Kolumne

Uz blagdan svetog Jeronima : Naš najveći Dalmatinac i neiskorištene prilike

Piše: dr.sc. Božo Skoko

Godine 2020. Hrvatska će predsjedati Europskom unijom. A te godine Hrvati bi mogli doći u središte pozornosti cijelog kršćanskoga svijeta zbog jednog važnog jubileja. Naime, tada se navršava 1600. obljetnica smrti jednoga od najvažnijih svetaca u povijesti kršćanstva, jednog od najvećih velikana kršćanske kulture i europske civilizacije, te jednog od najpoznatijih i najznačajnijih svjetskih velikana rođenih na našim prostorima. Pogađate - riječ je o svetom Jeronimu ili Jerolimu, čiji blagdan slavimo 30. rujna, a koji je na taj dan umro 420. godine te pokopan ispod glavnog oltara čuvene rimske bazilike Santa Maria Maggiore.

Ime svetog Jeronima prepoznatljivo je u cijelom svijetu. Po njemu nose ime mnogobrojne crkve, samostani, zavodi, instituti, ulice i trgovi. Kako i ne bi kad znamo da je bio jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, koji je preveo Bibliju s hebrejskog i grčkoga na latinski (popularna Vulgata), a taj se „službeni“ prijevod, na kojem je radio petnaestak godina, koristio stoljećima, sve do naših dana. Ubraja se među četiri velika zapadna crkvena oca, uz svete Ambrozija, Augustina i Grgura Velikog. Na Tridentinskom saboru proglašen je crkvenim naučiteljem (najviša titula koja se može dobiti u hijerarhiji svetaca), a takvih je samo trideset u dvije tisuće godina Crkve. Neki mu pripisuju i titulu jednog od prvih europskih mislilaca. Njegov opus je kamen temeljac europske kulture, jer je omogućio uporabu latinskoga kao jezika zapadnoeuropske kulturne integracije. Zaslužan je za povezivanje antičke kulture sa zapadnoeuropskom civilizacijom, a i za popularizaciju biblijske baštine. Gotovo da nema renesansnog ili baroknog slikara svjetskog glasa koji ga nije naslikao, poput Rubensa, Dȕrera, El Greca, Van Dykea… Bio je omiljena tema i mnogobrojnih hrvatskih umjetnika. A jedan od najljepših njegovih spomenika, onaj Meštrovićev nalazi se ispred zgrade hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu (kao snažna identitetska i marketinška poruka, koje nisu dovoljno svjesni ni naši diplomati, a kamoli gosti veleposlanstva). Zato je ovo povijesna prilika da se Hrvatska konačno na pravi način predstavi svijetu kao domovina svetog Jeronima.

Naime, poznato je da je taj živopisni svetac, koji je posljednje 34 godine života proveo kao isposnik i pokornik u mjestu Isusova rođenja – Betlehemu, rođen polovicom četvrtog stoljeća na području nekadašnje rimske pokrajine Dalmacije. Oko točne lokacije njegova rođenja raspravlja se već stoljećima, ali još ne postoji suglasje, pa se njegov rodni Stridon smješta od današnje Šuice kod Tomislavgrada do Štrigove u Međimurju. Čak je i otac hrvatske književnosti Marko Marulić napisao posebnu raspravu u kojoj polemizira s onima koji su Stridon smještali u Istru. Dakako da sveti Jeronim nije bio Hrvat, jer su oni prostore njegova rođenja naselili dvjestotinjak godina nakon njegove smrti. Pretpostavlja se da je bio Rimljanin ili romanizirani Ilir. Zato bi sad netko mogao pitati – s kojim pravom bi onda Hrvati obilježavali 1.600 obljetnicu njegove smrti, ako nije bio hrvatske krvi. Dapače, čak i službeni izvori Prvostolnog Kaptola zagrebačkog kažu kako je prvi hrvatski svetac – Šibenčanin sveti Nikola Tavelić.

