Kolumne

"DRŽAVNA SISA": Slučaj Uljanik - Brodolom radničkog samoupravljanja

Tome jednom mora doći kraj baš kao i Uljanikovom snu...

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Radničko samoupravljanje pokazalo se (opet) neodrživim ekonomskim modelom. Uljanik je preživio brodolom socijalističkog samoupravljanja i centralne privrede. Politička i ekonomska tranzicija nije pogodila ovo brodogradilište koje je uz 47% udjela radnika nastavilo poslovati prema modelu radničkog samoupravljanja ostajući tako nekakvom oazom socijalizma. Možda je razlog tome u topografskoj lokaciji brodogradilišta. Istra je oduvijek bila sigurni bastion ljevice. Kulturološki, Istra je uvijek više naginjala prema Srednjoj Europi. Danas, prvi put nakon trideset godina, slučaj Uljanik kao hladan tuš podsjetio je kako čak i Istra dijeli tegobnu hrvatsku svakidašnjicu i kako toj svakidašnjici ona pripada ostavljajući je tako s onu stranu zamišljene granice Mitteleurope.

Slučaj Uljanik nije po ničemu poseban u odnosu na slučaj Agrokor ili brojne druge slučajeve u kojima se tražila snažna intervencija države (slučaj švicarski franak također). Ipak, slučaj Uljanik ističe se iznad ostalih slučajeva po tome što su radnici imali značajan postotak udjela, a time i utjecaja na upravljačku strukturu. Trideset godina nakon raspada socijalizma oni su nastavili snivati socijalistički san, neuznemiravani i ravnodušni naspram ostale radničke klase u različitim industrijama koje su mahom odlazile u stečajeve, a radnici na ulicama s dugovima i kreditima. Dok su oni snivali neke prošle snove Kina je počela proizvoditi jeftinije brodove i time konkurirati na tržištu brodogradnje. Ako su se u upravi Uljanika i događale neke sumnjive radnje i ako su na trenutak bili svjesni tržišne nekonkurentnosti, radnička demokracija u broju od 47% odlučila je da je to kurs kojim ovo brodogradilište mora ploviti. U njihovom „socijalističkom snu“ još uvijek je postojala predodžba države kao roditelja, države koja će isplaćivati plaće neovisno o tržišnoj prođi njihovih brodova. Nepercipirajući stubokom promijenjeni status radničke klase u tržišnoj ekonomiji, ostali su zarobljeni u viziji države koja je slavila kult rada i radništva.

Na Markovom trgu, ispred Uljanika vidimo moralno i fizički shrvane radnike. Pitanje je jesu li shrvani zato što mjesecima nisu primili plaću ili su shrvani jer je njihova fantazija radničkog samoupravljanja u susretu sa tržišnom ekonomijom (i također s hrvatskom svakidašnjicom) doživjela poraz. Ili možda oboje? Njihov najveći propust je u tome što (na vrijeme) nisu shvatili da dijele kolektivnu sudbinu čitave radničke klase zaposlene u industrijskom sektoru. U jednome ipak imaju pravo, a to je u tome što odbijaju da im se u prosvjedu, kao neki zastupnici radničkih prava i interesa, pridruže Radnička fronta i Živi zid. Oslobođenje radnika i radničke klase moguće je samo kao njihov vlastiti metodički poduhvat protiv kapitala i protiv uvjeta rada koji iz njega proizlaze. Međutim, problem je što s druge strane ne stoji kapital nego radničko samoupravljanje protiv kojeg sada oni, nesvjesni toga, ustaju tražeći pomoć. Stoga je njihova situacija paradoksalna: radnici ustaju protiv samih sebe, podsjećajući još jednom, trideset godina nakon, zašto je socijalizam neminovno morao propasti.

Zanimljivo u ovim previranjima je što se mogu nazrijeti konture nazovimo to tako, neodrživog, „hrvatskog modela države“ – „socijalističko (ne socijalno!) liberalna država. U sferi ekonomije stremimo ka etatizmu, snažnoj ulozi države koja se suprotstavlja privatnom vlasništvu. U individualnoj, društvenoj i kulturnoj sferi snažni smo zagovornici individualnih prava i sloboda. Tako je jedino kod nas moguće da se oštro protivimo kada država želi Ustavom definirati brak ili je protiv Istambulske konvencije ili protiv bilo kojeg drugog narušavanja osobne autonomije, a istovremeno od te iste države tražimo da raspoloživim mehanizmima intervenira u tržište (opet eklatantni primjer švicarskog franka, Agrokora, itd) i osigura kontinuitet radnih mjesta i isplatu plaća. Ovakav model bi se karikaturno mogao opisati kao„država sisa“ od koje svi onda kada zatreba stalno sišu, uzimaju i traže. Ali i tome jednom mora doći kraj baš kao i Uljanikovom snu. Uljanikovi brodovi ne plove, ali autobusi opet voze, a kada odvezu i zadnjeg radno sposobnog poreznog obveznika moguć je grčki scenarij. Radnici Uljanika (kao i svi ostali) svoje životopise mogu poslati na svjetsko tržište brodogradnje koja traži radnu snagu. No pitanje je koliko bi bili konkurentni u odnosu na druge radnike koji su godinama zaista proizvodili brodove.

Nema slobode bez ekonomske slobode (uz socijalno osjetljivu državu, a to je pak različito od pojma socijalističko).

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.
 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

BRODOGRADNJA, ULJANIK, MAROJE VIŠIĆ