni ponos za svaku normalnu državu, pa je kopirajući napredne i samosvjesne zapadne države poticao svečano obilježavanje tih proslava, ponekad i pretjerujući. Uostalom, u dva je navrata priredio svečani vojni mimohod, redovito je tražio postrojavanje povijesnih straža u svečanim odorama, na Dan državnosti je u optjecaj puštena kuna, otvoreni su nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a i Oltar Domovine... Ma koliko neki njegovi oponenti to držali nepotrebnim pretjerivanjem, itekako je koristilo za zdravlje i samosvijest mlade države.

A onda promjenom vlasti i dolaskom crveno-žute koalicije i predsjednika Mesića 2000. sva ta mukotrpno građena simbolika počela se urušavati. Pod izlikom smanjenja troškova, zaustavljanja krivotvorenja povijesti i bespotrebnog paradiranja, najprije su ukinute crvene povijesne odore počasne bojne Prvoga gardijskog zdruga, novoizabrani predsjednik je već na ustoličenju odbacio lentu (iako je njezino nošenje nalagao zakon), ukinuto je polaganje vijenaca na Oltaru domovine, a taj spomenik hrvatskog kipara Kuzme Kovačića na povijesnim zidinama Medvednice počeo je zarastati u korov. I na kraju Ivo Škrabalo, utjecajni član tadašnje vladajuće Hrvatsko socijalno liberalne stranke, mudro se sjetio kako bi trebalo ukinuti i općeprihvaćeni Dan državnosti. Nije mu dugo trebalo da natjera Račanovu koaliciju na tu bizarnu odluku, uvjetovanu svakako više hirom i osvetom konkurentskom HDZ-u nego ispravljanjem povijesne činjenice. Istina je da se 30. svibnja formalno ne može povezati s državnosti, ali narod je u tom danu prepoznao početak velikih promjena koje su vodile stvaranju hrvatske države. Zato ga je zdušno prihvatio i slavio.

 

 Oltar domovine

Moguće je da je neke u SDP-u smetala činjenica da se na taj dan slavi pobjeda HDZ-a i gubitak vlasti te odlazak u povijest Komunističke partije Hrvatske, iako je baš HDZ sugerirao da se taj dan slavi i nacionalna pomirba. Naime, predsjedništvo HDZ-a još je 12. svibnja 1990. uputilo poziv hrvatskim građanima da 30. svibnja 1990. „dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno“ te je preporučeno „da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti“ i kao „dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine.“ Taj dan je ostao zapamćen kao dan rođenja nove Hrvatske. Sjećamo se kako je tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića, u izravnom televizijskom prijenosu, upravo izabrani predsjednik Franjo Tuđman položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, u zipku koju su potom blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i glavni imam islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko Omerbašić. Od tog dana se broje godine, premijeri, ministri i drugi hrvatski dužnosnici, kao da ničega prije nije bilo...

„Ubiti“ tako važan nacionalni blagdan, koji je u tako kratkom razdoblju zaživio u narodu bilo je prilično neodgovorno. Tim više što se premalo poradilo da bi se udahnula duša novim praznicima. Zbog te novonastale situacije, hrvatski je narod na određeni način usvojio 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kao novi središnji nacionalni praznik. Naime, to je proslava konkretnog događaja iz 1995., koji su izravno doživjeli, kojeg s ponosom pamte i osjećaju njegove posljedice. Zato je mnogima upravo taj dan pravi „dan državnosti i neovisnosti“, a ne obljetnica nekog administrativnog parlamentarnog i njima nerazumljivog, čina.

Različite države biraju različite datume za dan državnosti, koje nužno i ne moraju biti povezane s početkom njihova državotvornog puta – od spomen-dana svetaca zaštitnika do povijesnih datuma prvih spomena ili oslobođenja od tlačitelja. A ako ćemo baš biti čistunci, onda možemo dovesti u pitanje povezanost s državnosti i 25. lipnja 1991. Naime, Republika Hrvatska je tada proglasila neovisnost, a nije stekla državnost, budući da je ima u kontinuitetu od devetog stoljeća. S druge strane samo proglašenje nije Hrvatskoj automatski donijelo neovisnost, jer je uslijedila odgoda od tri mjeseca. Zato se danas 8. listopada obilježava kao Dan neovisnosti, a hrvatski političari su podijeljeni u tome koji je datum važniji, ovisno o tome na kojem su događaju bili prisutni.

 

Grob prvog hrvatskog predsjednika

 

