Kolumne

KOLUMNA: Darko Marinac - Skockana Hrvatska i marginalci!

Piše: Darko Marinac

Tko bi rekao kako će Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i uspjeh Vatrenih koji su došli do finala i čudesan doček u Zagrebu i diljem Hrvatske, ali i dalje, na jedan način obilježiti dinamiku i opsege javnoj, društvenoj i političkoj sceni u nas.

Prije kratkog vremena u  Bruxellesu, vijećalo se kako riješiti tzv. migrantsku krizu, pa je stoga nitko drugi nego Njemačka premijerka Angela Merkel, rekla kako je pitanje migranata, pitanje opstanka EU. Sad bi pomislio netko, kako se tu radi o razmišljanjima oko rješavanja pitanja sigurnosti, možda i da kao vanjskom i javnom sloju. No, najvažnije  pitanje ovog skupa je bilo, kako u ovim uvjetima, problema s migrantima, osigurati da u zemljama Unije ne rastu političke opcije koje se zalažu za nacionalnu sigurnost i suverenu politiku, tako ozloglašenu administraciji EU.

Problem je sad jedino što je narod bazično suveren, te je normalno tražiti od vlasti provođenje njegove volje ili bar obećanog u kampanjama. Politički akteri ionako sve manje politika komuniciraju u javni prostor, koji je prepunjen imaginama njihovih svojstava i vrijednosti. Političar/ka,  kada samo govori o svojim vrijednostima, obmanjuje ili vrijeđa birače. Što ima ljevičar govoriti u javnosti, ako prvo ne govori o novom ovršnom zakonu ili konzervativac, ako se ne zalaže za veću cijenu mlijeka i za bolje uvjete opstanka života na selu.  

Jadan naš portal podsjetio je nedavno u članku  s naslovom – Europi ne prijete samo desni, nego i lijevi populisti, na tezu kako broj migranata u novim zemljama EU utječe na rast populizma, u novim, a kako u starim članicama, a sve u sklopu kako kažu velikog međunarodnog istraživanja. Ipak u tekstu je zanimljiv citat, hipoteza Danija Rodrika, profesora s Harvarda i istraživača  globalizacije, prema kojoj demokracija, nacionalna suverenost i globalizacija mogu koegzistirati samo ako se jedna od njih limitira. 

No, i istraživača može njihova tema „okrenuti“, demokracija i nacionalna suverenost su Ustavne i zakonske norme, a globalizacija je proces koji se ne može ukinuti, niti ga je pokrenula niti je to mogla politika. Globalizacija možemo reći kako je počela na tehnološko-komunikacijskoj razini, pojavom satelitske televizije, a ne nekim globalizacijskim politikama. Naravno velikim i jakim zemljama odgovara većina efekata globalizacije u obliku globalnog tržišta, te mogu nekim politikama poticati svoje globalne interese. Manjim zemljama to ne mora uvijek odgovarati, a posebno stoga što nacionalni zakoni kao i nacionalne strategije, štite nacionale interese, a ne nekakve globalne. Jednostavno trebalo bi biti kažnjivo npr. u Strategiji nacionalne sigurnosti proklamativno štititi obitelj, a u obrazovanju izostavljati obitelj muškarca i žene, kao i djece i pojmove oca i matere.      

Na Dan državnosti, reći kako bi Afrikanci vapili za standardom u Hrvatskoj, znači ne razumjeti što je Vladin posao ili je to bio nedomišljeni gaf  ili je pak upozorenja vladara iz sjene, s porukom idite van, ima tko će htjeti doći raditi i puniti proračun. I to baš na Dan državnosti, a jedan od argumenata potrebe izlaska iz zajedničke  države bio je svojevremeno, Hrvatska može bolje, uz slogan hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.  Ova izjava, mora se reći najviše podsjeća, na brda soli i kolača kao zamjenskog kruha. Problem je što neadekvatna zamjena kao svojevremeno kolača umjesto kruha može dovesti do mnogo žrtava ili bar ne pridonosi stabilnošću.

Dalje, nazvati popisnike referendumskih inicijativa i volontere marginalnima, koji će nas vratiti pedeset godina unatrag, je politički nakaradno, samo nije jasno da li je vraćanje do hrvatskog proljeća ili dalje do AVNOJ-a. To se samo može shvatiti kao strah od marginalizirane većine. Tko ne vidi kako je referendum zadnja obrana političkog sustava ili zadnja brana ulici, taj je politički slijep ili je bezočno sebičan.  Osnaživanje vlasti političkim marginalcima i prebjezima  ljudima koji su svoje stranke vodili, kao što samo samac može uređivati svoju dnevnu sobu, može samo značiti sljepoću koja vodi u osiguranu marginalnost.

U Vijeću Europe, Šešelj mlađi,  izvrijeđao je Hrvatsku i hrvatskog premijera i nikom ništa nije čudno, ministrica vanjskih nema komentara, ministri govore kao bi se Srbija trebala znati suočiti s prošlošću  i slično. Premijer je odgovorio, ali opet se svi čudimo i o tome, i drugim izjavama iz Srbije. Posrijedi je neznanje, i izostanak želje za učenjem, jer ratni sukob  je sačinjen iz  tri komponente: političke to smo riješili Deklaracijom; vojnu smo riješili oružjem i hrabrošću vođeni nesalomljivim idealom slobode, a informacijski još nismo dobili. Neki govore pa zna se kako je počeo rat i tko je najveći krivac, gdje se zna pitajmo se, u Srbiji se mnogo toga ne zna. Što je Hrvatska napravila po tom pitanju, baš ništa. 

