Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: SDP nije izgradio imidž i zato gubi bitku za život!

Karizma kojom članstvo SDP-a zrači je prije karizma socijalističkih birokrata nego političkih vođa...

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Nebrojeno sam puta pisao o problemima ljevice, stranačkoj i unutarstranačkoj fragmentaciji ljevice i sličnim fenomenima koji potresaju ne samo hrvatsku ili europsku ljevicu, već ljevicu kao ideju. Besmisleno je iznova ponavljati razloge i uzroke, premda se ništa novo i ne može reći.

Posljednji pokušaj oživotvorenja ljevice bio je program trećeg puta ili kako ga Giddens naziva obnova socijaldemorkacije. Međutim, onako kako je treći put zamišljen, prije se radi o programu i još važnije pokušaju održanja lijeve ideje u neoliberalnoj ideologiji, nego o programu obnove ljevice u smislu da ova može ili preuzeti kormilo i parirati neoliberalnoj ideologiji ili barem ponuditi dovoljno atraktivnu i suvislu alternativu postojećem.

Kapitalizam ne treba ljevicu kao (društveni i politički) korektiv, za to on ima već oprobani mehanizam regulacije i samoregulacije zvan tržište. Zamašnjak rasta i razvoja kapitalizma je ekonomija, a upravo ta ekonomska baza u potpunosti je izmakla ljevici. O tome koliko je ekonomija kao baza važna ne samo kapitalizmu nego i različitim oblicima socijalizma svjedoči i poznati Marxov dictum iz „Priloga kritici političke ekonomije“: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“. Naime, da bi ljevica uopće mogla ponuditi ikakve politike i mjere, potrebna joj je snažna uloga države u sferi ekonomije i gospodarstva. To bi značilo da bi se s tržišnog gospodarstva trebalo reorijentirati na, ako ne već na plansko i centralno, onda na gospodarstvo u kojem država nije tek okvir koji štiti od nepoštene konkurencije, već ključni dionik kapitala. To je dakako nekompaktibilno s minimalnom ulogom države kakvu kapitalizam u svom samopogonu priželjkuje i stvara temelje za realiziranje noćobdijske države. Privatizacija državnih tvrtki koja je sa sobom donijela nesigurnost radnih mjesta, kršenje radničkih prava, pa i to da se stambeno pitanje počelo rješavati kroz bankovne kredite (tržište), bio je prijelomni moment u kojem je ljevica izgubila svoju biračku bazu, a još važnije ekonomsku osnovu koja je za sobom povukla i gubitak lijeve ideje otvorivši pitanje „Što je to uopće ljevica danas?“. Dakako, radi se o strukturalnim promjenama koje ljevica nije mogla prevenirati. Ljevici je još preostalo jedino da poentira na „marginalnim“ pitanjima: Istanbulskoj konvenciji, pravima manjina i slično. To možda i jesu važna pitanja, ali ne pitanja koja određuju društvenu svijest zadirući u samu strukturu kapitalizma i nudeći snažnu alternativu postojećem.