U svakom slučaju, ishitrenom promjenom i lošom prezentacijom Dana državnosti vlast je zbunila hrvatske građane, tako da danas tek rijetki znaju kad što slavimo. S druge strane, odsustvo bilo kakvog osjećaja za simboliku i nacionalni ponos, a kod mnogih naših dužnosnika i iskrenog domoljublja, dodatno je naše praznike pretvorio u neradne dane, lišene neophodne svečanosti i patriotizma. Uostalom, vidimo koliko je hrvatskih barjaka izvješeno za nacionalne praznike! Neki pametnjakovići među našim političarima proteklo su nas desetljeće pokušali podučiti kako je mahanje barjacima, vojno paradiranje i feštanje u čast države stvar prošlosti i nacionalističkog iživljavanja, koje bi trebalo biti strano modernim i demokratskim nacijama. Taman posla. Baš kao da nitko ne putuje izvan ove države i ne vidi s koliko ponosa, ljubavi i kreativnosti svoje dane državnosti slave Francuzi, Amerikanci, Nijemci, Kanađani, pa i stanovnici skandinavskih država inače nesklonih nacionalnom šepurenju... Tog dana države svečanostima, vatrometima, političkim govorima, koncertima i piknicima slave svoju povijest, političku tradiciju, nacionalne uspjehe i šire patriotizam neophodan za izgradnju samosvjesne i uspješne zajednice u globaliziranom svijetu. Mudri političari s iznimnom odgovornošću pristupaju vlastitim vrednotama, tradiciji, državnosti i simbolima. Ne dovode ih u pitanje, a ponajmanje se usuđuju sprdati njima ili se njima koristiti u dnevno-političke obračune. A nažalost baš se to kod nas redovito događa. Zašto je ignorirano polaganje vijenaca na Oltar domovine na Medvedgradu? Sigurno ne zato što taj prostor nije adekvatan, što je udaljen od hrvatske metropole ili što nosi ime koje iritira Crkvu. Odgovor je puno banalniji – očito drugi hrvatski predsjednik nije podnosio svoga prethodnika pa je htio izbrisati iz sjećanja sve što se povezivalo s njime! Inače kako protumačiti činjenicu da u svoja dva mandata ni jednom nije položio vijenac na Medvedgradu, a Tuđmanov grob je obišao tek u drugom mandatu. Usporedbe radi, drugi hrvatski predsjednik Josipović položio je vijenac na grob prvog hrvatskog predsjednika nekoliko mjeseci nakon inauguracije, a smogao je snage i odati počast svim poginulima i stradalima za domovinu na Oltaru domovine na Dan državnosti 2011. Iako je ismijavao Medvedgrad, Mesić se nije pretjerano trudio naći ni zamjenski prostor, iako se hrvatski protokol punih trinaest godina crveni pred inozemnim kolegama kad inozemni predsjednici i premijeri požele položiti vijenac u sklopu službenog posjeta u čast zemlje domaćina. Tu nelagodu je osjetio, tijekom prvog posjeta SAD-u 2011., i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Nakon povratka iz državničkog posjeta Washingtonu, Josipović je u svome dnevniku, objavljenom u Vjesniku 9. svibnja 2011. napisao: „Washington impresionira reprezentativnom grandioznošću državnih institucija, ozbiljnim samopoštovanjem države koje se ogleda i u arhitekturi, ali i u odnosu prema vlastitoj povijesti, posebno prema onima koji su za dobro društva i zajednice položili svoje živote. Svečana, krajnje formalna i ozbiljna ceremonija polaganja vijenca na Spomen-groblju Arlingtonu intenzivno me podsjeća na nepostojanje slične ceremonije i sličnoga mjesta u Zagrebu. Volio bih kad bismo se i mi u Hrvatskoj prema onima koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit zajednice odnosili s takvim poštovanjem. Žalosno je, i za to ne može biti opravdanja, da u glavnom gradu zemlje koja je svoju opstojnost tek prije petnaest-dvadeset godina potvrdila obrambenim ratom, ne postoji dostojno spomen-obilježje palima za našu slobodu, pred kojim bismo mi i strani državnici polagali vijenac odajući tako poštovanje nama, našoj uspomeni, našoj legitimnoj i legalnoj borbi za opstanak.“ Uistinu državničko zapažanje. Međutim, proteklih se godina o tome puno raspravljalo, ali se nažalost u njegovu predsjedničkom mandatu ništa nije poduzelo. A dok se ne nađe alternativa (u tijeku je izgradnja spomenika hrvatskoj neovisnosti u središtu Zagreba), zašto se nije nastavila tradicija s Medvedgradom, u koji je uloženo prilično novca i ima potrebnu simboliku, umjesto da ga se prepusti devastaciji?

 

Čelnici HDZ-a su najavljivali kako će ukinuti aktualni Dan državnosti i ponovno ga vratiti na 30. svibnja. I tko bi im mogao zamjeriti, samo kad ne bismo više ispadali smiješni pred svijetom zbog stalnih obračuna samih sa sobom i svojom državnošću. Ali nemamo puno mogućnosti – ili konsenzusom doći do datuma koji narodu nešto znači pa će tako biti prihvaćen i slavljen ili postojećem datumu dati simboliku i svečanost koju zaslužuje. Koji bi datum bio idealan teško ćemo se složiti! Možda bi sve bilo riješeno da je prvi hrvatski predsjednik Tuđman sazvao konstituirajuću sjednicu Sabora samo tjedan dana poslije – 7. lipnja 1990. Naime, baš se toga dana navršilo točno 1111 godina otkako je Hrvatska prvi put međunarodno priznata, odnosno otkako je papa Ivan VIII. (kao vodeći europski vladar i moralni autoritet tog doba) 879. uputio priznanje i blagoslov knezu Branimiru. A te je godine bilo i 888 godina od gubitka hrvatske samostalnosti (odnosno stupanja u personalnu uniju s Mađarima) 1102. Bio bi to datum s dvostrukom simbolikom, koji nitko ne bi mogao ignorirati. Danas je to tek Dan hrvatske diplomacije.

 

Bilo kako bilo, tek izborom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović donekle je Dan državnosti dobio na značenju i srećom se više ne svodi samo na svečanu sjednicu vlade, posjet državnog vrha groblju i nekoliko prigodničarskih izjava, uz puste gradske ulice i poneku zastavu. Ali i nadalje ostaju nedoumice vezane uz Dan državnosti i Dan neovisnosti, pa je krajnje vrijeme da se razjasne i da im dadne pravo značenje, smisao i potrebita simbolika pa i šušur, kako bi konačno postali prihvaćeni u narodu. Hrvatska država to zaslužuje, kao i oni koji su svoje živote ugradili u njezine temelje.