Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Anti-antifašizam - O pozdravu „za dom spremni“

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Nakon što je prije otprilike godinu dana osnovano Vijeće za suočavanje s prošlošću javnost je promislila kako ćemo konačno dobiti povijesni pravorijek – službenu verziju povijesti koja će kao svoju parolu ispisati ili „Za dom spremni“ ili „bratstvo i jedinstvo“. Ipak, Vijeće nije donijelo nikakav pravorijek koji bi preko prihvatljivosti parole konačno razlučio tko su bili stvarni heroji i stvarne žrtve. Vijeće je pozdrav „za dom spremni“ našlo prihvatljivim u iznimnim situacijama, preciznije komemoracijama. Diskrecijski prostor o odlučivanju opravdanosti ovog pozdrava i dalje je ostavljen zakonodavcu koji će, kako je to u pravnoj teoriji i postavljeno, odlučivati o svakom konkretnom slučaju posebno, a takvih posebnih slučajeva u općem stanju stalnog prisjećanja i komemoriranja neće manjkati niti u budućnosti.

Za kraj na temu komemoriranja junaka ili ličnosti (bilo koje provenijencije), a kao idejna vodilja u mislima mi odzvanja slavni Brechtov dijalog: „Teško je zemlji bez junaka. Ne, teško je zemlji koja treba junake“.

Zanimljiva je sama formulacija o korištenju pozdrava u komemorativne svrhe. Čak i ako je za složiti se o opravdanosti pozdrava prilikom obljetnica, postavlja se pitanje što se sve može smatrati komemoriranjem nečeg ili nekog? Naime, komemoriranje je i davanje imena ulicama po imenima povijesnih velikana. Zanimljivo je kako je ne tako davno odlučeno da se promjene imena i nazivi nekih ulica i trgova koji su nosili imena „povijesno neprihvatljivih“ ličnosti, onih koji su domovinu predočili parolom bratstva i jedinstva. Postoji li onda selektivna komemoracija? Vijeće se nije tako izjasnilo, ali je ostavilo dovoljno prostora za dvosmislenosti pothranjujući tako i dalje umjetni ili stvarni ideološki rascjep hrvatskog društva.

Možda neizravno povezano, ali ipak indirektno dotičući se teme može se reći kako se radi o jednom širem fenomenu kojeg suvremeni sociolozi nazivaju „anti-antifašizam“, odnosno suprotstavljanje, negiranje i omalovažavanje antifašističke borbe i njezinih tekovina. Anti-antifašistička politika spada u politike povijesnog revizionizma koje s jedne strane nastoje diskreditirati  pokrete za oslobođenjem i antifašističke vrijednosti, a s druge strane istovremeno tendiraju prema rehabilitiranju ratnih zločinaca, suradnika fašizma i fašističkih parola. Neomarksisti u anti-antifašizmu vide pokušaj novonastale buržujske klase (a prema istraživanju Wilhelma Reicha Masovna psihologija fašizma pokazano je kako fašizam najprije prodire u srednju i činovničku klasu kojoj najviše odgovara status quo, jer im revolucija prijeti ustaljenom životu) da se iz kolektivnog pamćenja nacije izbrišu predodžbe koje u pamćenje, a kroz „narodne heroje“, slogane, itd., mogu prizvati ideje oslobođenja. Krajnji cilj je postaviti jedan ideološki okvir u kojem iščezava svaka primisao o otporu prema postojećem, jer su arhetipovi otpora odavno uklonjeni iz naziva trgova, spomenika i komemoracija (osim odobrenih parola koje se mogu koristiti u komemorativne svrhe).

Za kraj na temu komemoriranja junaka ili ličnosti (bilo koje provenijencije), a kao idejna vodilja u mislima mi odzvanja slavni Brechtov dijalog: „Teško je zemlji bez junaka. Ne, teško je zemlji koja treba junake“.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.