Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Kako razumjeti govor na Kosovu

Piše: Darko Marinac

U javnom prostoru lijepe nam naše, ima posvemašnog površnog razumijevanja govora predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, na Kosovu u Mitrovici, nekada Kosovskoj Mitrovici. Obično za analizu neke pojave imamo unutrašnje i vanjske faktore, no u ovom slučaju, radi se dominantno o unutrašnjim, faktorima.

Posao predsjednika Srbije u javnim nastupima je obraćanje primarno građanima Srbije. Samo tako je ispravno tumačiti njegov govor, naravno kako bi ga se razumjelo. On je u svojemu govoru imao više ciljeva. Njegov najznačajniji cilj pritom je bio očuvati političko jedinstvo u Srbiji, zato je govorio o velikom lideru Slobodanu Miloševiću. Drugi cilj mu je bio očuvati svoju političku poziciju u Srbiji, uslijed sve bližeg suočavanja s rješenjem krize na Kosovu, pa je stoga rekao kako mu računica nije bila dobra, a niti rezultat, kako bi sebe kao boljeg istakao.

Treći cilj govora je bio staviti pod svoju kontrolu te primiriti i opomenuti srpski živalj na Kosovu, kako se sada u Kninu vije kako je rekao šahovnica, ne treba zaboraviti kako je na Kosovu sada dosta Srba iz okolice Knina.  Te je još isticao kako srpski ciljevi nisu bili racionalni i kako nisu razumijevali htijenja i ciljeve drugih naroda, bivše države, kao ni da nisu dobili potporu vanjskih faktora,  pa je on poput slona u staklani opet kazao kako hrvatski barjak u Kninu nikada nije ni bio. Ovdje je njemu ponajmanje bitna istina, on je sve dao na dojam. Sada se možemo pitati zašto se on tako slobodno može izražavati, a da se ne boji reakcija ili sankcija. I tu je on u pravu kad ne pazi, jer nema na koga paziti i to nije njegov posao.

Za to vrijeme u Hrvatskoj stopiraju se istrage za ratne zločine.  Gradonačelnik Vukovara, najuviđavnije poziva na mirni prosvjed, zbog nezadovoljavanja pravde, za žrtve ratnih zločina u Vukovaru i drugdje, a političke kolege ga pozivaju na poslušnost. Istaknuti preplaćeni pripadnik srpske manjine, a član vladajuće koalicije, na ovaj njegov apel oštro skače, vadeći iz rukava opet nove srpske žrtve. On jasno paradira s vladom Srbije i njenim predsjednikom i šalje jasnu poruku  o svojoj isturenoj ulozi, pronosioca hrvatske krivice prema Srbima i Srbiji, kako bi zemlja za koju nominalno radi bila u podređenom i ponižavajućem položaju prema zemlji čije interese promiče.  I tu Premijeru treba stručna pomoć, a ne da juriša na braniteljske udruge koje mu to govore.

Država Srbija ovladala je koordiniranim sposobnostima strateškog komuniciranja svih sastavnica javne vlasti i velike većine javnih aktera i osoba, kroz više kanala, s primarnim komunikacijskim ciljevima, što samo po sebi nije grijeh, već sposobnost. Tako se stalno i sustavno i kod svakog  prijepora, govori o žrtvi srpskog naroda kroz povijest s naglaskom na Drugi svjetski rat, teži podjeli krivice te dekontekstualizaciji  i relativizacija događanja iz zajedničke povijesti, a posebno  iz vremena rasapa bivše države. Posebno u zadnje vrijeme obilježavaju, veličajući događaje i osobe iz tog razdoblja. Jednostavno u Srbiji trebaju jedinstvo i identitetsko polazište, jer Srbija ne slavi svoju samostalnost.

U Hrvatskoj nikako ne dolazi do javnosti, kako još nismo dobili Domovinski rat u punom opsegu, upravo zato što nismo pobjednički pronijeli informacijsku komponentu Domovinskog rata. To je vjerojatno i stoga što hrvatska inteligencija nije perom pronijela vrijednosti Domovinskog rata, poslije krvavog rata koji su iznijeli hrvatski branitelji, a u njega unijeli patnju i bol, svi stradalnici Domovinskog rata.

Bilo kako bilo, Hrvatska treba sposobnosti strateškog informacijskog djelovanja, kako bi ključne činjenice prenijela i u javnosti svoje okoline. Ovaj govor daje polazišta za informacijska djelovanja prema Srbiji i srbijanskim javnostima, kako bi prestala uvredljiva, nadmena, difamacijska kampanja prema Hrvatskoj i zemljama susjedima Srbije, a ovo ne mora biti dobit samo za njih, već i za samu Srbiju koja je polučivala najveće rezultate, kada je bila u optimalnom odnosu sama sa sobom. 