Svijet velikane prepoznaje po mjestu njihova rođenja, pa tako države nastale na prostoru gdje su rođeni postaju njihove baštinice, ali i promotorice. Podsjetimo, rimski car Konstantin, koji je priznao kršćanstvo Milanskim ediktom 313. godine, rođen je na području današnjeg Niša u Srbiji, pa su zahvaljujući toj činjenici 2013. bili domaćini velike proslave 1700. obljetnice prestanka progona kršćana u Rimskom carstvu, na koju je zamalo došao i papa. No, sveti Jeronim, za razliku od Konstantina i Srbije, nije vezan uz Hrvatsku samo rođenjem već je važan dio našeg cjelokupnog povijesnog identiteta. Uostalom o tome svjedoče mnogobrojne crkve podignute njemu u čast diljem domovine i dijaspore (od zagrebačkog Maksimira, Rijeke i Šibenika do Slanoga i Herceg Novog), te bogata kulturna baština. Hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu, kao najvažnija hrvatska institucija u Vječnom gradu, posvećen je njemu još u 15. stoljeću, dok su na tom mjestu, na lijevoj obali Tibera bili gostinjac i crkvica. Naime, čak su ga i pape povezivale s Hrvatima kao baštinicima njegova zavičaja, a stoljećima je vladalo uvjerenje kako je baš on Hrvatima podario glagoljicu kao njihovo pismo. Hrvatski glagoljaši su s posebnim žarom širili to uvjerenje o svetom Jeronimu kao zemljaku i sunarodnjaku te ocem svoga jezika, kako bi stekli moćnog zaštitnika i alibi za svoje djelovanje. Dokaz o tom uvjerenju čak i u Rimu  nalazimo 1248. u pismu pape Inocenta IV. kojim odobrava senjskom biskupu uporabu glagoljice i slavljenje mise na crkvenoslavenskom jeziku (što je bilo prilično revolucionarno), pozivajući se na njegovu tvrdnju kako narod i kler hrvatskih biskupija drže Jeronima začetnikom glagoljice i hrvatskoga jezika. Tako je taj svetac neupitnog autoriteta i pravovjerja postao i zaštitnik hrvatskog identiteta, pred stalnim nastojanjima Rima da nametne latinski kao isključivi liturgijski jezik te neutralizira narodnu autohtonost i moguća krivovjerja, što je bila stalna borba još od kralja Tomislava i Grgura Ninskog. Tako je sveti Jeronim postao zaštitnik, slava i ponos Hrvata još u srednjem vijeku, o čemu lijepo svjedoči i Petrisov zbornik iz 1468. gdje se spominje i kao Jeronim Hrvatin. Do danas je sačuvan zapis jednog anonimnog glagoljaša iz 16 stoljeća:  „Jerolim je naš Dalmatin; on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvackoga jazika“. Svetog Jeronima se posebno povezivalo s Dalmacijom jer se  predstavljao kao ponosni Dalmatinac. Svjestan svoje teške naravi, često je znao reći: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“.  

 

Čak su i učeni hrvatski humanisti prihvatili svetog Jeronima te njegov navodni utjecaj na glagoljaštvo kao dio snažne hrvatske tradicije i poveznicu s ostatkom kršćanskoga svijeta, a tu činjenicu je uzela zdravo za gotovo i učena Europa, koja se imala prilike susresti s glagoljicom. Primjerice, češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. je 1347. u Pragu utemeljio samostan Emaus, koji je posvetio svetom Jeronimu, naglašavajući u povelji „kako bi u ovom kraljevstvu bio slavljen i hvaljen, kao i u svome narodu“. Svetog Jeronima kao zemljaka i sunarodnjaka prihvatio je i Marko Marulić, koji ga naziva prvorazrednim teološkim autoritetom i svecem kojem se najradije utječe. Svetojeronimska tradicija se počela gubiti tek tijekom Hrvatskog narodnog preporoda, kad se počelo razmišljati o Hrvatima kao posebnom narodu. Tako ga se kod prebrojavanja krvnih zrnaca sve manje počelo smatrati hrvatskim svecem.  Međutim, njegov kult je ostao i dalje prisutan, posebice u Dalmaciji, ali više na razini legende. Zato veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević o njemu 1930. piše: „U Dalmaciji… Jerolim u narodnoj masi bijaše odvajkada najpopularniji svetac, te mu je povjerena ambasada ove pokrajine u carstvu nebeskom, ali je žalosno da su njegova djela i rad, proučena od šačice erudita, slabo poznati širem krugu čitalaca. Javnost ne osjeća dovoljno historijsko značenje njegove misli na području živuće kulture.“ Naime, manje je poznato da je Jeronim pored prijevoda pisao i komentare biblijskih knjiga, koje mnogi suvremeni bibličari drže iznimno aktualnim i korisnim te knjige o teologiji, estetici i redovništvu. Njegovo književno povijesno djelo „O slavnim muževima“ koje predstavlja 135 crkvenih pisaca ubraja se među prve bibliografije.

