Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Isprepletenost nogometne groznice i osjećaja za nacionalno pitanje

Piše: Piše: dr. sc. Maroje Višić

Nogomet je, kažu, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Najvažnija stvar na svijetu je domovina. Migranti to dobro znaju, kao i oni koji su se nekada našli pred opasnosti da izgube domovinu. Nogomet bi trebao biti igra, sport kao i svaki drugi. Međutim, čini se da je nogomet nadišao sportsku dimenziju i zašao u sferu političkog, pa čak postao i hrvatskim nacionalnim pitanjem. Pitanjem „opstanka“ hrvatske nacije na svjetskoj razini. Nogomet je dio nacionalnog identiteta i kao takav treba ga analizirati ne iz perspektive dugih lopti, nadigravanja i slično, već upravo iz perspektive političkog.

Neobjašnjiva je veza između nogometa i rata, točnije retorike rata. U ratu su stvarno pogibali ljudi, napadali su se dobro čuvani neprijateljski frontovi, prolijevana je krv, itd. U nogometu nitko ne pogiba, možda netko dobije ozljedu iz koje potekne par kapi krvi. Stoga nije sasvim moguće razjasniti zašto igrači govore da „ginu na terenu za domovinu“, „prolijevaju krv“ ili još suludije konstatiraju kako je „pao ruski front“. Pitanje je zašto se od sporta (nogometa) koji treba imati jednu pozitivnu atmosferu i natjecateljski duh želi stvoriti „ratno“ ozračje i „ratna“ atmosfera? Političari, razumljivo je, nogomet promatraju kao još jedno od polja političkog, te stoga niti ne čudi što koriste moment uspjeha reprezentacije za (samo)promidžbu sportskog uspjeha pretvarajući ga u politički uspjeh, ili da parafraziram riječi jednog političara koji govori o sportskom suficitu koji je donijela reprezentacija“. Vrlo lako se sportski žargon stapa sa žargonom politike, sve je to moguće jer je nogomet (nekako nerazjašnjivo) postao dijelom nacionalnog identiteta.

Može se to tumačiti željom da barem u nečemu budemo prvaci, kada smo već po životnom standardu, cijenama i ostalim egzistencijalnim i ekonomskim pokazateljima odmah iza Bugarske. Međutim, takvo tumačenje je još uvijek nošeno sportskim, kompetitivnim, duhom. Nažalost, čini mi se da je percepcija ipak malo drugačija: u protivničkoj momčadi mi ne vidimo ravnopravnog natjecatelja i ne vodimo se geslom neka bolji pobjedi. Mi vidimo neprijatelja kojeg treba poraziti i potom poniziti, vidimo front koji treba „osvojiti“. Na radiju se puštaju pjesme budnice, pjesme iz devedesetih godina, mediji izvještavaju koristeći se narativom rata, govori se o tome kako je nogomet opet ujedinio naciju...

Posljednje što sam čuo je da bi u ponedjeljak, ukoliko reprezentacija pobjedi, trebao biti neradni dan. Pitam se hoće li taj datum postati nacionalni blagdan? Dan kada je Hrvatska porazila sve neprijatelje? Dan sjećanja na pale igrače?

Smatram da bi trebalo otići i korak dalje. Obzirom da su nogometaši iznova ujedinili Hrvatsku, obranili i porazili neprijatelja, smatram da zaslužuju da se donese poseban zakon kojim bi se uredio privilegirani status nogometaša u hrvatskom društvu. Zbog njihovih zasluga trebalo bi im dati povlaštene mirovine, prednost pri zapošljavanju, državne stanove i druge beneficije koje imaju oni koji su također branili domovinu i nastojali da ona ostane ujedinjena i neovisna. Ipak je golman uspješno obranio hrvatsku vratnicu od neprijateljskih penala.

Naposljetku što reći osim poželjeti reprezentaciji da pobjede i time pozicioniraju Hrvatsku na svjetskoj (političkoj) sceni.

Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

nogomet, maroje višić, vatreni