U našu okolinu, a poglavito u Srbiju, trebaju doći jasne informacije, kako se nije isplatio nikakav zločin za tzv. obranu i njima nametnute države. Zatim informacije, čija će prihvaćanja i razumijevanje, dokinuti veličanja i nacionalni ponos na djelovanje aktera obrambeno-sigurnosnog aparata bivše države. Do Srbije i Srpskog naroda moraju doći činjenice, kako se JNA ponašala, jer njeni generali i visoki „oficiri“, nisu smirivali situaciju, pa čak ni branili Srbe. Njima je bilo primarno, kako osigurati svoju egzistenciju i mirovine. Predsjednik Tuđman koji je to dobro znao, kako je njima njihova egzistencija osnovni motiv djelovanja, a sijanje straha sredstvo s njima je zbog toga i uspješno pregovarao. Trebamo osvijetliti situacije, kao onda kada su snage generala Novakovića tenkovima pregazili preko osamdeset ljudi među kojima je bilo i djece svog naroda, kako bi se dočepali tzv. Republike Srpske i srbijanskog proračuna.

 U Srbiji niti bilo gdje drugdje, nečasnici iz JNA ne smiju se osjećati ugodno, a kamo li sigurno i poštovano, jer samo tako moguće je suočavanje s istinom.  Transformaciju JNA s ciljem prevare najbolje opisuje u svom Dnevniku Borislav Jović, član predsjedništva SFRJ. U Srbiji treba informacijski razgraditi jednu depresiju demokracijom, gdje im se tumači da su tada sve izgubili, što su stekli u totalitarizmu. No, u nas često se kaže, što nas briga što se dešava, objavljuje i govori u Srbiji. To može u nekim uvjetima piti vodu, ali Hrvatski mediji zdušno prenose  uvredljivo difamacijsko djelovanje iz Srbije, prvenstveno od srbijanskih dužnosnika, što onemogućava bilokakvu suradnju, a da to nije na uštrb stradalnika. Jednostavno niti jedan rat, ni samostalnost nisu dobiveni samo za jednu stranu. Srbiju treba suočiti sa svim bezakonjima,  zločinima, boli i patnjama koje su  prouzročili drugim narodima krajem prošlog stoljeća, naravno uz priznaje svih srpskih žrtava i pomoči im da lociraju krivce, u svojim redovima. O tome govori srpska računica u kosovskom govoru, a kosovizacija bivše države, služila je da Srbija u razvoju snaga. još poveća svoju strategiju moć prije raspleta.

Više je razloga zašto Hrvatska informacijski ne djeluje i zašto ne može informacijski djelovati prema svojoj okolini tj. susjedima, a sve kako bi već jednom završili razdoblje rata i unatoč svim izazovima, ali i prilikama koje nosi budućnost, krenuli naprijed. Kao prvo tu je nerazumijevanje kako treba naprečac prijeći preko ratnog razdoblja i u potpunosti ne zatvoriti ga informacijskom potporom, pa kao posljedicu imamo tamo neke sukobe i sl. Ovdje treba djelovati baš na takav pokušaj srpskog vodstva u postizanja jedinstva u Srbiji, kako njihov predsjednik i ostali, ne bi ni zbog svoje javnosti mogli u toj količini difamacijski djelovati prema hrvatskoj, što prepoznaju naši strategijski dokumenti,  i ostalim narodima u regiji.  Uz sve to, izjava kako je netko veliki lider, ali da rezultati nisu takvi, pruža mnoge kreativne mogućnosti kontra informiranja, a sve opet za opće dobro u dvije države.

Drugi je razlog u tome što su za ovakvo opisano djelovanje potrebne sposobnosti strateškog komuniciranja na državnoj razini, a za to je  potrebna politička volja. Osim toga vlast kod nas želi strogo kontrolirane komunikacijske sposobnosti, pa je tako valjda moguće jedino u nas da Vlada ili točnije njen predsjednik ima savjetnika za stratešku komunikaciju ili zaposliti mladog glasnogovornika, koji umjesto iskustva ima valjda kumulirano genetsko iskustvo oca, a koji kao glasnogovornik još nije progovorio, niti će, koji umjesto toga neverbalno obrvama, komunicira s novinarima. Ovdje kao da vrijedi ona kakvo je da je, glavno da je nadohvat.

Hrvatske vlasti nikako da shvate, kako Domovinski rat nije dobiven u svom punom opsegu,  kako je istina i vrijednosti Domovinskog rata, kao i ponos hrvatskih građana,  javno dobro kako je to potrebno štititi javnim tj. državnim komunikacijskim sposobnostima. Ovdje nisu dostatne njihove umne reakcije, već sposobnosti promišljenog, proaktivnog i programiranog komuniciranja, proizašlog iz istraživanja javnog mnijenja. Onakva skupa istraživanja kojima svako malo ispituju svoju (ne)popularnost.

 


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

VUČIĆ, SRBIJA, DARKO MARINAC, KOSOVO