Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Letjeti ili ne letjeti...

Piše: Darko Marinac

Prije neki dan, donesena je odluka o nabavci borbenih zrakoplova za HRZ, a izbor je  pao  na korištene izraelske F -16 Barak. U samoj odluci postignut je kompromis željenih sposobnosti, mogućnosti, nabavci, prilagodbi, obuci  i njihovom održavanju kao i strateškog partnerstva. 

No, kako mi u  Hrvatskoj o svemu imamo mišljenje tako je bilo i u odabiru, kako mnogi govore zrakoplova, a zapravo se radilo o ocjenjivanju pristiglih ponuda za njihovu nabavku. Kako su ponuda iz Grčke i Južne Koreje otpale,  u završnici smo imali smo ponudu švedske tvrtke  Saab za zrakoplove JAS 39 Gripen  i ponudu države Izrael za rabljene F-16 Barak.

Borbeni zrakoplovi u svakoj su državi strateško i simboličko sredstvo i pitanje. SAD je vrlo rano postao strateški partner Hrvatskoj, a Izrael je Hrvatskoj uvijek bio uzor efikasne države i njene obrane, a naši piloti iskazali su se tamo u gašenju požara.  Republika Švedska je prema Hrvatskoj uvijek imala jedan oblik uzvišenog oponenta, pa i do zalaganje za sankcije za RH poslije operacija gdje je HV izašla na svoje priznate granice.

Javnost se u više svojih sastavnica uključila u komentiranje ove nabave, od stručne javnosti pilota i osoba koje su bile u Oružanim snagama, do tzv. vojnih komentatora, što je ovom autoru prava nepoznanica, kako netko tko nije značajno vrijeme bi u vojsci to može biti. Oni mogu biti eventualno komentatori sektora obrane, što je isto potrebno. U medijima smo tako saznali da imamo lijevi i desni zrakoplov. Gripen je lijevi, a Barak desni, što nije ništa čudno u ovoj podijeljenoj zemlji.

Od samog početka švedski Saab,  je svoj zrakoplov predstavljao kao osobnu ili obiteljsku kupovinu, redale su se slike na autoputovima, dvorištima gdje bi ta skupa igračka baš lijepo stajala, pri tome na drugoj razini komunicirajući, potrebu kratkih poletno-sletnih staza i mogućnosti njihovog rastresitog rasporeda u slučaju njihove uporabe.

Ljudi iz Saab-a, najčešće jedna osoba u Hrvatskoj, nekoliko su godina „krečili“ po hrvatskim medijima, trošeći milijune eura ispred i iza kulisa, kako je to dobro rekao u svom komentaru Ivan Hrstić, oglašavali su i lobirali svugdje, posebno u časopisima i portalima koji imaju za temu sigurnost i obranu, te stoga u javnom prostoru imamo ekspertiza koje dvoje oko ove odluke.

I bivši piloti su se oglasili, dobar dio podržao je nabavku Baraka, ali jedan dio nije bio zadovoljan izostankom  Gripena, novinari su na to htjeli navući i aktivne časnike, ali bezuspješno. Za ove starije pilote, ali i za ostale treba ponoviti što je to strateško partnerstvo iz vremena kojih se sjećaju. Naime predzadnji projektirani zrakoplov bivše države Orao J-22, nikada nije postigao svoje projektirane sposobnosti transoničnog lovca bombardera, jer Velika Britanija nije htjela isporučiti snažnije motore, tako da je on postao dvomotorac, a probio je zvučni zid tek u obrušavanju.

Prezentacija odluke o nabavci zrakoplova za HRZ u MORH-u, treba to reći, bila je izuzetna zbog dvije stvari, koje se u nas teško mogu vidjeti. Ta ustvari konferencija za novinare, upravo je to i bila, novinari su mogli pitati sve i koliko su htjeli. Ministar Krstičević ju je na jedan način vodio, pa je bilo simpatično iz razloga što je on stručna pitanja skretao prama časnicima, ali i što nije glasnogovornicu MORH-a, koristio kao zaštitu od javnosti. S druge strane, nakon dugo vremena „ekskomunicirani“ časnici opet se pojavljuju u javnosti i to kao što priliči njihovom statusu, kao uvjetno javnim osobama, javnim utoliko kada se govori o poslu koji obavljaju.

Netko je shvatio kako javnost prema brojnim istraživanima najmanje vjeruje upravo profesionalnim komunikatorima novinarima i političarima. I sad opet problem, izgleda kako se u OS RH, kadrovska politika ili upravljanje ljudskim resursima, vjerojatno zbog funkcioniranja provodi svrhovitije, pa je već sada vidljiva razina obrazovanja, integriteta i osobnosti, koja bitno odskače od viđenog u javnom prostoru. Tako dolazimo do toga kako bi sigurnosno-obrambeni sektor , osim uloge tehnološke lokomotive, kao u slušaju nabavke borbenog zrakoplova, mogao biti i državni uzor administrativnog odabira i upravljanja, nešto slično kao što je vojska SAD-a imala u promicanju rasne jednakosti u SAD-u.