I sad u takvim uvjetima na društvenoj sceni, Vatreni poslije napornih sezona u svojim klubovima gdje su imali zapažene i iscrpljujuće uloge, odluče igrati za Hrvatsku reprezentaciju kao tigrovi za građane. Građani im se odužuju, dosada neviđenim dočekom u Zagrebu i na drugim mjestima. Igrači i izbornik komuniciraju im privrženost, publika im uzvraća, njih preko pola milijuna, gotovo blokira Zagreb pa oni jedva prolaze. Policija je sjajno surađivala s građanima i nije bilo nikakvih ekscesa, građani i policija bili su jedno. Oni u autobus pozvali Thompsona, netko je isključio na kraju razglas, a okupljeni su nastavili pjevati. I na svim drugim dočecima pjevale su se Lijepa li si, Geni, geni kameni i druge pjesme.

Ovaj fenomen može se objasniti samo tako kako su marginalizirani građani, osjetili da neko, nešto čini za njih i to su odlučili nagraditi, a i da se pokažu u svojoj  veličini...kažu na Trgu Bana Jelačića kad bi nekom pozlilo dizali bi ga gore poput navijačkog barjaka i tako prenosili od ruku do ruku, dajući mu i vode ili polijevajući ga, tako kad bi nesretnik došao do hitne već bi uvelike bio u redu.

S druge strane slavlje pobjednika u Parizu bilo je sve samo ne slavlje, službeni podaci o stradalima,  ozlijeđenima, silovanjima  i uništavanjima  bitno su bili veći nego što se to moglo naći u medijima u Hrvatskoj. Na kraju zvanična proslava bila je za probrane u Versaju.  Ovdje na ovom primjeru možemo vidjeti, ne samo društvene procjepe, već pravi raspad. Ne vidjeti tu golemu usporednu razliku između događanja u Zagrebu i Parizu, ne znači samo izostanak nacionalnog osjećaja, jer njega ili imaš ili nemaš i teško se izgrađuje, već stanje izostanka inteligencije i nesposobnosti uočavanja učenjem, koje se u nekim segmentima u pogledu procjena i govora o nekakvom državnom udaru, već duboko zašlo u glupost.

Zamislite državni udar nogometne reprezentacije, nogometni rat smo već imali u Srednjoj Americi, ali ovo? Hoće li državno odvjetništvo kada počne procesuiranje po optužbama za krađu u uredu Vlade, a sad političkog prebjega činiti državni udar ili će on biti spriječen  suspenzijom,  prekomjerno istraživanje zločina na Ovčari i drugdje.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, netko je zamislio obilježiti u komornom čitaj elitističkom, čitaj marginalnom okruženju, marginalizirajući tako ovaj cijeli događaj, kojim obilježavamo ulazak snage Hrvatske vojske u Knin i time prekinuli zločinačku samovladu potpomognutu zajedničkom saveznom vojskom i saveznim službama. Osim toga vojno redarstvenom operacijom Oluja, spriječen je izgledan zločin nad bihaćkom enklavom, kada se već dogodio zločin u Srebrenici, kao posljedica moralnog pada gotovo svih međunarodnih institucija. Ovim povodom se slavi vojna pobjeda, prijeko potrebna za opstanak, i plemeniti karakter branitelja, koji su ostvarili političke težnje svog naroda.

Održati takvo predviđeno obilježavanje, proslavom ala Macron s političkom putanjom prema marginalnosti, znači simbiozu s najcrnjim snagama u Srbiji, makar se to deklarativno poriče. To za ovakvu simbiozu nije niti potrebno, ovdje su sukladni elitistička samodopadnost uz strah ili bar averzija prema svom narodu, sa zacrtanim programima relativizacije krivnje za rat s dekontekstualizacijom i kombinacijom meke s tvrdom moći.

Ipak mora se priznati, nešto se dogodilo s uspjehom Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, nešto nestvarno, neshvatljivo, pa nekima i opasno. Godinu prije pojedinci na čelu manjine, uvjeravali su hrvatski narod ili građane koji gaje bilo kakav nacionalni ponos kako su marginalci.  Kad ono sletješe Vatreni u Zagreb, krenu ta bujica primanja i davanja u nacionalnim i navijačkim bojama i ispade kako je margimalaca 95%, a Manstream većine najviše 5%., što se uči već u sedmom razredu osnovne škole kao, obrnuta proporcionalnost.  Ubrzo počeli pokušaji  drpanja nacionalne zahvalnosti i ponosa, od pokušaja zabrane pjevača i pjesama i uskrate struje. I nakraju najjasnije je ovaj prijepor opisao izbornik Dalić „Tko ne sluša Lijepa li si, neka se zatvori i sluša Big Brother“, što je vrlo smiona i opasna izjava, jer za nas netko je već odabrao, mislio je netko.


 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

političari, hrvatska, domoljublje, vatreni, Darko Marinac