Detalj iz groba Sv. Jeronima

Taj Ujevićev apel da bolje upoznamo svetog Jeronima danas se, uoči ove velike obljetnice, čini još aktualnijim. Crkveni i državni vrh bi trebali shvatiti da povijest ovih prostora ne počinje stoljećem sedmim, već hrvatski narod baštini tradiciju, kulturu, a i gene onih naroda koji su ovdje živjeli prije doseljenja slavenskog naroda s hrvatskim imenom. Zato je vrijeme da posvijestimo svoje korijene i baštinu, koji su mnogo stariji od sedmog stoljeća i odužimo se svome velikom zemljaku.

Uz svetog Jeronima, najpoznatiji svjetski velikan čije se ime veže uz Hrvatsku, prema istraživačkom timu s Massachusetts Institute of Technology (MIT), koji je svojedobno sastavio listu 11.000 osoba, koje su ostavile neizbrisiv trag u ljudskoj povijesti, odnosno u državama iz kojih potječu, je rimski car Dioklecijan. I on ima sličnu sudbinu kao i sveti Jeronim jer je rođen na ovim prostorima davno prije dolaska Hrvata, ali Hrvati baštine njegovu ostavštinu, baš kao i Dalmaciju, u kojoj je rođen i umro.

Poznato je da je car Dioklecijan bio jedan od najvažnijih državnika tadašnjeg Rimskog carstva koje je modernizirao, reformirao, ojačao i teritorijalno preustrojio. A očito je bio zaljubljen u svoj rodni kraj i smatrao ga idealnim mjestom za život, čim je ondje odlučio podići velebnu palaču, u kojoj je, nakon abdikacije, dočekao starost i smrt. Iz te palače, čiji su ključni dijelovi ostali očuvani do naših dana i danas se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, razvio se današnji grad Split, koji su stvarali i razvijali Hrvati, baštineći bogato antičko nasljeđe, postupno se „stapajući“ s romanskom kulturom i tamošnjim stanovnicima. Hrvatska bi danas bez tog nasljeđa sigurno izgledala sasvim drugačije. Rimska vladavina na tlu današnje Hrvatske, zasigurno je pored grčke, omogućila ključne kulturološke preduvjete za integraciju naših krajeva u zapadnoeuropski civilizacijski krug te dugoročno stvorila temelje za razvoj klasičnih obilježja materijalne kulture, osobito na području urbanizma, arhitekture i umjetnosti. Ipak, unatoč svim postignućima i bogatoj ostavštini, Dioklecijan, kao progonitelj kršćana, među katoličkim Hrvatima, ne uživa baš veliko poštovanje, ali mu moramo priznati kako je svojim djelom nesporno utjecao na hrvatsku povijest, ali i sadašnjost. Stoga je njegovo ime na listi hrvatskih velikana uistinu zasluženo. Za razliku od Dioklecijana kojeg mnogi Hrvati ne smatraju „svojim“, izrazit konsenzus i poštovanje u hrvatskome puku ipak vlada prema Svetom Jeronimu, iako je i on rođen stoljećima prije dolaska Hrvata na Jadran, pa se nadamo da će Hrvati dostojno obilježiti ovu značajnu obljetnicu.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

sveti jeronim, božo skoko, car dioklecijan, crkva, sveti jerolim