Ministar obrane general u miru Damir Krstičević sa trideset i dvije godine, obrazovan u Hrvatskoj i inozemstvu  bio je jedan od  sedam generala koju su prisilno umirovljeni  zbog potpisanog pisma. Prije nego je došao na dužnost ministra vodio je kao predsjednik ,odbor za nacionalnu sigurnost i unutarnje poslove HDZ-a.  U prošloj Vladi bio je zaobiđen, da bi u vladi Andreja Plenkovića postao njen potpredsjednik i  ministar obrane. Ovo bi trebao biti obrazac za političko javno djelovanje u našem političkom sustavu, kako bi  političke stranke stvarale lidere za javne poslove, lomeći razne nejavne interese koji se tome opiru.  

Ministar Krstičević razbudio je obrambeni sektor, ambicijom za osuvremenjivanjem  Oružanih snaga, a mnogi se slažu s ocjenom kako su one poslije rata, opet počele sličiti na ono što trebaju biti. On u svom kabinetu ima i svojevrstan izlog hrvatske namjenske industrije od hrvatske kacige do hrvatske strojnice. U nas postoji jedna redukcija funkcije obrane na MORH ili OSRH. Jednom je jedna naša politička stranka, odbila poziciju ministra obrane jer to kao nije usklađeno s njenim svjetonazorskim opredjeljenjem   Nacionalna obrana je meritorno dobro, ali je najbolji primjer javnog dobra.

Nabavkom novih borbenih zrakoplova, zrakoplovstvo dobiva nove mogućnosti kako obrane zračnog prostora tako i djelovanja po udaljenim ciljevima, bude li to potrebno,  a  HRZ bi mogao  dobiti i  zadače zračnog nadzora u susjednim zemljama. Suradnja sa Izraelom omogućava i gospodarska ulaganja od tvornice streljiva do snaženja centra za informatičku sigurnost, jednostavno Izrael je država sa strateškim potencijalom, Švedska to svojom dosadašnjom vanjskom politikom, kao ni svojom neutralnošću to ne može biti. Obadvije ponude i Izraelska i Švedska imaju svoje mane i rizike, no ova prva je to u bitno manjoj  mjeri.

Zamislimo samo da ne daj bože u hangaru izgori nekoliko zrakoplova, koliko bi tvrtci Saab, trebalo da ih nadomjesti,  pa u slučaju eventualnog embarga ili sl. Zrakoplov F-16 dostupan je na mnogo mjesta u svijetu kao i mogućnosti njegovog servisiranja, a SAD kao naš prvi partner, blagoslovio je ovu prodaju. Još u Domovinskom ratu hrvatski ratnici ogledavali su se i promišljali kako se što bolje opremiti za predstojeće zadaće. Tako su izvidnici Tigrova nabavili nekoliko ranaca iz Izraela, da bi ih poslije u svojoj režiji kod lokalnog krojača dali napraviti. To su  bili modularni prsluci/ruksaci, koji su se mogli dograđivati ovisno o misiji koja je pred njima, shodno stvarnim taktičkim zadaćama.

U javnosti se može čuti kako su Izraelci bili spremni i godinu dana ranije od 2020, ponuditi par dvosjeda, ali da smo mi, a vjerojatno ja kako su  iz ministarstva financija uvjetovali tako da smo odredili kako nam iduće godine ne bi odgovarala prva isplata od 50 milijuna dolara, nego 2020. Stručno povjerenstvo odlično je odradilo zadaću, sada bi jedno novo međuministarsko povjerenstvo trebalo reći, vrijedi li godina dana čekanja, tolike rizike da su na nebu u Ukrajini reparirani Mig 21, od koji mnogi ne lete i zbog kojih se sve zakoni i pravilnici krše letom ovih zrakoplova još 2 godine  i više, te  da li je to prihvatljiv rizik za 50 milijuna dolara.    

Sad je samo pitanje da li će se dolaskom zrakoplova iz Izraela u Hrvatsku doći i malo  organiziranosti države koje nam nasušno treba. Na sceni je sjajna i nadasve poučna  predstava Tit Andronik, postavljena po najkrvavijoj Shakespearovoj tragediji,  a u njoj se govori o rimskom vojskovođi Titu Androniku koji se nakon uspješnih ratova, vraća u Rim te u miru doživljava nesreću za nesrećom. Zadnja rečenica u predstavi je „UREDIMO DRŽAVU“! Kako suvremeno.

 


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Darko Marinac, izraelski borbeni zrakoplovi