Današnji problemi sa vodstvom SDP-a su: a) simptom, posljedica, ovog općeg trenda urušavanja ljevice i b) loše selekcije vodstva SDP-a od Račana naovamo. Davora Bernardića u funkciji predsjednika SDP-a moguće je analizirati iz više pristupa. Pri tome najviše promašuje pristup koji u analizu uzima politički program i orijentaciju ljevice koju Bernardić nije formulirao niti koncipirao. Pogreška tog pristupa je u tome što: a) Bernardić iz gore navedenih načelnih razloga i nije mogao snažno pozicionirati SDP i b) u nas je još uvijek važniji imidž političara i njegova percepcija, nego konkretni politički program. Upravo problem imidža, a ne politike (ili političkog programa) je uzrok problema vodstva SDP-a. U medijskom obraćanju Bernardić se pokazao kao loš komunikator. Njemu nedostaje Mesićevog humora, Milanovićeve nekritičnosti i bahatosti, Josipovićeve staloženosti i odmjerenosti, Bandićevog radoholičarstva i energije, Plenkovićeve smirenosti u svim situacijama i blagoglagoljivosti, a ne voli odijevati niti uniforme (odnosno, u ovom slučaju radna odijela). Ove osobine su upravo ono po čemu pamtimo bivše i sadašnje političare. Dapače, oni su na njima izgradili imidž koji je supstituirao ikakav ozbiljan politički program. Percepcija političara u javnosti je ono što dobiva ili gubi izbore, a ne konkretni politički program. Davno je rekao jedan francuski konzultant za političke kampanje: „Nema razlike između predsjednika i praška za rublje, oboje treba lijepo upakirati i prodati“. Bernardić je upravo tu na polju marketinga podbacio jer nije uspio kapitalizirati na nekoj osobini i „prodati“ takav imidž. Nije čak učio niti od najvećeg među njima – dr. Ivu Sanaderu. Sanader u svom stavu, držanju, govoru i obraćanju utjelovljuje imidž državnika, onog koji zna kako i kuda treba ići. Globus (od 5. lipnja 2018.) donosi veliki intervju sa Sanaderom gdje nam on s naslovnice poručuje: „U veliku koaliciju odmah!“. Važnije od riječi je slika i Sanader to dobro zna, on ide oprobanom tehnikom. Naslovnica Globusa prikazuje Sanadera u nekakvoj praznoj hali (možda tvorničkoj u kojoj su nekada bili radnici koji su odselili) kako samouvjereno korača naprijed (jer on zna put prema prosperitetu). Ako se prisjetimo takav je bio i predizborni spot Sanadera: u krupnom planu je bio Sanader koji samouvjereno i državnički korača naprijed (činilo se kao da će izaći iz ekrana, uzeti nas za ruku i povesti u neki bolji život), a u pozadini mladi i stari koji ga slijede, jer on zna put. Ovaj put u pozadini nema nikoga da ga slijedi. Međutim, nije to tek slučajno, jer ovaj put Sanader dolazi kao politički izgnanik, jer više nema radnih mjesta, jer su mladi odselili, jer je država, baš kao i hala u kojoj je Sanader slikan, ispražnjena od svakog ozbiljnog političkog sadržaja. Ipak Sanader ide marketinškom tehnikom koja mu je dijelom donijela izbore i uvjeren sam da je ta slika u mnogima iznova probudila nadu u izbavljenje. Plenković je nakon Karamarka došao kao osvježenje i zaokrenuo stvar u korist HDZ-a. Sagledavši to, zaista mi se čini točnom HDZ-ova stara parola: „HDZ zna“.

Nakon što smo utvrdili da je najveći propust Bernardića što nije (znao i/ili mogao) izgraditi prepoznatljivi imidž i tako poslati afirmativnu poruku javnosti i biračkom tijelu, valjalo bi nešto reći i o eventualnom njegovom nasljedniku. Špekulira se o potencijalnim kandidatima, međutim iz SDP-ove vrhuške ne vidim nikog tko bi odisao nekom snažnom i prepoznatljivom karizmom (o ozbiljnom političkom programu više i ne vrijedi govoriti). Karizma kojom članstvo SDP-a zrači je prije karizma socijalističkih birokrata nego političkih vođa. Svakako da oni možda mogu biti dobri ministri u velikoj koaliciji koju Sanader spominje, ali za političkog vođu je potrebno puno više.

Naposljetku, gubitak SDP-a kao najveće oporbene stranke (ukoliko to ona još uvijek uopće jest) mogao bi imati ozbiljne reperkusije na politički i društveni život i to ponajprije u eskalaciji radikalnih stranaka i pokreta. Međutim, ovi radikalni pokreti ne bi došli, kako se to sada propagira, od strane Živog zida ili nekih drugih „lijevih“ stranaka. Upravo suprotno, do takve eskalacije moglo bi doći od strane radikalnih desnih stranaka ili nezadovoljnog dijela HDZ-a. Velika koalicija bi stoga prije bila pokušaj da se takve eskalacije onemoguće, nego što bi ona kao takva donijela zaokret u politici. Međutim, ako bi ikada i došlo do takve koalicije onda bi SDP (ako preživi) morao imati dobru pregovaračku poziciju.

Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala. 
 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

sdp, Maroje Višić